Kako je nastala najlicemjernija i najkrvavija kolonijalna vladavina i zašto je dovela do vješala glavnog borca protiv nje
Tekst: Filip Švarm*
„Krv je u nama uzavrela. Ovo je okrutan, krvoločan svijet i prvi put smo osjetili da mrzimo odvratne, grabežljive vukodlake koji žive u njemu. Zato smo podigli sidra i krenuli u potjeru za njima, uzvodno, duž desne obale, do sela iza jednog rta. Pristali smo, nastavili borbu i otjerali ih u prašumu“, piše 1877. Henri Morton Stenli, prvi bijelac na gornjem i srednjem toku Konga.
Ekspedicija na čijem je čelu, vodi ukupno trideset i dva okršaja. Uz zaglušujuće zvuke bubnjeva i trubljenje iz rogova, napadaju je kopljima i strijelama ratnici iz plemena bez ikakvog dodira sa civilizacijom – goli, probušenih noseva, tijela ofarbanih drečećim bojama. Svaki od tih sukoba završen je spaljenim selima i pobijenim domorocima; svaka ta pobjeda izvojevana puškama i revolverima, uvod je novi napad.
Stenli se probija kroz mračnu, vlažnu i neprohodnu prašumu u koloni od par stotina crnih nosača. Svakog dana netko umre od iscrpljenosti, slabe ishrane, bolesti; očajnička bjekstva u divljinu nisu rijetkost. Za bičevanje uhvaćenih dezertera – ali i nosača kad iznureni odbiju da nose svoj tovar – zduženi su askeri iz Zanzibara, vođina oružana pratnja.
Bijeli istraživač nema dilemu: vjeruje da samo tako može ostvariti svoju prometejsku misiju upoznavanja ekvatorijalne Afrike i, potom, njenog civiliziranja eksploatacijom prirodnih resursa; vjeruje da taj cilj opravdava i savez na dijelu puta sa arapskim lovcem na crne robove, Tipo Tipom…
Okončavši nakon tri godine ucrtavanje u mapu do tada nepoznatog toka Konga, Stenli stiče svjetsku slavu i brojne nagrade. Na patnje i stradanja domicilnog stanovništva i nosača, nema tko da se osvrne.
Kraljevina jednog privatnika
No, pravo pitanje je – što dalje?
„Sila koja bude kontrolirala Kongo osiguraće za sebe i trgovinu sa čitavim golemim bazenom u unutrašnjosti“, piše Stenli u Dejli Telegrafu.
Međutim, za njegovu kampanju „pretakanje evropske civilizacije u barbarsku Afriku“, odnosno, za ogromno područija nesnosne klime i vegetacije, malarije i bolesti spavanja, nitko ne pokazuje interes.
Baš nitko na čitavom horizontu?
„Otvoriti put civilizaciji u jedinoj oblasti na zemljinoj kugli u koju ona još nije stigla, razbiti tamu u kojoj još žive cijele ljudske rase, predstavlja križarski rat dostojan ovog stoljeća napretka“, govori belgijski kralj Leopold II na međunarodnom kongresu geografa u Briselu.
U istom visokoparnom tonu, ovaj vladar tvrdi da za sebe ne traži ništa drugo sem da formira Slobodnu Državu Kongo i, razvojem trgovine i industrije, osposobi njene narode da jednog dana steknu punu nezavisnost. Koliko je ozbiljan treba da svjedoči i unajmljivanje Stenlija 1879. sa zadatkom da izgradi 160 kilometara karavanskog puta pored katarakti između donjeg i gornjeg – plovnog više od 1600 kilometara – toka rijeke.
I zaista – da ne poremete međusobnu ravnotežu – velike sile na kongresu u Berlinu 1884. dodjeljuju Leopoldu II upravu na teritoriji devedeset i pet puta većoj od njegove domovine. A kako je riječ o navodno nezavisnoj državi, vlada i parlament u Briselu ni na kakav način ne mogu ograničiti ličnu vlast svog monarha u Kongu.
Do tada, Stenli nije izgradio samo put već i niz uporišta na ključim točkama pored rijeke. Među njegovim osobljem nalazi se i dvadestogodišnji Irac, Rodžer Kejsment; iskreno je uvjeren da će kristijanizacija, trgovina i parne mašine civilizirati “barbarsku Afriku“.
