Elementarijum dodnosi nastavak uzbudljive priče Filipa Švarma o tri novinara: Grejemu Grinu, Malkolmu Mageridžu i Kimu Filbiju
Tekst: Filip Švarm*
Kao što je protekle nedelje najavljeno, pred vama je drugi, poslednji deo priče o trojici novinara – Grejemu Grinu, Malkolmu Mageridžu i Kimu Filbiju. Prvi deo teksta pogledajte na ovom linku.
Špijuni
Sredinom 1940. Filbi u redakciji „Tajmsa“ prima poziv iz Ministrastva obrane: nekoliko dana kasnije, već je član jedne od obavještajnih organizacija formiranih u okviru oružanih snaga… Poslije pada Francuske, mornarica i špijuni su sve čime usamljena Velika Britanija raspolaže protiv Sila osovine.
Amaterizam dolazi glave većini vojnih službi početkom 1941. Ali, ne i Filbiju – po reorganizaciji bezbjednosnog sektora, zahvaljujući znanju jezika i društvenim vezama, preuzima ga Peto odjeljenje MI6 zaduženo za kontraobavještajni rad u inostranstvu. Provjera jedva da postoji: porodični status i Kembridž dovoljna su garancija pouzdanosti. Isti pedigre dovodi 1941. Mageridža i Grina u istu službu – podređeni su direktno Kimu Filbiju.
Poslije rudimentalne obuke, Grin odlazi u britansku koloniju Sijera Leone gdje prati aktivnosti višijevske Francuske u njenim posjedima u Zapadnoj Africi.
London i kolaboranti iz Višija u neobjavljenom su ratu: u napadu na bazu Mers-el-Kebir u Alžiru, 3. jula 1940, britanska mornarica uništava više francuskih ratnih brodova; tri mjeseca kasnije, propada desant Britanaca i Slobodnih Francuza generala Šarla de Gola na Dakar, strateški važan grad u Senegalu; višijevska armija u Siriji predaje se tek nakon krvavih borbi tokom juna i jula 1941…
Na obje strane ove „sporedne predstave“ Drugog svjetskog rata ima bar po sedam hiljada ubijenih ili ranjenih, a Grin počinje sa špijunskim misijama u vrijeme najvećeg antibritanskog raspoloženja među Francuzima.
„Nema ničeg glamuroznog dok u strahu da vas ne opazi patrola ležite u grmlju koga brste koze i bilježite uzlijetanja i slijetanja jednog aviona sa prašnjavog aerodroma u nekoj nedođiji“, piše poslije rata.
Nedugo poslije Grina i Mageridž odlazi u portugalski Mozambik. Tu izigrava lažnog konzula u Moputuu, a zapravo nastoji da spriječi špijune Osovine i njihovih formalnih i neformalnih satelita da se domognu podataka o rutama konvoja duž afričke obale: samo od 1. augusta 1942. do 21. maja 1943. njemačke podmornice potapaju 1.974.384 tone britanskog trgovačkog brodovlja.
Okružen atmosferom sveopćeg sumnjičenja, licemjerja i spletki, Mageridž tone u tešku depresiju do praga samoubojstva. Srećom, polovinom 1943. zajedno sa Grinom prebačen je na nove zadatke sa bazom u londonskoj centrali. Razlog: širenje „Iberijske sekcije“ – pododjeljenje Petog odjeljenja MI6 pod vođstvom Filbija – sa Španije, Portugala i njihovih kolonija u Africi na Italiju i Francusku.
„Kim je stvarao tempo i atmosferu u Petom odjeljenju“, piše Mageridž. „Po mom mišljenju, u njemu je mnogo jače od bilo čega drugog bilo oduševljenje za čistu avanturu bez obzira na ideološki predznak.“
„Sviđao mi se“, sjeća se Grin. „Dok smo zajedno radili, često bi znali provesti ugodnu večer u nekom pabu ili restoranu.“
Ambiciozan, snalažljiv i šarmantan, Filbi je uspješan rukovodilac: za vješta stvaranja logičnih cjelina od nepovezanih operativnih podataka i slamanja brojnih operacija Abverovih špijuna na tlu Evrope i Afrike, odlikovan je visokim Ordenom britanske imperije. Nitko zato nije iznenađen kada je 1944 – u predvečerje Hladnog rata – imenovan za šefa Devetog odjeljenja MI6 formiranog za borbu protiv sovjetskih špijuna; nitko nije sretniji ovim postavljenjem od glavešina NKVD-a sa Trga Ljubijanka u Moskvi.
Bjegunci
U naredne dvije godine, NKVD likvidira više desetina zapadnih agenata zahvaljući Filbiju. On ostaje izvan svake sumnje vredno isporučujući gomile lažnih, ali i potpuno točnih obavještajnih materijala spakovanih u Sovjetskom Savezu. Potom odalazi na važan operativni položaj u strateški važnjoj Turskoj da bi 1949. stiglo ključno unapređenje – Filbi postaj oficir za vezu MI6 sa CIA i FBI u Vašingtonu. NKVD je u ekstazi, nadmašena su i najluđa očekivanja.
„Imao sam mnogo udjela u njihovom kontraobavještajnom radu i moram reći da su njihovi rezultati na terenu bili bliže neuspjehu nego uspjehu“, sumira kasnije Filbi svoju „suradnju“ sa CIA i FBI.
Ništa ne traje vječno. Sredinom 1951. MI6 i FBI otkrivaju dvije sovjetske krtice u britanskom ministarstvu vanjskih poslova, Gaja Bridžisa i Donalda Maklejna. Da bi sebe sačuvao, Filbi nema drugo rješenje nego da im pred samo hapšenje organizira bijeg u Moskvu. Cijena je ogromana: zbog prijateljstva sa obojicom – posebno Bridžisom – odmah je osumnjičen da je „treći čovjek“ NKVD-a.
