Na ovogodišnjem Sajmu knjiga CPN predstavlja i svoje izdanje Naučna komunikacija

Tekst: Ivan Umeljić*

Pre tačno 350 godina pojavila su se prva dva naučna časopisa. Januara 1665. Denis de Salo objavio je prvi broj časopisa Journal des Sçavans (Žurnal učenih), s ciljem „da učini poznatim eksperimente koji bi mogli da posluže objašnjavanju prirodnih pojava“. Samo dva meseca kasnije, u Engleskoj, Henri Oldenburg rešio je da proširi svoju ulogu nezvaničnog poštanskog sandučeta za naučnu komunikaciju u Engleskoj i Evropi i da inauguriše mesečnu publikaciju tehničkih pisama u časopis Philosophical Transactions (Filozofski zapisnici) „publikujući izveštaje… umnih ljudi iz raznih delova sveta“.

Tako je rođen naučni članak, što je bilo od ključnog značaja za zahuktali razvoj nauke. Obezbeđeno je relativno brzo i tačno prenošenje novih otkrića i ideja od jednog istraživača do zajednice istraživača, koji su potom mogli da ih opovrgavaju, prihvataju, ignorišu ili proširuju. Iznikao iz pisama i eseja i takmičeći se sa knjigama, ovaj novi medijum razvio je stil i format koji ga je, konačno, učinio „kanonskim“ oblikom saopštavanja i širenja naučnog saznanja.

U prošlosti je jezik nauke bio sličan jeziku dnevnih listova i magazina. Međutim, jezik modernih naučnih istraživanja, a reč je o pojavi relativno novijeg datuma, teško je razumljiv, a situacija je, iz godine u godinu, u tom pogledu sve „gora“.

Svojevremeno je Donald Hejs sa Univerziteta Kornel uporedio „uzorke“ tekstova iz naučnih časopisa sa „standardima“ čija se razumljivost nije menjala duže od jednog veka – dnevnim listovima na engleskom jeziku. „Leksički skor“ ovih dnevnih listova konstantno je bio ravan nuli. Tekstovi koje je bilo teže čitati ocenjivani su pozitivnim brojevima, a oni lakši ocenjivani negativnim.

Dva vodeća svetska naučna časopisa Nature i Science imala su 1930. godine leksički skor oko nule, što znači da ih nije bilo ništa teže čitati nego dnevne novine, da bi 1990. godine prosečan skor časopisa Nature iznosio oko +30, a časopisa Science oko +27. Isti trend prate i vodeći specijalizovani časopisi. Recimo, Astrophysical Journal je sa skora +3 iz 1950. godine došao do +17, Genetics je od +17 tokom 1950. dogurao do +30 u 1990. godini, dok je Cell započeo 1974. godine sa +20 da bi 1990. dostigao skor od +40. U ovom pogledu, ni naše naučne publikacije ne zaostaju za svetom.

Zbog čega ih je tako teško čitati? Za to su „najzaslužnija“ tri gramatička svojstva naučnog jezika: pasiv kao oblik pisanja, obimne imeničke fraze i (pre)opširni opisi. Njihova uloga je, pre svega, ubeđivačka – da pomognu da se kolega naučnik uveri u istinitost onoga što je izloženo: da je sve urađeno po pravilima, da se rezultatima može verovati, te da su zaključci važni i da otvaraju nove pravce u istraživanju. Gotovo kao u sudnici. Povrh svega, većina naučnika očarana je takvim jezikom.

O tome svedoči i F. J. Ingelfinger, nekadašnji urednik časopisa New England Journal of Medicine, koji je jednom od svojih kolega dao da iznova, u formi vesti, napiše jedan prilično nerazumljiv članak iz oblasti imunologije. Objavio je obe verzije jednu pored druge. Čitaoci ovog naučnog časopisa reagovali su na dva načina. Jedni su pohvalili žurnalistički obrađen tekst zbog njegove jasnoće, ali su se zato profesionalni imunolozi požalili kako im je bilo teže da čitaju popularnu verziju članka. Razlog tome je što naučnici čitaju radove sa ogromnom količinom prećutnog znanja.

Zbog toga, osim publikacija naučnoistraživačkih organizacija Republike Srbije, na ovogodišnjem Sajmu knjiga Centar za promociju nauke predstavlja i svoje izdanje Naučna komunikacija: praktični vodič, s idejom da naučnicima ukaže na najefikasnije načine predstavljanja naučnih rezultata. Kako da ih prepoznaju kolege naučnici, kako šira javnost, a kako donosioci odluka, na čije stavove bi želeli da utiču? Kako da se izborite za pažnju u moru štiva?

Morate biti dovitljivi.

Ali, neko bi, možda i s pravom, mogao da prigovori: „Zar nauka nije krajnje složena i ozbiljna stvar? Zašto bismo je onda saopštavali na dovitljiv način?“ Jedno moguće „naučno“ objašnjenje moglo bi da glasi: „Ako je organizam suviše specijalizovan i zatvoren za promene, preti mu izumiranje. Nedovoljno je fleksibilan da bi se prilagodio uslovima koji se stalno menjaju.“

Dakle, suština je u komunikaciji.

————————

*Autor je filozof, naučni komunikator i koordinator Grupe za izdavaštvo CPN.

 

Istražite više o Sajmu knjiga 2015.

Istražite više o programu na CPN štandu

Istražite više o CPN izdanjima 2015

 

podeli