Petak je veče .

Posle duge radne nedelje, spremanja ručkova, užina i večera, pisanja domaćih zadataka i izveštaja za posao, peglanja košulja i prostiranja veša, Maja je napokon sama.

Deca su kod bake i deke, a muž na partiji basketa.

Maja izuva cipele, pušta Uvod u anatomiju na Foks lajfu i naliva sebi čašu belog vina.

Napokon je sama.

Da li?

Ubrzo čuje neprijatan i svima poznat zvuk lepršanja krila a onda najednom i tup udarac u pod. Smrdibuba.

U desnom uglu dnevne sobe je pauk, dobro je, nije još ispleo mrežu, ne vidi se, pomisli Maja, sklloniću ga ujutru. Utom je iz razmišljanja o malenom, nezvanom stanovniku njenog stana prenu zujanje mušice koja je baš u tom trenutku sletela na ivicu čaše vina. Samo mi još ti fališ, pomisli Maja, i otera je brzim, uvežbanim pokretom ruke. Zavalila se nazad u šarene jastučiće na mekanom trosedu, ne razmišljajući da se, možda, baš tu, osim nje, nalaze i grinje, paraziti nevidljivi golim okom, koji se hrane izumrlim ćelijama našeg tela i raznim organskim materijama.

Maja ne pomišlja da je kuhinja takođe puna drugih malih nevidljivih stanara: možda su na radnoj površini stafilokoke, a u frižideru salmonela.

Maja može da bude bilo ko od nas, a njena kuća može da bude svačija.

Činjenica je da smo svi mi, u svakom trenutku i na svakom mestu, okruženi hiljadama vrsta insekata, bakterija, gljivica i životinja koje žive pred našim nosem. Upravo je ovaj (ne) vidljivi svet već decenijama predmet istraživanja i interesovanja Roba Dana, profesora na Odseku za primenjenu ekologiju na Državnom univerzitetu Severna Karolina u SAD.

Dan je svoje ogromno znanje i iskustvo pretočio u knjigu Never Home Alone, ili Nikad sami kod kuće, objavljenu prošle godine, u kojoj, između ostalog, tvrdi i da je čovek uzvratio udarac malenim stvorenjima opsesivno sterilišući svaki ćošak svog doma. Na taj način je, objašnjava autor, stvorio potpuno novo igralište za evoluciju i, umesto vrstama koje su dobre za naš imuni sistem, pomogao štetnim bakterijama.

„Što se više trudimo da naši domovi budu zdraviji, veća je vervatnoća da ćemo ugroziti naše zdravlje“, stoji u predgovoru knjige.

Od Holandije…

Iako se ne može sa sigurnošću utvrditi ko je i kada prvi počeo da izučava divlji živi svet u domovima, to se najverovatnije dogodilo i u Delftu 1676. godine.

Tada se četrdesetčetvorogodišnji Antoni van Levenhuk, holandski naučnik i pronalazač, zaputio ka obližnjoj pijaci ne bi li kupio crni biber. Ne, nije mu bi potreban za pripremu hrane, već za eksperiment na kome je duže vreme radio. Kada je došao kući, pažljivo je ubacio osam grama u šolju za čaj u kojoj je već bilo vode i ostavio da se lepo natopi. Levenhuk je, naime, želeo da omekša zrna bibera kako bi mogao da ih otvori i otkrije šta je to u njima što ih čini ljutim.

Prolazile su nedelje, a Holanđanin je strpljivo čekao i proveravao šoljicu za čaj.

A onda je, posle tri nedelje, doneo odluku: stavio je malo zabiberene vode u tanku staklenu cev. Voda je, na njegovo iznenađenje, bila zamućena. Posmatrao ju je kroz svojevrsni mikroskop koji je izumeo, a koji su činila sočiva pričvršćena za metalni ram. Kada ju ju ponovo pogledao, primetio je nešto neuobičajeno, ali mu je dugo trebalo da shvati šta je to bilo.