Iako izbačen iz službe, Filibi nije uhapšen. Sve što istražitelji MI6 mogu skupiti protiv njega samo su tanušne indicije, pa nakon četverogodišnje istrage dižu ruke. Slobodan i praktično rehabilitiran, Filbi odmah odlazi u Bejrut za dopisnika „Obzervera“ i „Ekonomista“. Odatle između 1956. do 1963. krstari Bliskim istokom, piše za novine, redovno održava vezu sa MI6 i, posebno – sa Moskovom.
„Velikoj igri“ konačno dolazi kraj 1962. kada preko Finske na Zapad bježi Anatolij Golicin: kako ovaj funkcioner KGB-a raspolaže konkretnim podacima o djelovanju dvostrukog agenta u MI6, Kim Filbi 26. janura 1963. bježi sovjetskim teretnim brodom Dolmatov iz Bejruta u Odesu – tamo ga čeka Lenjinov orden.
U tom trenutku najvećeg debakla britanske obavještajne službe, Grejem Grin je na vrhuncu slave. Mada mu izmiče Nobelova nagrada za književnost, njegove romane i novele prevode u cijelom svijetu, po njima snimaju filmove u Holivudu… Ipak, pisac i dalje nije u miru sa sobom niti sa okruženjem oko sebe: poput junaka iz svojih knjiga ne prestaje da diže glas protiv imperijalizma, svih oblika kolonijalizma, tlačenja.
„Mora se izabrati neki pravac akcije i živjeti po njemu inače ništa na svijetu nema nikakvu vrijednost. Što se mene tiče, izabrao sam da služim ljudima koji stoljećima gladuju“, kaže Grin kroz usta svog junka u romanu Povjerljivi agent.
Dobro zna što govori. Do poznih godina – u svojstvu frilancera posebne vrste – putuje po Africi, Aziji, Južnoj Americi: iz prve ruke gleda bijedu, surovu tuđinsku eksploataciju, diktature, prati ratove čiji je jedini cilj nametanje globalne dominacije i uvijek je na strani svakog tko se bori za slobodu i život dostojan čovjeka – od Kube preko Vijetnama do Urugvaja…
Iako odlučno odbija „realni socijalizam“ po sovjetskom receptu i diktatu, Grin ne krije empatiju ni za radikalne ljevičare, niti za Kima Filbija:
„Često sam se pitao: da sam u ono vrijeme znao da je tajni agent… mislim da bih mu – da mu je u nekom pijanom času pobjeglo priznanje o tome – možda rekao da ima dvadeset četiri časa da pobjegne i tek onda bih ga prijavio.“
Sredinom šezdesetih, Grin odlazi iz Velike Britanije; živi u Francuskoj i, kasnije, u Švicarskoj, u nekoj vrsti bijega od pritiska protokolarnih i društvenih obaveza.
Više nego ikad ranije, Malkom Magridž vodi sukobe sa svim i svakim: zbog teksta „Da li Engleskoj stvarno treba kraljica?“ smjenjen je sa mjesta urednika uglednog satiričnog magazina „Panč“; oštro protestirajući protiv seksualne revolucije i kontracepcije gubi dotadašnju podršku liberalne javnosti; opisujući Bitlse kao „četiri čupave lutke iz kutije bez talenta“, postaje figura za sprdnju među omladinom…
„Nikad ne zaboravite da samo mrtve ribe plivaju niz struju“, ponavlja prkosno.
Ipak, početkom sedamdesetih Magridž se sve više sklanja u zavjetrinu nalazeći u hrišćanstvu odgovore na sva ona pitanja što ga progone čitav život. U tom kontekstu drži propovjedi na univerzitetima, piše svjetske bestelere poput Isus – čovjek koji živi i svim snagama neumorno propagira humanitarni rad Majke Tereze širom svijeta; čini se da ga upravo njen primjer navodi na prelazak u katolicizam. Mada znatno kritičniji od Grina, ni Mageridž se ne pridružuje općoj hajci na Filbija:
„U klimi ideološkog sukoba, špijun je kralj. Filbi se može shvatiti kao stvarni Džejms Bond. Njegove pijane ljubavi, njegova čvrstina, njegova intelektualnost istinske su značajke i heroja Jana Fleminga…“
Epilog
Jesen 1968.
Pod naslovom Moj tihi rat izlaze kratki i od KGB-a temeljito pročešljani memoari Kima Filbija. Predgovor britanskom izdanju piše Grejem Grin:
„Poput mnogih katolika koji su u doba kraljice Elizabete radili za Španjolce, Filbi je imao hladnu samouvjerenost u točnost svog suda, što je logičan fanatizam čovjeka koji je jednom otkrio svoju vjeru i sada je ne želi izgubiti samo zbog nepravdi i okrutnosti što ga izazivaju ljudski instrumenti skloni greškama.“
Zagledan u sebe, Grin dobro vidi i Mageridža i Filbija, i zato ne greši.
„Kim je bio duboko razočaran načinom života u Sovjetskom Savezu, ali nikad nije posumnjao u svoje ideale“, svjedoči njegova četvrta supruga Rufina Ivanovna Puhova. „Krivi su bili ljudi koji su morali da ih sprovode – ideali nipošto.“
Sva trojica – Grin, Mageridž i Filbi – provode živote u potrazi za smislom ljudskog postojanja, za čvrstim tlom u moru neprestanih promjena, patnji i stranputica svog vremena. Vjera, komunizam i novinarstvo tu nimalo nisu slučajani.
Filbi umire 1988, Mageridž – 1990, a Grin – 1991.
*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika.