Kako su jedna istopljena vojnička čokolada i neplanirani eksperiment Persija Spensera doneli svetu najbrži način zagrevanja hrane?

Tekst: Boris Klobučar

Sasvim slučajno, tokom jednog vojnog eksperimenta, u finalnim godinama Drugog svetskog rata, istopila se jedna čokolada. Bila je topla i lepljiva i pre svega potpuno iznenađenje. Šezdeset i kusur godina kasnije, ogroman broj domaćinstava ima na stolu toplu čorbu, podgrejane lazanje ili vruću kafu spremne za pet minuta. Ovo je priča o mikrotalasnoj pećnici, o tome kako slučajna otkrića menjaju svet.

Priča počinje, kao što je već pomenuto, u poslednjim godinama Drugog svetskog rata, kada je nauka bila u velikoj meri posvećena usavršavanju vojne opreme i želji da se dobije rat. Persi Spenser, američki marinac i samouki izumitelj, radio je za savezničku stranu na jednom od najvećih naučnih projekata dobrih momaka pored Menhetn projekta – usavršavao je radarsku tehnologiju.

Ovaj vojnik nije završio ni osnovnu školu, a sa osamnaest se priključio mornarici. Sam je tokom dugih noćnih stražarskih dežurstava učio iz knjiga o struji, naelektrisanju i bežičnom prenosu informacija, o kojima je čuo iz priča o brodu Titanik. Upravo ova interesovanja dovela su ga do mesta vodećeg stručnjaka za radare i tehnologiju radio-talasa tog doba.

I baš ispred radara se desio trenutak koji je promenio istoriju. Izložen zračenju magnetrona, sastavnog dela radara, koji je Spenser sam modifikovao kako bi dobio što više energije za radar, primetio je da mu se čokolada u džepu istopila. Persi Spenser nije bio prvi kome se ovakva stvar dogodila, ali je bio prvi koji je odlučio da ovu pojavu istraži.

Sledeći korak, već nakon nekoliko dana, bio je da ispred mašinerije stavi kukuruz kokičar, i dogodilo se novo čudo – svet je dobio prve kokice iz mikrotalasne peći.

Spenserovi eksperimenti sa hranom se nisu tu zaustavili, pa je ubrzo nakon toga u džezvu koja nije imala dno stavio jaje. Kolege koje su sa njim radile znatiželjno  su se nadvile iznad posude koja je bila blizu radarskog magnetrona ne bi li videli šta će se desiti, kada im je jaje eksplodiralo posred lica. Spenser je znao o čemu je reč.

Kako bi ispitao prirodu ovog fenomena i utvrdio da se zaista radi o elektromagnetnim talasima, naučnik je usmerio mikrotalase u metalnu kutiju. U jakom elektromagnetnom polju primetio je da temperatura hrane unutar kutije veoma brzo raste.

Tokom svog školovanja u mornarici Spenser je postao vodeći stručnjak u konstrukciji radara i elektronskih cevi. Nakon 1945. radio je za kompaniju Raytheon koja je patentirala njegov proizvod. Tada poznate kao „elektronske pećnice“ ogromnu popularnost dostižu sedamdesetih godina.

Šta se, u stvari, dešava u mikrotalasnoj peći? Magnetron pećnice (na slici) emituje elektromagnetne talase u delu spektra između infracrvenih i radio talasa. Ovo je vrsta nejonizujućeg zračenja, i u malim količinama nije opasna, ali dugotrajno izlaganje mikrotalasima može biti opasno (ovo bi trebalo da nas brine ukoliko bismo živeli u mikrotalasnoj pećnici, ali opasnosti od svakodnevnog korišćena jedne u domaćinstvu nema).

Osnovni uzrok zagrevanja je da talase apsorbuju molekuli vode u hrani. Zahvaljujući tome, u procesu takozvanog dielektričkog zagrevanja dolazi do povećanja temperature proizvoda. Ovakvi molekuli predstavljaju dipole, odnosno pozitivno su naelektrisani na jednoj strani, a negativno na drugoj.

Ovi dipoli se brzo pomeraju kada pokušavaju da se „poravnaju“ sa elektromagnetnim poljem talasa iz magnetrona, koje se brzo menja (2,4 GHz, odnosno 2,4 milijarde puta u sekundi). Ovo kretanje unutar tečnosti praktično znači da dolazi do rasta njene temperature, jer što se brže kreću molekuli, to je veća temperatura.

Zagrevanje hrane se dešava sa spoljnje strane ka unutrašnjosti, a ne kako neke teorije zavere pominju – obrnuto. Spoljni molekuli se kreću usled elektromagnetnih talasa, oni udaraju u molekule koji su u unutrašnjosti i prenose ovo kretanje i tako se telo zagreva.

Spenser je ostao upamćen po otkriću ove pećnice, ali daleko od toga da je to bilo sve što je uradio. Kao jedan od vodećih stručnjaka tog doba, unapredio je tehnologiju radara, pa su do kraja rata bombarderi u svojoj kabini imali radare tako osetljive, a snažne, da su mogli da detektuju periskope neprijateljskih podmornica sa veoma velike visine. Za svoja dostignuća Persi Spenser je dobio odlikovanje Distinguished Public Service Award za svoju službu narodu.

podeli