U novom Naučnom ratu osvrćemo se na okolnosti oko otkrića i primene magnetne rezonance, revolucionarnog dijagnostičkog metoda

Tekst: Nevena Grubač

Jutro 6. oktobra 2003. godine je značilo samo jedno: konačno će biti objavljena imena dobitnika Nobelove nagrade. Prethodne noći malo se spavalo. Da li su život posvećen naučnom istraživanju i karijera duga nekoliko decenija, u očima sveta imali dovoljno značaja; da li su imali direktan uticaj na dobrobit ljudi i bili dovoljno zapaženi da bi doneli ovo izuzetno priznanje? Da li se sve isplatilo? Možda je baš ovo ta dugo čekana godina.

Koliko god truda bilo uloženo, naučna zajednica je, na kraju krajeva, kao svaka druga. Nije savršena, i nije izolovana od ostatka sveta. Tako se desilo da je jesen 2003. sobom donela glasine da će ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu biti dodeljena za otkrića na polju slikanja magnetnom rezonancom. A kada Nobelov komitet dozvoli da ovakve vesti procure, one obično budu istinite.  

Dijagnostička revolucija

Nuklearna magnetna rezonanca (NMR) je još dvadesetih godina prošlog veka pronašla svoj put do laboratorije, gde su fizičari istraživali magnetska svojstva atoma. Mnogo godina kasnije, njena upotreba na polju medicine napravila je pravu revoluciju u dijagnostici.

Ono što magnetnu rezonancu čini nezamenljivim dijagnostičkim alatom je činjenica da je ljudski organizam većinom sačinjen od vode. Kada se pacijent izloži radiofrekventnim talasima, protoni u atomima vodonika, kojih je u ljudskom organizmu izuzetno mnogo, a koji su pobuđeni jakim magnetnim poljem, odašilju povratni radiofrekventni signal. Ovaj signal je posledica fenomena rezonancije, po kom je metod i dobio ime. Mašina snima ovaj signal i na osnovu njega pravi sliku unutrašnjosti tela. Analizom snimaka lekar je može da razlikuje benigno od malignog mekog tkiva. 

Prednosti ovog metoda, u odnosu na bilo koji drugi radiološki metod, jesu njegova preciznost, neinvazivnost i odsustvo jonizujućeg zračenja. Do sada nisu otkrivena štetna dejstva po organizam, a proces je bezbolan i komforan.

Nepopularno ime koje je ova tehnika dobila, promenjeno je osamdesetih godina od strane Američkog udruženja radiologa. Ideja je bila da se otklone asocijacije na strah od „nuklearnog“, usađen u ljude nakon incidenata sa nuklearnim oružjem. U medicini, metod je danas poznat kao magnetna rezonantna tomografija (MRT), magnetna rezonancija ili, jednostavno i najpopularnije, magnetna rezonanca (MR).

Neosporno je i nediskutabilno kakav je efekat na medicinu i dobrobit ljudi imao razvoj ove dijagnostičke procedure. Takođe, bilo je sasvim izvesno da je morala doći godina u kojoj će fokus Nobelovog komiteta na polju fiziologije ili medicine biti MR; do sada je mesto u istoriji nauke, a zahvaljujući radu na MR, steklo nekoliko fizičara i hemičara. Ipak, kada je momenat konačno došao, stvari nisu tekle glatko, a čak ni dostojanstveno.

Stvaranje istorije

Doktor Rejmond Damadijan je 6. oktobra 2003. ustao pre svitanja, znajući da će veb-stranica posvećena Nobelovoj nagradi objaviti ime ovogodišnjih dobitnika veoma rano. Nagrada je, ipak, internacionalna, ne zavisi od geografije ili nacionalne pripadnosti, a jutro ne dolazi u isto vreme na čitavoj planeti. Možda je već vreme.

Nekih 30 godina ranije, isti, ali dosta mlađi doktor, došao je na smelu ideju. Želeo je da upotrebi određenu tehniku, koja je uključivala jako magnetno polje i radio-talase, kako bi razlikovao pacove bolesne od raka i one zdrave. Eksperiment je uspeo, a Damadijan je patentirao i sagradio prvu mašinu koja je radila po principu magnetne rezonance. 

Kao spomenik nauke, koji je nedvosmisleno gurnuo MR u naručje medicini i učestvovao u stvaranju istorije, Damadijanova MR mašina našla je mesto u čuvenom Smitsonijanu, muzeju američke istorije.

Ipak, mada revolucionarna u svojoj nameni, prvobitna magnetna rezonanca nije našla praktičnu upotrebu. Mada je princip po kome je radila bio smislen, procedura je bila suviše spora, kompleksna i ponekad neprecizna, da bi postala radiološki instrument. Osim toga, Damadijan nije predložio na koji bi način mašina mogla da proizvede sliku ili sken unutrašnjosti organizma. Svoj izum Damadijan nije uspeo da proda, i on nikad nije klinički korišćen.

