Kako su, i da li su, sociobiologija i evoluciona psihologija, kao dva istraživačka programa koja se donekle poklapaju, prevazišla kontroverze i kritike koje su se našle na putu njihove lične evolucije

Tekst: Nikola Zdravković

Veče je, i pleme deli dnevni ulov. Nepisani je dogovor da lovci jedu prvi, a zatim ostali članovi plemena sa decom. Jedan od lovaca tog dana nije išao sa ostalima, jer mu povreda na nozi još nije bila potpuno zarasla. Odlazak u lov bi bio rizičan i za njega i za čitavo pleme; usporavao bi druge i ugrozio nabavljanje hrane. On svejedno pokuša da se priključi lovcima u gozbi – i biva oteran kao prevarant. Ješće kasnije, sa ostatkom plemena.

Ovo je namerno jednostavna predstava, čak i karikatura, jednog svakodnevnog događaja iz daleke ljudske istorije. Pretpostavimo da pleme poznaje samo najjednostavnije kameno oruđe i oružje za lov, da jezik ne postoji van prostih glasovnih konstrukcija korisnih u svakodnevnim situacijama, da su društveni odnosi ograničeni na pravila o odabiru seksualnih partnera, čuvanja dece, i sahranjivanja mrtvih. Drugim rečima, smestimo se u jedan od najranijih momenata istorije ljudskog društva – i naići ćemo na paradigmatičan problem njegovog nastanka i razvoja.

Ranjeni lovac je, dakle, bio prepoznat kao „prevarant“, kao neko ko nije poštovao pravila lova i ishrane. Ovo prepoznavanje se moglo desiti uslovno rečeno intuitivno: lovci su osećali da ranjenik ne zaslužuje da jede sa njima jer nije bio u lovu, jer nije uložio svoje vreme i veštinu, i rizikovao svoj život. Koncepti dogovora, pravila i prevaranata su došli kasnije, kada je jezik, ili neki drugi pojmovni agens omogućio njihovu klasifikaciju i razumevanje.

Sa druge strane, ti isti koncepti su mogli biti poznati od ranije – kroz razvoj svesti, govora ili empatije, i prepoznavanje prevaranta se pojavljuje kao (opet uslovno rečeno) svesna upotreba institucije društvenog dogovora.

Ova „kokoška ili jaje“ dilema je analogna biološkom problemu evolucije ljudskog uma i društvenosti. Ljudi su, kao i sav živi svet, kompleksan proizvod evolutivnih procesa. Evolucija nas je dovela do bipedalizma, pokretnog palca i sposobnosti govora. Evolucija nam je svakako „podarila“ i mozak – ali šta je sa svešću, i sa umom? Da li nam je evolucija podarila i to, ili je u pitanju nuspojava, posledica nekih drugih moždanih i telesnih osobina, u svoje vreme bitnijih za preživljavanje?

Da bi se razumela težina ove dileme, potrebno je nakratko se osvrnuti na neke biološke koncepte, pre svega adaptaciju. Bipedalizam, pokretni palac i sposobnost govora se najčešće u biologiji vide kao primeri adaptacija, osobina koje su omogućile ljudima da bolje, odnosno češće, prežive u svom okruženju.

Ove osobine su bile adaptivne, što znači da je kroz pritisak okruženja postojala jaka selekcija u njihovu korist kroz generacije. Neke osobine su adaptacije bez da su trenutno adaptivne, kao što je možda postojanje slepog creva, ili drugih zakržljalih organa. Druge osobine su adaptivne iako nisu nastale kao adaptacije – umeće korišćenja oružja je mogla biti slučajna posledica adaptacije ljudske šake na sposobnost penjanja na drveće i držanja grana.

Za osobine kao što su bipedalizam ili pokretni palac, kod ljudi se kaže da su dostigle fiksaciju: momenat u evolutivnoj istoriji kada postaju sveprisutne. Osobine koje dostignu fiksaciju teško se menjaju, i zbog prirode genetskog nasleđivanja (bezmalo svaka jedinka nosi gene za njihovo prenošenje) i zbog toga što se kasnije mutacije često „oslanjaju“ na fiksirane osobine. Primer toga su već bipedalizam i pokretni palac: teško je zamisliti da bi se palac modernog čoveka razvio kako se razvio da čovek nije takođe bio adaptiran tako da zadnje noge koristi za kretanje, a prednje za manipulaciju svojom okolinom.