„A onda je, 24. aprila 1676, napokon imao jasan uvid. Video je nešto zaista posebno, neverovatan broj veoma malih životinja različitih vrsta“, piše Dan u svojoj knjizi.

Levenhuk, koji se inače smatra pronalazačem mikroskopa, već je viđao majušne oblike života – ali nikada ovoliko male. U danima i nedeljama koje su usledile Holanđanin je ponavljao čitavu proceduru uz razne permutacije – sa mlevenim biberom, kišnicom i drugim začinima – i svaki put bi video još više života.

 

Što se više trudimo da naši domovi budu zdraviji, veća je verovatnoća da ćemo ugroziti naše zdravlje“, stoji u predgovoru knjige Never Home Alone.

„Ovo je bio prvi put da su ljudi videli bakterije. Ta su posmatranja nastala kod kuće, proučavanjem materijala koji mogu da se nađu u svakoj kuhinji, bibera i vode“, kaže Dan, i dodaje da je Levenhuk uspeo da vidi bakterije tek nakon „stotina, možda hiljada sati provedenih u pretraživanju njegove kuće i, generalno, svakodnevnog života“.

Stoga i ne čudi što je uporni Levenhuk video sitne buve i njihove semene kesice, od kojih nijedna nije bila veća od zrna peska. Levenhuk je u ovim vezikulama video čak i spermu buva, koju je potom upoređivao sa sopstvenom. Holanđanin je život proveo istražujući (živi) svet oko sebe – u svojoj kući i u svom gradu.

Pišući o svojim istraživanjima, opisao je i ono za šta danas znamo da su protisti – jednoćelijski ili kolonijalni eukariotski organizmi, bliži životinjama, biljkama i gljivama nego bakterijama: Bodo, Cyclidium, Vorticella. U pismu od 9. oktobra 1676. adresiranom na Kraljevsko društvo u Londonu , Levenhuk je o bakterijama u vodi napisao sledeće:

„Od svih čuda koja sam otkrio u prirodi ovo je najdivnije, i moram da kažem da moje oko nije videlo prijatniji prizor od ovog koji čini toliko hiljada živih bića u jednoj maloj kapljici vode, koja se sva gužvaju i pokreću, a opet svaki od njih ima svoju kretnju.“

Nakon Levenhukove smrti, proučavanje života u domovima je, polako ali sigurno, iščezlo. Iako je inspirisao mnoge, Holanđanin nije imao dostojne naslednike ni u Delftu ni bilož gde u svetu. Tek decenijama nakon njega, naučnici širom sveta su život na ljudskim telima i u ljudskim domovima počeli da izučavaju – ispočetka.

A onda su, otkrićem patogenih vrsta, sami patogeni postali glavni fokus izučavanja života mikroba u zatvorenom prostoru. Za razliku od Levenhuka, koji je s pravom tvrdio da je većina života koji on otkriva bezopasan po čoveka, naučnici nakon njega mislili su suprotno. Ili, kako je to lepo objasnio Dan u Never Home Alone:

„Kada se utvrdilo da su patogeni deo nevidljivog sveta, objavljen je rat celokupnom životu u zatvorenom prostoru. Što nam je taj život bio bliži, rat je bio više iscrpljujuć.“

… do Jeloustouna, Islanda i bojlera

Do sedamdesetih godina 20. veka gotovo sve studije života u zatvorenom prostoru bavile su se patogenima i štetočinama „i načinima na koje možemo da ih kontrolišemo“, kaže Dan.

Izgledalo je to ovako:

„Mikrobiolozi koji su proučavali život u kućama proučavali su kako da ubiju patogene.

Entomolozi koji su proučavali život u kućama proučavali su kako da ubiju insekte.

Biolozi koji su proučavali život u kućama proučavali su kako da se otarase polena“, kaže Dan, i dodaje:

„Zaboravili smo na potencijal života oko nas da napravi čudo, i nismo ostavili prostora da shvatimo da vrste koje nas okružuju ne moraju nužno da nam naškode, već mogu i da nam pomognu.“

Dan tvrdi i da je ova greška tek nedavno počela da se ispravlja, a da su tome doprineli gejziri u Nacionalnom parku Jeloustoun, u SAD, i Island – mesta koja samo naizgled nemaju veze sa našim stanovima i kućama.

