Američka svemirska agencija Nasa spremna je da potroši 14 milijardi evra u narednih 10 godina na privatne svemirske misije

Tekst: Boris Klobučar

Američka svemirska agencija Nasa 14. januara ove godine potpisala je ugovore sa tri privatne kompanije koje će do 2024. godine odnositi namirnice, opremu i eksperimenate na Međunarodnu svemirsku stanicu. Pored SpaceX i OrbitalATK, koji su i u prethodnom periodu radili sa Nasom ugovor je zaradila i kompanija Sierra Nevada. Maksimalni budžet koji je Nasa spremna da potroši je zapanjujućih 14 milijardi dolara, iako će troškovi, kako i sami kažu, sasvim sigurno biti znatno manji.

Razvoj komercijalnih kompanija

Istorija komercijalnih svemirskih letova počela je još osamdesetih godina prošlog veka. Među prvim privatnim kompanijama bio je Arianespace, multinacionalna organizacija sa sedištem u Francuskoj, a osnovala ju je Evropska svemirska agencija sa opremom i infrastrukturom koja potiče iz državnih sredstava. Od osnivanja,  Arianespace je uspešno lansirala preko 300 komercijalnih letova, uglavnom privatnih satelita. Danas se ova kompanija može pohvaliti sa tri tipa rakete, Soyuz, Vega i ispred svih Ariane 5, koja od 2003. godine ima 69 uzastopnih uspešnih lansiranja.

Međutim, pre svega u SAD, komercijalni letovi i privatne svemirske kompanije nisu cvetale pre početka 21. veka. Iako su okvirni zakoni dozvoljavali privatnim kompanijama da od 1962. pod oređenim uslovima pošalju komunikacione satelite, slanje privatnih satelita bilo je ograničeno na lansiranja Nase, što je u mnogome ograničilo njihov broj.

Novim zakonskim aktom 1984. godine, predsednik Ronald Regan dao je zeleno svetlo privatnim kompanijama da prave svoje potrošne lansirne rampe i sami šalju svoje satelite u svemir, naravno pod strogim nadzorima Nase. Dok je u Evorpi Arianespace brzo počeo da zarđuje i šalje privatne satelite u svemir, administracija je i dalje blago kočila SAD. Do početka 21. veka, skoro pola privatnih lansiranja poteklo je iz Evrope i još petnaestak iz SSSR, odnosno kasnije Rusije.

U SAD je 2004. godine donesen akt kojim se postavljaju standardi i omogućava slobodno funkcionisanje privatnih svemirskih kompanija. Počela je era svemirskog turizma, a svemir je postao ogromna industrija. Dodatni polet privatnici su dobili i u Obaminom obraćanju 2010. godine, kada je ohrabrio Nasu da se osloni na privatne kompanije kada su u pitanju letovi u nisku Zemljinu orbitu i snabdevanje Međunarodne svemirske stanice.

SAD je 2015. godine donela zakon u kom dozvoljava komercijalno korišćenje svemirskih resursa, pod koje ne spadaju živi organizmi. Ovo ne znači da se bilo koji objekat ili deo svemira može pripojiti ili preuzeti u nadležnost od strane SAD ili bilo koje druge strane.

Vredni ugovori

Od 2008. godine Nasa se u velikoj meri oslanja na privatne kompanije za prevoz i snabdevanje Međunarodne svemirske stanice, što materijalima i resursima, to i eksperimentima i opremom. Veliki ugovori oživeli su SpaceX Ilona Maska i OrbitalATK, koji su tada dobili ugovore od oko 3 milijarde dolara i do sada su, prema različitim izvorima informacija, preneli između 16 i 17 tona materijala.

O poverenju u privatni sektor govori i ovogodišnji Nasin konkurs, na kom je osim obnavljanja ugovora sa ove dve kompanije potpisan ugovor i sa trećom, što samo govori o obimu posla koji očekuje agenciju do kraja misije u svemirskoj laboratoriji 2024. godine.