Ista pravila važe i za osobine ljudskog uma. Razumevanje razvoja uma je do određene tačke relativno lako. Mnoge osobine ljudskog uma, kao što su sposobnost učenja jezika, klasifikacije stvari i pojmova, pa čak i induktivno razmišljanje, najčešće se vide kao istorijski adaptivne. Omogućile su ranom čoveku da preživi i savlada svoje okruženje, i vremenom dovele do ljudskog društva kakvog ga danas znamo. Međutim, ostaje nepoznato da li su te osobine bile adaptacije, da li je za njih postojala selekcija, ili su one samo nuspojave, tzv. spandreli, drugih adaptacija.

Prevedeno na priču sa početka teksta – moguće je pretpostaviti da je podela rada, sa sve prikazanim rasporedom jedenja i prepoznavanjem prevaranata, adaptivna osobina ranih ljudskih zajednica. Međutim, kao i u slučaju upotrebe alata, ostaje upitno je da li je takva organizacija i sama adaptacija, i to ne samo zato što ne znamo da li je do nje došlo prirodnom selekcijom. Upitno je da li je takva organizacija adaptacija jer nije sigurno da je ona uopšte proizvod evolucije, ili je u pitanju svesni proizvod ljudi, prenošen sa generacije na generaciju jezikom i ritualom.

Ljudi nisu mogli osmisliti, stvoriti i zatim prenositi na potomstvo oblik svog palca, ali takve intervencije su moguće na kulturi. Jednom kada su svest i namera u igri, evolutivna pravila se menjaju, kultura postaje takmac prirodnoj selekciji, i rezultat je takvo klupko uzroka i posledica da je svaki pokušaj objašnjenja ljudskog razvoja iz biološkog „tabora“ dovodio do kontroverzi i žučnih naučnih rasprava.

Evoluciona psihologija je jedan takav pokušaj, i svakako nije prvi – nije čak ni prvi čija se rasprava preselila iz naučnih časopisa u dnevnu štampu. Njen direktni predak, sociobiologija, prošao je kroz slično „vatreno krštenje“ par decenija ranije, i može se reći da nije preživeo, makar ne u svom originalnom obliku.

Pošto se kritike ova dva istraživačka programa donekle preklapaju, da bi razumeli kontroverznost evolucione psihologije potrebno je napraviti mali korak unazad, u 70-te godine prošlog veka kada je sociobiologija na velika vrata ušla u javni naučni prostor.

Nastanak sociobiologije

Sredinom 70-tih godina prošlog veka biolog E.O. Vilson objavio je danas čuvenu knjigu „Sociobiologija: nova sinteza“. Rezultat je bila jedna od najvećih bioloških kontroverzi dvadesetog veka. Sociobiologija nije bila nov termin, niti nova grana biologije. Društveno ponašanje životinja bilo je izučavano već decenijama.

Međutim, Vilsonovom knjigom je u širu javnost uvedeno istraživanje ljudskog društvenog ponašanja kao posledice evolutivnih, posebno adaptivnih, procesa. Kritike su se pojavile odmah, i bile su raznolike. Ovde će akcenat biti na dve bitne struje kritike: jednoj, uslovno nazvanoj etičkoj ili društvenoj, i drugoj, uslovno nazvanoj metodološkoj struji.

Etička ili društvena kritika se može sažmeti na sledeći način: ako nije pažljivo, objašnjenje ljudskog ponašanja kroz adaptaciju lako postaje naturalizacija ozbiljnih socijalnih problema. Razlog je u tome što istraživanja adaptacije polaze od ustaljenih fenotipskih odlika i traže njihovo adaptivno poreklo. Fenotipska odlika je bilo kakav „vidljivi“ efekat evolucije: fiziologija, ponašanje, itd.

Jedna takva fenotipska odlika može biti razlika u uspehu prilikom testiranja inteligencije između etničkih i klasnih grupa, a druga npr. pojava seksualnog nasilja. Obe su vrlo rasprostranjene pojave, i istraživači mogu (i jesu) pretpostaviti da one mogu imati genetskog krivca, najčešće adaptacije na okruženja iz davnina. Sociobiologija može objasniti ovakve pojave samo ako su njihovi uzroci makar donekle  „zapisani u našim genima“, odnosno ako su te pojave prirodne. Naravno, sociobiolozi su tvrdili da činjenica da društveni problemi mogu imati prirodne uzroke ne znači da oni nisu problemi. To se zove logička greška naturalizacije: ono što je prirodno, nije obavezno i dobro.