Ali, Kejsment ubrzo uviđa da ništa nije onako kako se predstavlja: ne samo što zemlju za uporišta Stenli plemenima plaća jeftinim staklenim kuglicama, već ni pijanim poglavicama ne govori da njihov krst naškraban na kupoprodajni ugovor na francuskom jeziku znači da su prihvatili da besplatno snadbdjevaju bijelce hranom, radnom snagom i svim ostalim što požele…
Srce tame
Ti ugovori stupaju na snagu u drugoj polovici osamdesetih godina devetnestog vijeka: pristigli u svoja uporišta uz Kongo, namještenici Leopolda II naređuju okolnim plemenima da im svakog mjeseca dostave ogromne kvote slonovače i, posebno, kaučuka.
„Ako domoroci budu odbijali izvršavati obavezu prema državi – primjenite silu“, piše podređenima jedan od viših kolonijalnih upravnika.
Ne treba dva puta da ponavlja. Zbog neispunjene kvote prikupljenog kaučuka u prašumi, bijega od smrtonosnog kuluka na izgradnji luka i puteve, ali i same pomisli na neposlušnost, odvode se žene i djeca da skapaju u koncentracionim logorima, čikotom – bičem od kože nilskog konja – dere se bukvalno koža sa leđa, masakriraju čitave oblasti…
Teror sprovodi Force Publique – deset hiljada crnih vojnika pod komandom belgijskih oficira i plaćeničkog ološa iz Evrope i Amerike. U ovoj privatnoj armiji Leopolda II, sve je podređeno njegovoj zaradi: svaki ispaljeni metak mora se pravdati odrezanom rukom ubijenog čovjeka; da bi municiju sačuvali za lov ili preprodaju, vojnici nerijetko ruke režu i živim ljudima.
„Vidio sam kako se taj trofej uzima – srce jadnog čovjeka udara tako snažno da krv iz presječenih arterija prska četiri stope daleko“, piše izvjesni američki misionar.
Primorani na sakupljanje kaučuka, domoroci nisu u stanju da se bave poljoprivredom, pa hara glad ogromnih razmjera. Sporadične izvještaje o teroru i umiranju u Kongu, prati ravnodušnost u Evropi i Americi – masno plaćeni spin-doktori Leopolda II sve objašnjavaju kao otpor divljaka i ljudoždera uvođenju osnova civilizacije.
Međutim, Rodžera Kejsmenta nitko ne može zavarati. Mada nije svjestan punog obima terora Leopolda II, zgađen napušta posao u Slobodnoj Državi Kongo i prelazi u britansku konzularnu službu u ekvatorijalnoj Africi. Svoja iskustva i saznanja, dijeli sa novim prijateljem, tek pristiglim kapetanom trgovačke mornarice, Džozefom Konradom.
Budući pisac svega šest mjeseci 1890. zapovjeda nad malim parobrodom Roa de Belge na gornjem toku rijeke. U Britaniju se vraća sa malarijom i građom za svoje remek djelo, roman o Kongu; objaviće ga 1899. pod imenom Srce tame.
Taj naslov govori sve.
Britanski konzul
Tokom dvije decenije vladavine Leopolda II, od ukupno dvadeset miliona žitelja Slobodne Države Kongo pobijeno je na različite načine najmanje pet, a možda čak i deset miliona ljudi – točno ne zna nitko.
Krajem devedesetih godina devetnaesetog vijeka, misionari, trgovci osujećeni uslijed monopla belgijskog kralja i svi ostali čija sudbina ne zavisi od njega, Kongo opisuju samo jednom rječju: užas!
Uprkos neskrivenom rasizmu epohe, konačno se javlja reakcija. Posebno – u Velikoj Britaniji, najrazvijenijoj i najvećoj kolonijalnoj sili. U temeljitom razobličavanju terora Leopolda II prednjači novinar Edmund D. Morel; njegov prijatelj Kejsment – tada britanski konzula u Bomi – šalje mu u tajnosti jezive, ali potpuno točne informacije sa lica mjesta.
U kampanju ove dvojice, pored Konrada, uključuju se i druge javne ličnosti; zbog onemogućavanja slobodne trgovine u Kongu, podršku stiču i u dijelu poslovnih krugova. Na kraju, pod pritiskom javnog mijenja, britansko ministarstvo vanjskih poslova objavljuje 1903. Kejsmetove depeše. Reakcija je trenutna:
„Zahtijevamo od Vlade njegovog veličanstva da se savjetuje s ostalim silama potpisnicama Berlinskog sporazma na osnovu kojeg je stvorena Slobodna Država Kongo kakve bi mjere trebalo poduzeti da se učini kraj zlodjelima što se čine u toj zemlji“, stoji u zaključku rezolucije britanskog parlamenta.