Naime, tokom šezdesetih godina prošlog veka mikrobiolog sa Univerziteta Indijana Tomas Brok otkrio je da neke vrste opstaju i napreduju na visokim temperaturama unutar gejzira. Brok, koji je radio i u Jeloustounu i na Islandu, bio je fasciniran bojama oko ovih izvora vrele vode – čitavim paletama žute, crvene pa i ružičaste, pa onda zelene i ljubičaste. Brok je pomislio – ispostaviće se tačno – da su za ove šare „odgovorni“ jednoćelijski organizmi. Među vrstama koje je pronašao bile su bakterije i arheje, a Brok je ustanovio i da su mnoge od njih ujedno bile i hemotrofi, odnosno bile su sposobne da hemijsku energiju gejzira pretvore u biološku. Stvarale su život od neživota, bez bilo kakve pomoći sunca.

Međutim, od svih bakterija koje je pronašao jedna mu je posebno privukla pažnju. Brok je utvrdio da je reč o potpuno novoj vrsti, pa čak i rodu, koju je nazvao Thermus aquaticus.

Sada možete da se zapitate zašto je uopšte – u priči o nevidljivom životu u našim domovima – važna neka bakterija koja je pronađena na otvorenom, i to u gejzirima. Toliko daleko od bilo kog doma.

Važna je zato što su Brok i saradnici iz njegove laboratorije ubrzo zaključili sledeće: ako su temperatura i uslovi života u gejzirima veoma slični onima oko nas, u našem svakodnevnom životu, da li to onda znači da bi bakterije poput Thermus aquaticus mogle, potpuno neprimetno, da žive sa ljudima? Onda su počeli da testiraju ideju, počevši od aparata za kafu, koji je bio dovoljno vreo da se dopadne bakteriji, preko ljudskog tela i obližnjeg jezera do rezervoara sa vodom. Nisu pronašli ništa.

A onda je Brok rešio da proveri još jedno mesto – slavinu za toplu vodu. Bingo! Thermus aquaticus je bila tu! U godinama koje su usledile Brok je nastavio studiozno i posvećeno da proučava ovu bakteriju, pa ju je tako pronalazio u bojlerima i praonicama veša širom SAD.

„Brok je otišao na kraj sveta da pronađe vrste roda Thermus. Mogao je da otkrije potpuno istu stvar odmah iza ćoška svoje laboratorije u stražnjoj sobi Suds and More (perionica veša u Mičigenu, SAD)“, kaže duhovito Dan.

Brokova opsesija ovom bakterijom imala je sličan epilog kao i Levenhukova istraživanjem nevidljivog života naše svakodnevice: bilo je potrebno mnogo godina da neko krene njegovim stopama. Broka je nedavno „nasledila“ Regina Vilpišeski, postdoktorantkinja i naučna saradnica iz Nacionalne laboratorije Oak Ridž, koja je poslednjih nekoliko godina posvetila proučavanju vrsta ove bakterije u bojlerima, i zaključila da je jedna vrsta bakterije Thermus aquaticus, pod nazivom Thermus scotoductus, najprisutnija u bojlerima širom SAD (35 od 100 bojlera koje je uzorkovala sadržalo je ovu bakteriju). Njen posao nije gotov – pitanja se samo množe: zašto se ova bakterija nalazi u bojlerima i otkud uopšte tamo? Zašto neke druge bakterije, kojima takođe prijaju visoke temperature i koje žive u gejzirima, nisu naselile bojlere? Da li njeno prisutstvo u bojlerima ima neke (i kakve) posledice po nas i naše bojlere?