Međutim, pitanje je koliko su se uspešno na ovaj način sociobiolozi odbranili od etičkih kritika. Naime, sociobiologija, a kasnije i evoluciona psihologija, oslanja se najpre na adaptivne procese u svojim istraživanjima društvenih fenomena. Postojanje adaptacije podrazumeva da je određeni fenomen makar nekada bio koristan za preživljavanje – a kakav moralni sud može postojati o evoluciji ako ne „preživeti je dobro“?

Kritike i opravdanja 

Sociobiologija je oduvek balansirala na ivici naturalističkog opravdavanja društvenih problema. Ako je koren društvenih problema u genima, onda te probleme možemo ili ignorisati kao prirodne pojave, ili ih jedino možemo temeljno ispraviti različitim oblicima genetske manipulacije. Ovo ne mora biti obavezno zastrašujuća pretnja eugenike – šta ako se nizak prosečan uspeh na testovima inteligencije jedne države „popravi“ tako što se ograniči imigracija iz zemalja sa nižim prosečnim uspehom na takvim testovima? U svakom slučaju, rešenja koja su nudili sociobiolozi, ako bi ih nudili, često bi bila prepoznata kao primeri eugenike, naučnog rasizma ili ksenofobije.

Kritike ovog tipa su najčešće bile dočekivane sa razumljivim odgovorom: nauke, pa ni sociobiologija, nisu tu da ponude ono što je ispravno, već samo ono što je tačno (ili makar, najverovatnije tačno). Etički ili društveni problem koji nudi rezultat nekog naučnog istraživanja ne umanjuje, sam po sebi, naučnu vrednost tog istraživanja.

Međutim, sociobiologija je bila kritikovana i metodološki. Jedna linija kritike bila je inače standardna kritika tzv. adaptacionizma: ako se počne od ideje da je nešto adaptacija, onda je uvek moguće naći okolnost ili ponašanje kojom će se ta ideja potvrditi. Sociobiologija postaje onda samo priča koju je uvek moguće ispričati. U biologiji, ovaj problem se prevazilazi eksperimentima i unakrsnim proverama, koje je često nemoguće, ili neetično, vršiti na ljudskim zajednicama. Uz to, pogrešna hipoteza o razvoju npr. ponašanja beloglavog supa najčešće ostaje na stranicama naučnih časopisa. Pogrešna hipoteza o ljudskom ponašanju može imati daleko ozbiljnije posledice.

Drugi metodološki problem je sama pretpostavka o uticaju prirodne selekcije. Ono što ljude deli od drugih oblika života je kultura: prenošenje znanja kroz generacije jezikom i običajem. Određeno adaptivno ponašanje, kao što su upotreba vatre ili jezika, ne mora biti proizvod dugog genetskog programiranja do fiksacije. Naprotiv, to ponašanje može biti shvaćeno kao korisno, i onda odmah preneseno na potomstvo svesnim učenjem.

Paleontolog Stiven Džej Guld je u jednoj svojoj kritici sociobiologije naveo da je takva kulturna transmisija daleko jača u potencijalnom dometu i brzini od prirodne selekcije, upravo zbog direktnog prenošenja sa generacije na generaciju. Domet i brzina nisu jedine prednosti kulturne transmisije u odnosu na prirodnu selekciju. Mnoge ljudske sposobnosti, od pravljenja i korišćenja kompleksnog alata do zemljoradnje, previše su kompleksne da bi nam bile „zapisane“ u genima – one su proizvod kulture, napredne komunikacije ili svesti. Zar nije intuitivno pretpostaviti da i druge društvene pojave, kao što su razlike u IQ-u ili rasprostranjenost seksualnog nasilja, takođe imaju društvene uzroke?

Ovo je, u najkraćim crtama, srž kontroverze kojom je sociobiologija bila okružena tokom 70-tih i 80-tih godina. Naučna rasprava nikad nije bila završena, jer se krajem 80-tih godina pojavio novi takmac u vidu evolucione psihologije, koji je do danas u potpunosti preuzeo vođstvo evolucionog „tabora“. Evoluciona psihologija menja predmet istraživanja i osnovnu metodologiju, ali da li to znači da uspešno prevazilazi, ili makar zaobilazi, probleme sa kojima se susrela sociobiologija?

