Šta dele pisac, publicista i dvostruki agent? Odakle su krenuli i gde su na kraju stigli? Prvi deo nove priče Filipa Švarma pomalja se Iza horizonta

Tekst: Filip Švarm*

Jesen 1956.

Oronula, pusta kuća sa paučinom na prozorima, zakorovljenim vrtom i sandučićem za poštu krcatim pljesnivim pismima; ispred nje – dva srednjovječna muškarca u dugim, tamnim kaputima. Jedan je književnik Grejem Grin, drugi publicista Malkolm Mageridž.

Sreću se slučajno u Koruburgu, gradiću pedesetak kilometara južno od Londona i, poslije par pića u lokalnom pabu, neizreciva sentimentalnost ih odvodi izlokanom cestom do bivše kuće zajedničkog prijatelja – Kima Filbija. Ime ovog čovjeka našlo se u dva navrata na svim naslovnim stranama: 1951. kada je osumnjičen da je sovjetski špijun i krajem 1955. nakon izjave premijera Harolda Makimiliana da protiv njega ne postoji niti jedan dokaz. Filbi, potom, odlazi za dopisnika Observera i Ekonomista iz Bjeruta.

Dok vjetar valja prazne boce za mlijeko kod ulaznih vrata, Grin i Mageridž bez riječi dodavaju jedan drugom pljosku viskija. Ne vjeruju da im je prijatelj izdajnik, ali duboko u sebi osjećaju i da na horizontu ništa nije onako kako izgleda. Svu trojica čvrsto spaja isto porijeklo, isti ljevičarski ideali iz mladosti, ista razdiruća potraga za smislom egzistencije; spaja ih služba u MI6 za vrijeme Drugog svjetskog rata i, kad sve ostalo izda – novinarstvo kao posljednje utočište.

Crveni

Mageridž je rođen 1903, Grin 1904, Filbi 1911. Nisu baš iz bogatih, ali jesu iz imućnih i privilegiranih porodica: privatne škole, pa Oksford u Grinovom, odnosno, Kembridž u Mageridževom i Filbijevom slučaju.

 „Iz dekanovog govora brucošima shvatio sam da dječak koji ovdje dođe može pretpostaviti da mu je život osiguran“, piše Mageridž.

Da li je zaista tako? Sinovi više ne vjeruju očevima – svojim očima vide dotadašnji poredak kako visi izrešetan na bodljikavoj žici iznad rovova Some i Pašendala, odbijanje naroda da i dalje trpi siromaštvo i klasnu obespravljenost, usku, besćutnu vlastodržačku kastu dok glumata da se ništa promjenilo…

„Nema na svijetu ništa gadnije od spektakla koji predstavlja vladajuća klasa u bijegu kad osjeti da je ugrožena“, zapisuje Mageridž.

Smatrajući da ni izbliza neće ostvariti karijere i moć poput svojih predratnih predhodnika, najveći broja studenata sa Kembridža i Oksforda traži izlaz u mješavini hedonizma, konformizma, licemjerja. Manjina – među njima Grin, Mageridž i Filbi – na drugoj je strani: uvjerni su da postojeći društveni poredak treba do temelja srušiti i krenuti iz početka; sigurni da Lenjin i njegovi bolješevici pokazuju jedini mogući put.

Otpor kampanji Vinstona Čerčila i drugih konzervativaca za vojnu intervenciju protiv sovjetske Rusije vodi 1922. Grejema Grina pravo u članstvo Komunističke partije Velike Britanije. Mladi student ne pomaže samo ruskim radnicima i seljacima da se održe na vlasti, već i bezuspješno pokušava otići u Moskvu.

U isto vrijeme i Mageridž je potpuno crven: Oktobarsku revoluciju smatra za veći događaj u istoriji čovječanstva od rođenja Isusa Krista. Iako ne pristupa partiji, za razliku od Grina uspjeva mu da 1931. sa suprugom ode u Sovjetski Savez kao honorarni dopisnik Mančester gardijana.

„Na lomači smo spalili sve što nas je vezalo za bužuarsku prošlost: moj frak, sav nakit, većinu knjiga, moju glupavu diplomsku tuniku i samu diplomu“, sjeća se kasnije Mageridž.

Mlađi od Grina osam i od Mageridža sedam godina, Kim Filbi djeluje najmanje radikalano – čitav njegov politički angažman svodi se na teoretske rasprave u umjerenom Socijalističkom društvu univerziteta Kembridž. No, ove polemike i čitanje marksističke literature nisu bez posljedica.