Bilo kako bilo, priča o bakteriji Thermus je, kaže Dan, „ključna u istoriji izučavanja života u našim domovima. To je bila indikacija – zaista, najsvetliji primer još od Levenhukovog vremena – da su ekosistemi u našim kućama raznovrsniji nego što smo mislili, i da u njima živi daleko više stanovnika od patogena na koje smo mnogo više fokusirani.“

Dalje, priča o Thermus-u pokazuje da je čovek vremenom stvorio uslove u svom domu koji su učinili da se vrste, koje nikada pre nisu živele sa nama, usele u naš svakodnevni život.

Ilustracija: Srđa Dragović

Homo Indoorus i istraživači u kućama

Rob Dan nije slučajno rešio da napiše knjigu o istorijatu izučavanja života u našim domovima. Prolog knjige nosi naziv Homo indoorus, što je Danov naziv za modernog čoveka, koji je vreme napolju zamenio vremenom unutra. Autor iznosi i podatak da prosečno dete u Americi čak 93 % vremena provodi u zgradi ili automobilu, a slična statstika važi i za Kanadu, Aziju i deo Evrope.

Za razliku od današnje dece, Dan kaže kako je veći deo svog detinjstva – a zbog odabira posla i života – proveo napolju.

„Sestra i ja smo gradili kule. Kopali smo rupe. Pravili smo staze i ljuljali se na vinovoj lozi. Kuća je bila rezervisana samo za spavanje, ili za igru onda kada bi napolju bilo toliko hladno da nam se činilo da će nam otpasti prsti. Ali napolju, pod vedrim nebom, tamo smo mi živeli.“

Da li da bi iskoristio vreme koje ljudi provode u kućama ili da bi ih naterao da se aktiviraju i osete uzbuđenje koje je on osećao odrastajući kao istraživač u ruralnim oblastima Mičigena, Dan je, sa kolegama iz svoje laboratorije The Public Science Lab okupio ljude – nove saradnike laike – širom SAD. To su deca školskog uzrasta, odrasli i čitave porodice, spremni da, prateći jednostavna uputstva i koristeći poslatu opremu, otkrivaju svet unutar svojih domova i bašta.

„Prvo ih je bilo nekoliko desetina, potom stotine, i uskoro hiljade onih koji su u potrazi za otkrićima pretraživali mesta na kojima su živeli“, kaže Dan i dodaje kako su dva osmogodišnja deteta pronašla Brachyponera chinensis, odnosno azijskog iglenog mrava u Viskonsinu, u državi Vašington. Do tada niko nije znao da se ova životinja uopšte proširila igde van jugoistočnog dela SAD.

Ali, kako izgleda jedan tipičan „zadatak“ koji Danova laboratorija zada svojim pomoćnicima?

Da bi istražili šta se sve nalazi u prašini koja prekriva 10 staništa u svakom od 40 uključenih domova u Raliju, glavnom gradu Severne Karoline, Dan i kolege su saradnicima-laicima poslali štapiće za uši, na čijim se vrhovima nalazi pamuk. Njihov zadatak bio je da štapićima prikupe uzorke iz frižidera, sa okvira vrata, jastučnica, toaleta, kvaka i radnih površina u kuhinjama. Štapiće su potom upakovali i poslali u laboratoriju, pravo u ruke mikrobiologa Noe Firera.

„Noina laboratorija je svetlo kroz koje treba da vidimo skriveni život u prašini“, kaže Dan.

A svet koji su otkrili sastojao se od skoro 8000 vrsta bakterija, od kojih su neke dobro poznate i uobičajene za ljudsko telo, a neke potpuno nepoznate i neobične.

Ili, kako to slikovito kaže Dan:

„Mnoge od ovih vrsta se nisu poklapale ni sa čim što je znano nauci. Bilo je novih vrsta, ili čak novih rodova. Bio sam ushićen, ponovo nazad u džungli, mada u džungli svakodnevnog života.“

Laboratorija je ubrzo uključila još oko hiljadu ljudi širom SAD i dobila nova sredstva za finansiranje istraživanja života u domovima. Na uzorcima iz tih novih hiljadu domova Noa Firer je ponovo identifikovao bakterije – neke nove, neke stare, u odnosu na one iz Ralija. Međutim, u tom drugom krugu njegov tim pronašao je čak deset puta više mikroba: 80.000 različitih vrsta bakterija i arheja. Neke od njih bile su telesne bakterije, a mnoge su – možda za nas, laike, neočekivano – bile detritivori, koji se hrane organskim materijama sa našeg tela, a ne patogene vrste.