U međuvremenu, izvesni Pol Loterbor otkriva da se gradijenti u magnetnom polju mogu iskoristiti kako bi se razvila slika u MR tehnici. Razvijajući MR principe donete od strane pionira ove metode, on uspeva da generiše prvu 2D i 3D sliku metodom nuklearne magnetne rezonance, koju i objavljuje 1973. godine. Pomak koji je napravio dodatno je ubrzan i učinjen još efikasnijim, kada je Piter Mensfild, fizičar sa Univerziteta u Notingamu, razvio matematičku tehniku zahvaljujući kojoj je MR skeniranje trajalo nekoliko sekundi, umesto toliko sati, i koja je rezultovala još kvalitetnijim i preciznijim slikama.

Ipak, činjenica da je Damadijan otkrio osnovni princip MR dijagnostike, ostala je nepromenjena, a zasluženo priznanje moralo je doći tog ranog jutra, 6. oktobra 2003.

U ratu sa komitetom

„Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu 2003. dodeljuje se zajednički Polu Loterboru i ser Piteru Mensfildu za njihove zasluge u vezi sa slikanjem magnetnom rezonancom.“

– stajalo je na veb-stranici posvećenoj Nobelovoj nagradi. 

Doktor Damadijan je tražio svoje ime na objavi, bilo kakav trag sopstvene zasluge za ovo veliko otkriće, ali nije ga našao. Nagrada, u iznosu od 1,3 miliona dolara, biće podeljena između dvojice naučnika. Bez obzira na to što pravila fonda dozvoljavaju da troje ljudi podeli priznanje, ovoga puta to se nije desilo.

Isprovociran i gnevan, Damadijan je rešio da pribegne pomalo radikalnim potezima; naime, zakupio je po čitavu stranicu u „Vašington postu“, „Njujork tajmsu“ i „Los Anđeles tajmsu“, na kojima je izneo svoje viđenje ove nepravde, a kako bi protestovao zbog odluke Komiteta. Nakon toga, organizovao je čitavu kampanju tokom koje je Stokholm zasut pismima Damadijanovih pristalica koje se, takođe, nisu slagale sa ovom odlukom.

Medijski rat koji je poveo mnogima je delovao krajnje nedostojanstveno, ali Damadijan nikada nije prestao da se bori. 

„Nagrada je trebalo da pripadne meni, a tek onda Loterboru. Da ja nisam rođen, da li bi MR postojao? Ne verujem. Da Loterbor nije rođen? Ja bih već dogurao dotle. U nekom trenutku.“

– ponovio je Damadian.

Faktor kreacionizma

Nobelov komitet je uzdržano ćutao, njegovi predstavnici su davali izjave kada bi ih neki od velikih časopisa priterao uza zid, ali suština je ostala nepromenjena: odluka jednostavno nije dovedena u pitanje. Jedno od pravila kojih se Komitet slepo pridržava, jeste njegovo diskreciono pravo čiji je period 50 godina od trenutka proglašenja dobitnika nagrade. 

Ono što je istaknuto kao najvažniji element, jeste činjenica da nije ni planirano da nagrada bude dodeljena za sam izum magnetne rezonance, već za tehnologiju slikanja unutar nje, koja je upravo zaslužna za njenu široku primenu i njen ogroman značaj za medicinu. U ovome je, ipak, Loterbor napravio najveći prodor. 

Sam Nobel je insistirao da se nagrade dodele onima koji su učinili najveću dobrobit čovečanstvu, i to u konkretnom i praktičnom smislu. Mnogi su, ipak, ostali slepi za ovu krucijalnu razliku u postavci. 

Kao razlog namernog isključivanja Damadijana, nameće se još jedan faktor. Damadijan je istaknuti kreacionista. On veruje u bukvalno tumačenje Biblije i zagovornik je verzije događaja u kojima je Zemlja nastala tokom šest dana, što se, po njemu, desilo pre oko 6000 godina.

Kreacionizam je u direktnom sukobu sa modernom naukom, i opovrgava teoriju evolucije, kao i stanovišta biologije, astronomije i mnogo drugih konvencionalnih naučnih tvrdnji. Da li je Nobelov komitet uspeo da se moralno toliko distancira od ovoga, i da li zaista u odluci nije imala udela činjenica da Damadijan kategorički odbija da poveruje u temelje moderne nauke, ostaje nepoznato.

Sigurna je jedino Damadijanova nepokolebljivost u njegova kreacionistička ubeđenja i njegovo viđenje događaja.

„Nebiblijsko tumačenje nas navodi da poverujemo da je čitav život nastao od jedinstvenog zajedničkog pretka – obične plesni – i da je nakon, recimo, milijardu godina, ta plesan izašla iz okeana i počela da drži predavanja. Pozabavite se tom idejom. Ona narušava bilo kakav osećaj realnosti.“

– uveren je Damadijan. 

 

podeli
povezano
Frenklin i Votson
Tesla i Edison