Nedavno istraživanje je pokazalo da se u svakodnevnim interakcijama ljudi najmanje zahvaljuju osobama sa kojima su bliski

Tekst: Ivana Nikolić

Pre nego što je počela da radi na tekstu koji upravo čitate, autorka se zapitala koliko se često zahvaljuje članovima porodice ili najbližim prijateljima nakon što ispune neku njenu molbu ili zahtev. Osim što je shvatila da je to prilično retko, shvatila je da i kada bi to činila, najčešće bi nailazila na odgovore poput: „Nema potrebe da mi se zahvaljuješ“ ili „I ti bi isto uradila za mene“.

Da li se u socijalnim interakcijama sa bliskim ljudima „hvala“ podrazumeva pa se zato i ne izgovara? Koliko se često zahvalite majci kada vam pričuva decu ili najboljoj drugarici kada vam pozajmi haljinu? Biće da su ova pitanja mučila i međunarodni tim istraživača na čelu sa Sajmonom Flojdom sa Univerziteta San Francisko de Kvito, u Ekvadoru, koji je u svojoj studiji objavljenoj krajem maja u časopisu Royal Society Open Science istraživao koliko često govornici osam različitih jezika izražavaju zahvalnost u svakodnevnom govoru.

Rezultati pokazuju da se govornici poljskog, ruskog, engleskog, italijanskog, laoskog i  jezika sivu kojim se govori u jednom delu Gane, ćapala kojim govori jedno pleme u Ekvadoru, i murinpatskog koji je jezik australijskih Aboridžina, najmanje zahvaljuju svojim najbližima. 

Posebno je zanimljiv način na koji je Flojdov tim došao do rezultata. Oni su pronašli dobrovoljce sa pet kontinenata i uz saglasnost instalirali mikrofone u njihovim kućama i mestima na kojima se njihove lokalne zajednice okupljaju. Snimili su ukupno 1057 razgovora i izbrojali koliko puta je neko u njima sagovorniku rekao tu čarobnu reč „hvala“.

Analizirajući materijal istraživački tim je utvrdio da se ljudi zahvaljuju mnogo manje nego što možemo da pretpostavimo, makar kada je reč o članovima porodice i bliskim prijateljima. Tek oko 5,5 odsto ispitanika zahvaljivalo se nakon što si im ispunjeni zahtev ili molba. Međutim, istraživači tvrde da činjenica da se bliskim ljudima retko zahvaljujemo ne znači da sa njima imamo veću slobodu da budemo nekulturni, već je to primer osnovnog standarda reciprociteta.

Istraživači su otkrili i da tokom normalnog razgovora ljudi od drugih nešto traže u proseku na svakih minut i po, ali i da kada se ne zahvale, druga osoba to najčešće ne primeti i ne naljuti se. Osoba koja traži uslugu da smislen odgovor tek kada čuje „ne“. Isto važi i za osobu od koje se usluga traži – ona ima potrebu da nešto objasni tek kada odbije da uradi ono što je od nje traženo.

„Uvideli smo da su izrazi zahvalnosti u ovim okolnostima izuzetno retki, što ukazuje na to da društveni reciprocitet u svakodnevnom životu znači prećutno podrazumevanje prava i dužnosti kada je reč o međusobnoj pomoći i saradnji“, tim navodi u studiji.

Jedan od razloga je, kako tvrdi Flojd, to što smo u svakodnevnom životu motivisani da učestvujemo u zajedničkim aktivnostima sa ljudima, a one uključuju očekivane doprinose svih učesnika. Takođe smo motivisani i da ispunjavamo obaveze koje proističu iz naših društvenih uloga, a zahvalnost se izražava time što postupamo recipročno.

 

podeli