„Gde god da odemo, za sobom ostavljamo oblak života“, kaže Dan, i pojašnjava:

„Dok idemo kroz kuću, naša koža se ljušti. Mi se svi raspadamo brzinom od oko pedeset miliona pahuljica dnevno. Svaka ta pahuljica koja leprša kroz vazduh ima na sebi hiljade bakterija koje se njome hrane.“

To znači da, gde god da odemo, ostavljamo delove svog tela, a sa njima i bakterije, u najvećem broju slučajeva potpuno benigne.

„To su crevne bakterije koje vam pomažu da svarite hranu i koje stvaraju neophodne vitamine. To su bakterije sa kože kojih ima svuda po vašem telu i koje vam pomažu da se odbranite od patogena“, kaže Dan.

Osim bakterija koje potiču sa našeg tela, Danov tim je u kućama pronašao i bakterije koje su povezane sa raspadanjem hrane. Najviše ih je bilo u frižideru i na daskama za sečenje hrane.

Osim ovih, očekivanih, Dan kaže da su pronašli i mikrobe nalik onima koje je Brok tražio i koji „obožavaju“ ekstreme. Kao što smo već napomenuli, moderan dom veoma lako može da ima delove koji su hladniji od bilo kog prirodnog staništa ili vreliji od bilo kog gejzira:

„Mi smo u ovim kućnim ekstremima pronašli vrste za koje se mislilo da žive samo u dubokim morima, na glečerima ili u udaljenim slanim pustinjama“, kaže Dan.

 

Dok idemo kroz kuću, naša koža se ljušti. Mi se svi raspadamo brzinom od oko pedeset miliona pahuljica dnevno. Svaka ta pahuljica koja leprša kroz vazduh ima na sebi hiljade bakterija koje se njome hrane.“

Ovo su neki od njih: jeste li znali da su dozatori za prašak u mašinama za sudove jedinstven ekosistem pun mikroba koji su u stanju da prežive vrele, suve i mokre uslove; u pećnicama žive bakterije koje mogu da žive i prežive na ekstremno visokim temperaturama; odvod sudopere sadrži čitav miks vrsta bakterija i sitnih mušica čije se larve hrane upravo tim bakterijama; baterije tuševa su prekrivene neobičnim mikrobima koji su karakteristični za močvare itd.

Poslednje, ali ne i najmanje važno: Danov tim je otkrio i čitave vrste koje su inače karakteristične za divlje šume i pašnjake, koji se nalaze u zemlji ili lišću, biljkama pa čak i u crevima insekata. Objašnjenje? Jednostavno: što je život van kuće raznovrsniji i više divlji, to je bogatiji i život koji u kuću ulazi.

Možemo li da se otarasimo neželjenih ukućana?

Do sada ste se verovatno bar malo uplašili: nije prijatno znati da po našim domovima lebde desetine hiljada mikroba, a da ih mi uopšte ne vidimo. Da li bi Maja sa početka ovog teksta i dalje mislila da je sama samcijata u kući i da napokon može malo da odahne?

Zapravo, svi možemo da odahnemo. Izazivači ozbiljnih bolesti su malobrojni – naime, manje od 100 vrsta virusa, bakterija i protista izazivaju sve infektivne bolesti na svetu.

„Kao pojedinci, mi držimo te vrste na odstojanju tako što peremo ruke, što onemogućava fekalnim mikrobima da od izmeta dospeju do ruku ili usta“, objašnjava Dan.

Ostali načini zaštite od opasnih vrsta podrazumevaju obaveznu vakcinaciju, lečenje antibioticima kada je to neophodno i adekvatne sisteme snabdevanja stanovništva čistom pijaćom vodom. Ali šta se desi kada i ako se otarasimo vaskolikog biodiverziteta u našim kućama, kako to kaže Dan? Onda postaje daleko lakše patogenima i raznim štetočinama da se rašire i evoluiraju, a našim imunim sistemima teže da normalno funkcionišu, odnosno da nas brane.

„U najvećem broju slučajeva je zapravo zdravije imati veći biološki diverzitet u vašim kućama, pogotovo divlju biološku raznolikost tla i šuma, dokle god se opasne vrste nalaze pod kontrolom“, objašnjava Rob Dan.

Ako se ipak odlučite na svojevrstan rat sa neželjenim stanarima svojih domova, jedno treba da znate: što je napad agresivniji, brža je evolucija, a bubašvabe su nabolji dokaz za to. Godinu 1948. mnogi su smatrali prekretnicom kada je borba protiv bubašvaba u pitanju. Tada je pesticid po imenu hlordan počeo da se koristi u kućama i prve tri godine je zaista činio čuda – bio je toliko poguban po insekte da se smatrao nepobedivim. A onda su, jednog dana 1951. godine, bubašvabe u gradu Korpus Kristi, u američkoj saveznoj državi Teksas, postale otporne na hlordan. Do 1966, neke bubašvabe su razvile otpornost i prema drugim pesticidima, poput malationa i fentiona. I to je bio samo početak: svaki put kada bi se na tržištu pojavio novi pesticid, bilo je potrebno samo nekoliko godina, ponekad i samo nekoliko meseci, da neke populacije ovih insekata razviju otpornost.

To nije jedini kuriozitet u vezi sa bubašvabama: jeste li znali da su one otporne samo i isključivo unutar naših kuća? Ukoliko se nađu u „divljini“, one oslabe, nestanu, budu pojedene, crknu od gladi. Njihovi mladi su takođe neuspešni i nesnađeni. Zato više uopšte ne postoje populacije bubašvaba koje žive u divljini. Iako ih ne volimo, moramo da priznamo da su bubašvabe i te kako slične čoveku: mi, zapravo, volimo iste stvari, da nam je zimi u kućama toplo, a leti hladno. Dobar primer za to je Kina, u kojoj sve doskora nije bilo mnogo bubašvaba. Međutim, otkad su Kinezi počeli da greju kamione i druga transportna vozila na severu, gde je hladno, uslovi u njima su postali izuzetno prijemčivi za bubašvabe, te su se one naselile i na severu. Kada je Kina potom počela da hladi ovakva vozila na jugu – gde je toplo – kamioni su postali dovoljno rashlađeni i prijatni za bubašvabe pa su se onda naselile i na jugu.

„Širom Kine, ali i sveta, što više kuća i stanova ima centralno grejanje i hlađenje, bubašvaba je sve rasprostranjenija i mnogobrojnija“, kaže Rob Dan u poglavlju svoje knjige koju je naslovio

Problem sa bubašvabama smo mi.

Priča o bubašvabama logično nameće pitanje – kako to da su se neke vrste, poput bubašvabe, adaptirale na biocide? Dan odgovara da su do toga dovele različite okolnosti: kada su vrste kojih pokušavamo da se otarasimo genetički raznovrsne ili imaju načina da „pozajme“ gene od drugih vrsta; kada biocidi ubiju skoro sve članove vrste; kada su organizmi hronično izloženi biocidima.

„Ovi uslovi su pogotovo ispunjeni kod bubašvaba, ali i kod gotovo svih vrsta u našim domovima kojih najaktivnije pokušavamo da se rešimo. Kao rezultat toga, kuće su jedno od mesta u kojima se evolucija najbrže odigrava, mada retko na načine koji nama odgovaraju“, zaključuje Dan.

Međutim, ukoliko mislite da ne postoji mesto koje je baš potpuno „očišćeno“ od mikroba, onda se grdno varate. Postoji, i zove se Međunarodna svemirska stanica (MSS).