„Moj prelaz sa socijalističkih na komunistička stanovišta trajao je dvije godine“, piše Filbi trideset godina kasnije . „Napustio sam sveučilište sa diplomom i uvjerenjem da cijeli život moram posvetiti komunizmu“.

Novinari

Grin je kratko komunist – niti partija ima sluha za mladog intelektualca otvorenog i nezavisnog duha, niti on prihvata krutu hijerahiju i zadrta dogmatska tumačenja. Novinarstvo je spas: od 1926. do 1930, Grin piše za Tajms, a otkaz daje nakon uspjeha debitantskog romana Čovjek u okviru. No, kako mu tri sljedeća djela ne prolaze dobro, primoran je da radi kao slobodni novinar; na izvjesni način, to će ostati čitav život.

Građanska karijera za Grina nije i izmirenje sa establišmentom – 1926. u protestantskoj Britaniji prelazi na katolicizam. Stalno tragajući za smislom postojanja i vođen iskrenom empatijom za odbačene i obespravljene, bivši  komunist u ovoj vjeri nalazi moralne principe za sopstveno djelovanje. Bigotnosti karakteristične za sve konvertite nema ni u tragovima; ima, zauzvrat i te kako svih grešnih zadovoljstava .

„Za Grejema Grina pakao je neka vrsta elitnog noćnog kluba isključivo za katolike“, piše književnik Džordž Orvel.

U ranim tridesetim godinama i Malkolm Mageridž je drugi čovjek. Tokom boravka u Sovjetskom Savezu, saznaje za smrt od gladi najmanje sedam miliona ljudi iz Ukrajine, Kubana i Povoložja u monstruoznoj staljinističkoj kolektivizaciji. Sve ono što o teroru, logorima i bezbrojnim leševima u plodnim ravnicama nije mogao objaviti u novinama, Mageridž piše po povratku u knjizi „Zima u Moskvi“. Potpuno razočaran u socijalizam i sve svoje dodatašnje ideale, postaje jedak i bespoštedan društveni kritičar.

„Nisam mogao vjerovati da je potrebno postojanje bilo kakve vrste autoriteta“, sjeća se Mageridž. „Krune i mitre kao da su bile napravljena od bezvrijednog materijala, ceremonijalna odjeća – posuđena iz kazališta, veliki govori – pogrešno prepisani sa najslabijih Šekspirovih stranica.“

Filbi, također, nedugo po diplomiranju diže ruke od komunizma. Nitko i ne sluti da je distanciranje od istomišljenika nalog NKVD-a: zavrbovan na Kembridžu, Filbi je ubjeđen da se kao špijun najefikasnije može boriti za svoja uvjerenja.

Krajem 1933. odlazi u Beč. Navodno – da upotpuni obrazovanje; stvarno – na operativnu obuku.

„Vrlo je brzo upoznao sve i svakoga i ni malo nije bio salonski, ružičasti tip“, objašnjava dopisnik Dejli telegrafa iz Beča Erik Gedi zbog čega Filbija uzima za stingera.

Državni udar klerofašista kancelara Engelberta Dolfusa u februaru 1934. dodatno  uvjerava mladog Britanca da je izabrao jedini ispravan put: vojska strelja i vješa širom Austrije više od hiljadu i šesto, a u samom Beču bar još dvije stotine ljevičara i sindikalista.

Nakon povratka u London, Filbi po instrukciji NKVD-a nastavlja novinarsku karijeru kao neka vrsta pi-ara u pronacističkom Anglo-njemačkom udruženju. Tu upoznaje Joakima Ribentropa i razne druge Hitlerove glavešine, ali i njihove pristalice iz britanske aristokracije. Sve ove veze koristi 1936. da ga Tajms pošalje za izvještača  iz Španjolskog građanskog rata isključivo zaduženog za praćenje fašista generala Franciska Franka. 

Na terenu, Filbi brzo stiče povjernje domaćina pišući, između ostalog i da su Gerniku do temelja sravnili „baskijske palikuće“, a ne njemački bombarderi iz legije „Kondor“. Ovo izigravanje novinara-simpatizera od ključne je važnosti za Moskvu: Filbi ima pristup gdje god zaželi, pijanči sa fašističkim visokim oficirima, Franko mu redovno daje intervjue i, pred odlazak iz Španije 1939, lično uručuje orden Crvenog krsta za vojne zasluge.

Drugi deo teksta Tri novinara pročitajte 16. novembra na Elementarijumu.

*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika. 

podeli
povezano
Tri novinara, II deo
Sa onu stranu kraja svijeta