Evoluciona psihologija

Istorija evolucione psihologije počinje sa antropologom Džonom Tubijem i psihološkinjom Ledom Kosmides, i njihove hipoteze o postojanju modula za prepoznavanje prevaranata. Modul je termin preuzet iz kognitivnih nauka, gde je najvećim delom uveden radom filozofa i psihologa Džerija Fodora. Fodor je pretpostavio postojanje modula na bazi određenih empirijskih razultata iz psihologije, najpre iz istraživanja optičkih iluzija.

Naime, mnoge iluzije opstaju u percepciji čak i nakon što se prepoznaju kao iluzije. Jedan takav primer je tzv. Miler-Lajer iluzija, gde dve linije naizgled nisu iste dužine zbog oblika koji su nacrtani na njihovim krajevima:

Činjenica da iluzija opstaje i posle prepoznavanja navela je Fodora da pretpostavi da je percepcija linija na specifičan način odvojena od naših „viših“ kognitivnih struktura. Percepciju linija onda ne vrši naš čitav kognitivni sistem, već samo jedan njegov deo, modul, koji je specijalizovan i enkapsuliran. Specijalizovan je jer se aktivira samo u određenim situacijama ili na određene stimuluse; enkapsuliran znači da se ne oslanja na šire kognitivne sisteme u svom radu.

Fodor je pretpostavio da razni kognitivni procesi, uključujući i učenje jezika, mogu biti domeni ovako specijalizovanih i enkapsuliranih modula. Verovatna svrha njihovog postojanja je brzina: usmereni na mali broj specifičnih zadataka i neopterećeni unosom podataka iz „centrale“, moduli su sposobni da vrše komputacije neuporedivo brže. Jedna od Fodorovih pretpostavki je da bi učenje jezika kod dece trebalo da bude mnogo sporije, da bi bile potrebne možda i decenije, ako u igri nije modul, ili grupa modula, specijalizovana za usvajanje jezika.

Džon Tubi i Leda Kosmides su primenili ovakav koncept modula u objašnjenju neobičnih rezultata jednog drugačijeg psihološkog testa. Upitanju je tzv. „Vejsonov zadatak odabira“ koji proverava sposobnost logičkog zaključivanja. U svom originalnom obliku, on izgleda ovako: 

Prikazane su četiri karte. Svaka od karata ima slovo sa jedne, i broj sa druge strane. Koje karte moraju da se okrenu da bi se testirao sledeći iskaz: „ako je sa jedne strane karte slovo D, sa druge je broj 3“? Tačan odgovor su karte D i 5; međutim, tokom testiranja broj ljudi koji da tačan odgovor je veoma mali, negde ispod 20%, često i 10%. Najčešći pogrešni odgovori su D, ili D i 3. Rezultati ovog testa su istorijski uzimani kao dokaz da su ljudima relativno strana pravila formalne logike, čak i u jednostavnim primerima.

Međutim, Džon Tubi i Leda Kosmides su dobili drugačije rezultate kada su problem stavili u socijalni kontekst. Primer jednog takvog problema bi bio:

U ovom slučaju, iskaz glasi: „ako osoba pije pivo, onda je starija od 18 godina“. Koje karte treba okrenuti da bi se proverila tačnost ovog iskaza? Kada su sproveli ovakvo istraživanje, Tubi i Kosmides su otkrili da je uspešnost velika: preko 70% ljudi je došlo do tačnog odgovora (pivo i 16). Kasnija istraživanja su u velikoj meri potvrdila ove rezultate.

Tubi i Kosmides pretpostavili su da je „krivac“ za ovakve razlike u rezultatima postojanje modula za prepoznavanje prevaranata (cheater detection module). Negde u toku evolucije ljudskog uma postojala je selekcija za sposobnost prepoznavanja prevaranata u društvenim odnosima. Ova sposobnost – modul – bio je adaptacija u društvenim i environmentalnim okolnostima u kojima je prepoznavanje prevaranata predstavljalo razliku između života i smrti.

Nekoliko činjenica potkrepljuje hipotezu Tubija i Kosmides. Prvo, specijalizovanost modula objašnjava veliki disparitet između rezultata njihovog i klasičnog Vejsonovog testiranja. Drugo, nije dobijen sličan procenat uspeha u testiranju kada je problem stavljen u kontekst koji ne podrazumeva prevaru društvenih pravila. Treće, tako specijalizovan modul je, kao osobina u evolucionom smislu, lakša evolutivna meta od „viših“ struktura.