Ilustracija: Srđa Dragović

Mikrobi u svemiru

Prilično rano u svojoj istoriji NASA je odlučila da se na svaki mogući način spreči prenošenje mikroba u svemir. Inicijalni strah je bio da će spejs-šatl solarnim sistemom nehotice „posejati“ mikrobe sa Zemlje, ili da će se desiti obrnuto. Vremenom su se, međutim, naučnici iz NASA zabrinuli da bi astronauti u letelicama, a kasnije i na Međunarodnoj svemirskoj stanici, mogli duži vremenski period da ostanu zarobljeni zajedno sa patogenima.

Sam svemir je, na svu sreću, funkcionisao u korist NASA jer mogućnost da neki oblik života iz svemira slučajno kolonizuje spejs-šatl ili Međunarodnu svemirsku stanicu nije postojala.

„Otvoriš prozor na kući negde na Zemlji i mikrobi uđu unutra. Podigneš otvor na Međunarodnoj svemirskoj stanici, i usisa te vakuum (kao i bilo koji život oko tebe)“, objašnjava Dan.

Pored toga, NASA je uspela da napravi objekat u kome se svaki komadić hrane i materijala koji se prenose na Međunarodnu svemirsku stanicu dobro očiste pre odlaska u svemir.

 

Epidemiolog Dejvid Strakan još 1989, tvrdio je da je „moderna higijena lišila naše živote neophodnog izlaganja.“

Zbog svega gore navedenog i ne čudi činjenica da je život na svemirskoj stanici istražen do detalja i da se dalje istražuje. Zanimljivo je da je jedno takvo skorašnje istraživanje sprovedeno na isti način kao i istraživanje kuća u Raliju koje je realizovao Danov tim. Mikrobiolog koji je vršio ovo istraživanje, Džonatan Ajsen sa Univerziteta u Kaliforniji, dao je svom volonteru, komandantu Međunarodne svemirske stanice Koićiju Vakati iz Japana, štapiće za uši i objasnio odakle da uzme uzorke. Prašina u svemiru ne pada, tako da su umesto sa vratnih okvira, astronauti uzimali uzorke sa vazdušnih filtera. Nakon što je Vakata prikupio obrise sa svemirske stanice, štapići su poslati nazad na Zemlju, u Džonatanovu laboratoriju na Univerzitetu u Kaliforniji, gde ih je analizirala njegova studentkinja Džena Lang.

Njeni rezultati su slični rezultatima prethodnih studija: ekoloških bakterija i bakterija koje se povezuju sa hranom nije bilo, kao ni bakterijskih vrsta iz šuma i sa pašnjaka. Ipak, to ne znači da je Međunarodna svemirska stanica u potpunosti očišćena od bakterija: bilo ih je mnogo, i to bakterija koje potiču sa tela astronauta. Vrste bakterija koje je Lang pronašla povezane su sa ešerihijom koli i enterobakterijama. Jedna od zanimljivijih je fekalna bakterija koja je nedovoljno istraživana i čak nema ni ime (za sada se zove Unclassified Rikenellaceae/ S24/7). Lang je pronašla i bakterije odgovorne za smrad stopala, kao i bakteriju roda Corynebacterium, odgovornu za specifičan miris ispod pazuha. Inače, na Zemlji, ove bakterije ima mnogo više u kućama u kojima žive samo muškarci. U vreme proučavanja svemirske stanice, tamo je bilo samo muškaraca te ne čudi zašto je ove bakterije pronađeno u izobilju.

Ukratko, kako je pojasnio Dan, „bakterije na Međunarodnoj svemirskoj stanici su one bakterije koje bismo očekivali u kućama na Zemlji ako bi se otklonili svi uticaji okoline.

Međunarodna svemirska stanica je ono što dobijete kada sve oribate i pozatvarate prozore, vrata i sve otvore.“

„Čuvajte bakterije“

U jednom od poglavlja naslovljenom Odsustvo kao bolest, Dan detaljno iznosi teoriju da odsustvo mikroba zaista može da izazove najrazličitije bolesti.