Kompanija Sierra Nevada sa sobom donosi posebne Dream Chaser letelice, koje imaju krila, odnosno sleću na pistu prilikom spuštanja. Ovo ”mekano sletanje” je posebno dragoceno jer naučnici sa stanice sada mogu efikasno slati žive i osetljive uzorke nazad na Zemlju, bez bojazni za oštećenjima. Put od stanice do piste za sletanje u Floridi traje oko šest sati, kraće nego, na primer, let od Pariza do Njujorka.

Veliki iskorak ka smanjenju troškova napravila je kompanija SpaceX sa raketom Falcon9, prvom koja se nakon lansiranja može ponovo koristiti, jer ima mogućnost ponovnog vraćanja na tlo. Isto je nekoliko meseci ranije uspela i kompanija Blue Origin, sa nešto manjom raketom koja nije poslata u orbitu oko Zemlje, ali je svakako veliki poduhvat.

Budućnost privatnih misija

Nasa je nagradila SpaceX ugovorom nakon prvog uspešnog lansiranja, a ovo je ujedno bio signal privatnim svemirskim kompanijama da stave kape za razmišljanje, jer će u budućnosti biti novca za ovakve poduhvate. Mnoge kompanije i nevladine organizacije videle su priliku za ”osvajanje svemira”.

Fondacija B612 iz Kalifornije zamislila je da prikupi finansije za izgradnju projekta Sentinel. Najavljen 2012. godine, ovaj program trebalo bi da do 2018. godine lansira  teleskop koji radi u infracrvenom delu spektra. Ovaj teleskop bi trebalo da se kreće u orbiti oko Sunca bliskoj Veneri. Zadatak Sentinela je da mapira više od 500 000 asteroida i malih objekata u blizini naše planete, kako bi pronašao potencijalne opasnosti za Zemlju.

B612 je dobio podršku Nase za svoj projekat u vidu dozvole za korišćenje Deep Space Network komunikacije i podrške za obradu podataka. Za uzvrat, agencija bi imala uvid u podatke koje prikuplja Sentinel, kao i konsultacije pre objavljivanja bilo kakvih rezultata u javnost. Nasa je, međutim, prekinula saradnju u oktobru 2015. godine, jer kompanija nije uspela da ispuni zadate korake u planu. Iz fondacije, ipak, i dalje ne odustaju od projekta.

Svemir je ”slatka” destinacija za mnoge kompanije zbog bogatstva u resursima, pre svega minerala i vode. Voda je, kada se pretvori u čist vodonik i čist kiseonik, najsnažnije gorivo koje čovek koristi. Rakete koje se šalju u svemir upravo koriste ove derivate.

Stoga je svemirsko rudarstvo novi korak u industriji, kako se čini. Kompanija Deep space industries ima ideju da u sledećoj deceniji u svemiru sastavi rafinerije gde bi se obrađivala voda i pripremalo gorivo za druge sonde i letelice u svemiru. Ovo bi bila prava ”benzinska stanica” sa tečnim vodonikom i kiseonikom. Ovaj vrlo skup poduhvat još je u razvojnoj fazi, a novac se prikuplja kroz razne ugovore i sponzorstva.

Interesantna inicijativa koju je podržala kompanija Google pokušava da pošalje nove robote u pohod na Mesec. Google Lunar X prize otvorio je fond od 30 miliona dolara za timove koji do kraja 2016. godine mogu da naprave rover koji je sposoban da sleti na Mesec, putuje 500 metara i na zemlju pošalje slike visoke rezolucije. Oni bi trebali da isprate korake Nil Armstronga i Baz Oldrina kao pionire ispitivanja Meseca. 

Prva kompanija koja uspe u ovome dobija 25 miliona dolara nagrade, dok drugoplasirani dobija pet miliona. Međutim, postoji još jedan uslov, a to je da timovi, odnosno kompanije koje učestvuju moraju biti 90 odsto finansirane od strane privatnog sektora.

podeli