Ova poslednja prednost hipoteze Tubija i Kosmides predstavlja jednu od okosnica čitavog programa evolucione psihologije, i zahteva podrobnije objašnjenje. U hipotetičkom primeru sa početka ovog teksta, ranjeni lovac je prevarant u društvenom odnosu. Pretpostavimo opet, kao i onda, da prepoznavanje prevaranata predstavlja adaptivnu osobinu plemena, odnosno osobinu koja povećava njihove šanse za preživljavanje. Pretpostavimo i danas široko prihvaćenu ideju da ljudski mozak fiziološki dozvoljava razvitak specijalizovanih modula.

Ako je prepoznavanje prevaranata adaptivna odlika, zar nije razumno pretpostaviti da bi evolucija favorizovala razvoj takve odlike kao specijalizovanog modula, umesto oslanjanja na višu kogniciju? Njihova brzina čini module adaptivnijim, i to posebno zato što adaptivni procesi ne poznaju opštu korist, već samo korist u konkretnom, često vrlo ograničenom okruženju u kom organizam živi. Lovci iz savane su evoluirali da prepoznaju prevaranta – i nikakav svesni dogovor o podeli rada i rasporedu jedenja nije bio potreban.

Pitanje svesti

Šta je onda sa svešću? Podsetimo se da je uobičajeno evoluciono stanovište da je viša kognicija (ili svest) adaptivna odlika. Svesno razumevanje svog okruženja i mogućnosti svakako je pomoglo ranim ljudima u preživljavanju. Međutim, ostala je bila dilema da li je viša kognicija i sama bila adaptacija za koju je postojala selekcija, ili je u pitanju bila slučajna posledica, spandrel, drugih evolucionih procesa.

Najveći broj evolucionih psihologa seče ovu dilemu u korenu, i odbacuje obe mogućnosti: svest zapravo ne postoji. Umesto monolitne svesti, mi posedujemo samo module, nastale svakakvim pritiscima okoline i adaptivnim potrebama – jednu mentalnu „salatu“ koja je proizvod istorijskih slučajnosti, ali toliko veliku i kompleksnu da smo sami sebe prevarili u uverenju da je u pitanju jedan monolitni entitet koji smo nazvali um, ili svest.

Kompleksne ili apstraktne operacije su samo posledica inovativnog korišćenja različitih specijalizovanih modula. Tako je pisana reč, na primer, samo proizvod čitavog sklopa motoričkih, perceptivnih i komunikacijskih modula. Ovo stanovište se zove hipoteza masivne modularnosti.

Mnogi od ovih modula su adaptacije iako možda više nisu adaptivni – kao zakržljali organi. S obzirom da su stalna staništa, pismenost, i razvoj tehnologije nov i relativno kratak period u odnosu na celokupnu ljudsku istoriju, evolucioni psiholozi smatraju da je većina modula adaptirano na ranije, istorijski znatno duže okolnosti: na nomadski život lovaca-sakupljača.

Ovakav život ne čini samo većinu naše evolucione istorije, već je i najvećim delom uniforman: kulturne razlike dolaze, po mišljenju evolucionih psihologa, mnogo kasnije, kada je naš modularni um već bio najvećim delom sklopljen.

S obzirom na ove pretpostavke, ne treba da čudi da su evolucioni psiholozi pratili ideju Tubija i Kosmides i fokusirali se na psihološke testove kao način provere svojih hipoteza. Ako su naši umovi sklopovi zakržljalih organa i priučenih načina ophođenja, i ako su nam poznate okolnosti u kojima su oni nastali, pažljivo sastavljeni testovi bi trebalo da nam otkriju tragove naše genetski programirane prošlosti.

Problemi i rešenja

Evoluciona psihologija je, u odnosu na sociobiologiju, zamenila društveno ponašanje mentalnim modulima, uvela masivnu modularnost i zamenila klasičan adaptacioni pristup psihološkim testovima. Iako je ovo relativno grub prikaz razlika između ova dva istraživačka programa, pitanje ostaje: da li evoluciona psihologija prevazilazi probleme sa kojima se susrela sociobiologija? Naučni sukob je nastavljen nakon što je evoluciona psihologija „preuzela baklju“ i traje do dana današnjeg – ali bojište jeste donekle drugačije nego pre nekoliko decenija.

Ranije opisane etičke i društvene kritike ostale su manje-više iste. Evoluciona psihologija se, kao i sociobiologija pre nje, lako može iskoristiti za naturalizaciju društvenih problema, a evolucioni psiholozi nikako nisu zazirali od problematične materije. Neka od kontroverznijih istraživanja su adaptacioni pristup seksualnom i porodičnom nasilju kroz interakciju modula zaduženih za seks, prokreaciju i agresiju, odnosno modula za agresiju i zaštitu biološkog potomstva.

Ponekad su predmeti istraživanja kontroverzni ali i bizarni: jedna grupa evolucionih psihologa tražila je indikacije postojanja estrusa (teranja) kod žena istraživanjem razlike u napojnicama koje dobijaju striptizete u različitim etapama menstrualnog ciklusa. U svakom slučaju, etičke i društvene kritike su upućivane istom snagom – ali, kao i u slučaju sociobiologije, one ne mogu da stoje same.

Kakva je sudbina teorijskih postavki evolucione psihologije? Jedan od velikih problema je pretpostavljena prapostojbina ljudi. Koliko god nam ograničeni materijalni dokazi i razumne intuicije pokazivali, nije poznato da li su ljudi nekada uniformno živeli kao lovci-sakupljači u malim grupama; posebno je nepoznato da li je takav period mogao da traje dovoljno dugo za razvoj adaptivnih, specijalizovanih modula. Ipak, svakako su postojale nekakve zajedničke tačke u životima ranih ljudi, i potpuno je besmisleno odbacivati ideju da su svi ljudi nekad delili neke pritiske okoline koji su mogli imati uticaja na njihove adaptivne promene.

Neslaganje

Možda veći problem od pretpostavljene uniformnosti je „ograničavanje“ evolucije na određeni vremenski period. Biologija je danas takoreći potpuno napustila ideju urođenosti kao nejasnu – postoje samo osobine koje su (trenutno) fiksirane i one koje su (trenutno) u periodu promene; evolucija ne poznaje stalnost kao apsolutnu kategoriju. Naša evolutivna istorija je počela mnogo pre evoluciono-psihološke savane, i nastavila se kada smo napustili taj prostor i nastanili se širom sveta. Evoluciona psihologija nema način da odredi starost niti stabilnost određene odlike, a ni starost ni osobina nisu uvek pokazatelj dugotrajnosti.

Konačno, masivna modularnost je mesto velikog neslaganja među evolucionim psiholozima, kognitivnim naučnicima, filozofima, pa i neurolozima. Veliki broj modernih istraživanja mozga ukazuju na njegovu „plastičnost“, odnosno fizičku rasprostranjenost neuronskih struktura koje vrše različite funkcije, kao i prilagodljivost na fizičke promene ili povrede „premeštanjem“ zadataka sa jedne strukture na drugu. Ovo ne deluje kompatibilno sa idejom masivne modularnosti, mada nas čeka još mnogo istraživanja da bi se došlo i do kakvih pravih rešenja. Sa druge strane, razvoj konekcionizma u modeliranju uma pokazuje da monolitne strukture kao što je „viša kognicija“ ne moraju obavezno biti trome u komputacionim mogućnostima.

U svakom  slučaju, problem evolucione psihologije nije u tome što pravi nedovoljno potkrepljene pretpostavke. Moderna psihologija i kognitivne nauke zasnivaju se na upitnim pretpostavkama: takvo je stanje nauke. Međutim, evoluciona psihologija koristi takve pretpostavke u objašnjenju kompleksnih, i ponekad jako problematičnih društvenih pojava, i to je izvor velikog broja upućenih kritika.

Evolucionoj psihologiji ide u prilog činjenica da kako god organizovali našu potragu za znanjem o nama samima, o tome odakle smo došli i kako, naši umovi jesu produkti evolucije. I samim tim, u svetu nauke ima mesto za evolucioni pristup psihologiji. Međutim, možda nije vreme za olake kontroverzne tvrdnje i „ukopavanje“ u teorijske pozicije, posebno ne u naukama koje karakteriše svakodnevni tehnološki, teorijski i eksperimentalni napredak.

Evoluciona psihologija je dakle tu, i najverovatnije će ostati tu gde jeste – samo je pitanje u kom obliku.

podeli