Jedan od pionira ove teorije bio je finski ekolog Ilka Hanski, koji je smatrao da neizlaganje određenim bakterijama – a ne izlaganje – dovodi do bolesti. Pored Hanskog, vodeći zagovornik ove teorije je još jedan Finac, Tari Hahtela, koji je u svom radu o hroničnim upalama pokazao da su ovakve bolesti bivale dva puta učestalije na svake dve decenije od 1950. Taj rast traje i dalje, a izraženiji je u bogatijim zemljama. Tako su, na primer, u SAD alergije u poslednjih 20 godina postale učestalije za 50 odsto, a astma za trećinu. Kako i siromašne zemlje sve više ulažu u infrastrukturu i urbani razvoj, i tamo je primetan porast inflamatornih bolesti, kaže Hahtela.

Kako je finski istraživač objasnio ove podatke? „Hahtela je tvrdio da bolesti nisu izazvali patogeni. Smatrao je da se ljudi razboljevaju zbog toga što se nisu izlagali vrstama koje su im potrebne“, kaže Dan.

Ono što je, zapravo, ljudima nedostajalo nije bila neka konkretna vrsta ili konkretne vrste, već biološka raznovrsnost, koja je decenijama u opadanju, glasio je zaključak Hanskog i Hahtele. Oni su verovali da gubitak biodiverziteta negativno utiče na čoveka u celini – i na imunitet, i na fiziološka, psihološka i emotivna stanja – što se podudara i sa takozvanom higijenskom hipotezom, prema kojoj su hronične autoimune bolesti tesno povezane sa preteranom čistoćom.

Ovu hipotezu prvi je predložio epidemiolog Dejvid Strakan još 1989, tvrdeći da je „moderna higijena lišila naše živote neophodnog izlaganja“. Finski istraživači smatrali su da je reč o izlaganju biodiverzitetu, ostatku živog sveta.

Hanski i Hahtela su odlučili da testiraju svoju teoriju u oblasti Severna Karelija, čiji jedan deo pripada Rusiji, a drugi Finskoj. Prema mnogim relevantnim parametrima, poput stope alkoholizma, saobraćajnih nezgoda, stanovnika koji puše i dužine ljudskog veka, Finci su živeli bolje. Međutim, za razliku od Rusa, Finci su bili skloniji hroničnim zapaljenskim bolestima poput astme, polenske groznice, ekcema i rinitisa. Polenske groznice i alergije na kikiriki u ruskom delu Karelije nije bilo.

Njihov eksperiment, široj i stručnoj javnosti poznat pod nazivom „Projekat Severna Karelija“, pokazao je da su deca sa ruske strane, koja su čitavog života bila izložena biološkoj raznovrsnosti, i samim tim najrazličitijim vrstama mikroba koje nose na svojoj koži, bila u daleko manjem riziku da dobiju bilo koju alergiju u odnosu na svoje vršnjake Fince.

Objašnjenje?

Za razliku od Rusa, koji su živeli manje-više na isti način kao i njihovi preci pre jednog veka – okruženi netaknutim šumama u malim seoskim kućama bez centralnog grejanja i klima- uređaja, uzgajajući voće i povrće u svojim baštama i u svakodnevnom dodiru sa stokom – život Finaca sa druge strane bio je gotovo sterilan. Živeli su u razvijenim gradovima, gde je biodiverzitet bio manji, u kućama koje su bile strogo odvojene od spoljnog sveta.

I šta bi, na kraju, bio zaključak ovog podužeg teksta? Možda ovih nekoliko rečenica iz Danove knjige:„Zasadite raznovrsnije biljke ispred svojih kuća i obilazite ih. Čuvajte ih. Gledajte ih. Dremnite na njima. Zasadite baštu i zaronite svoje prste u zemlju. Ili postanite Amiš i kupite kravu koju ćete čuvati u dvorištu. Sve ovo može da pomogne, a ne može da naškodi.“

 

Ivana Nikolić je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, gde trenutno pohađa i Regionalni master program studija mira. Kao stipendista Erazmus Mundus programa Evropske komisije, deo studija provela je na Univerzitetu Groningen u Holandiji. Novinarstvom se profesionalno bavi od 2014. godine.

podeli