Ali, tek će Kejsmentov izvještaj iz februara 1904 – nakon što je isposlovao nalog svog ministarstva da obiđe Kongo i prikupi materijalne dokaze i svjedočenja o genocidu – zadati končni udarac: pod pritiskom velikih sila, belgijska vlada nema izbora sem da svom monarhu oduzme koloniju.
Leopold II mirno umire 1909. sa ogromnim bogatstvom ljepljivim od ljudske krvi.
Crne bilježnice
Pod upravom države Belgije okončani su robovski rad i masovne egzekucije u Kongu. Daljnja eksplatacija nastavljena je na uobičajeni kolonijalni način: puna segregacija, teška bijeda i život bez ikakvih građanskih i ljudskih prava preteklog stanovništva; čak je i to velik napredak u odnosu na predhodne dvije decenije.
Zbog svog diplomatskog rada Kejsment stiče plemstvo. Ipak, kao što je on promjenio Kongo, tako i ta zemlja mijenja njega. Zar Irska, ogrezla u siromaštvu i izložena konstantnom političkom nasilju Londona, također nije u kololonijalnom položaju? I zašto njegovi sunarodnici ne bi sami mogli odlučivati o svojoj sudbini?
Kejsment daje ostavku na službu i postaje jedan od vođa pokreta za irsku nezavisnost.
Prvi svjetski rat vidi kao neponovljivu priliku: iz Njujorka 1914. odlazi u Njemačku u nadi da će dobiti pomoć za oružani ustanak. Uspjeva poslije dvije godine nagovaranja, čekanja, razočarenja – u aprilu 1916, Berlin šalje brod sa oružjem, a njega podmornicom do Irske.
Stiže samo Kejsment. Sve i da britanska mornarica nije presrela njemački brod sa 20 000 pušaka, namjera mu je da spriječi ustanak ubjeđen da je osuđen na propast. Prokazan, Kesjment je odmah uhapšen, a nešto više od hiljadu i po irskih ustanika – uprkos svemu – zauzima centar Dablina na Uskrs 24. aprila 1916.
Brutalno su razbijeni za svega šest dana.
Za vrijeme trajanja, većina Iraca je ravnodušna prema ustanku. No, sve se mjenja nakon njegovog krvavog gušenja i egzekucije petnaestorice vođa. Revolt dobija na zamahu i van Irske kada postaje jasno da bi i autonomija zadovoljila ustanike.
U tom kontekstu, javlja se tračak nade da je moguće pomilovanje Kejsmenta, osuđenog u Londonu na smrt za izdaju. Njegove zasluge u Kongu i, kasnije, borba za prava domorodaca u Amazoniji, nisu zaboravljeni.
„Uvjeravam vas da je Kejsment čovjek svjetlog karaktera“, piše Konrad u doba kampanje protiv Leopolda II.
„Nikad nisam vidio takav magnetizam u jednom čovjeku kao u Rodžeru Kejsmentu“, piše Morel gotovo u isto vrijeme.
Istaknuta humanistička prošlost Kejsmenta prerasta u sve veći problem za britansku vladu. Mada je osuđen na vješala, nitko mu također ne može osporiti ni lični moral, karakter, integritet…
A onda londonski tabloidi dobijaju specijalnu pošiljku iz tajne službe. To su Crne bilježnice, Kejsmentov intimni dnevnik o homoseksualnim iskustvima i, neuporedivo više, istim takvim maštarijama. Cilj je postignut u velikom dijelu javnosti: ne samo da je riječ o izdajniku, već i o opskurnom perverznjaku i isključivo kroz ovo drugo treba gledati sve što je radio čitav život.
Kongo
Peticiju za pomilovanje Rožera Kejsmenta potpisuju književnici Bernar Šo i Artur Konan Dojl, ali ne i njegovi prijatelji – Džozef Konrad i Edmund Morel.
Konrad, naturalizirani Britanac, plaši se po svoj prilici da će kao Poljak po rođenju biti optužen da je pronjemački nastrojen pošto u slučaju ruskog poraza postoji realna šansa za vaskrs nezavisnosti njegove stare domovine. Morel je opet u strahu da mu zbog pacifističkog aktivizma, pored nedostaka patriotizma, ne prišiju još i optužbe za izdaju i špijunažu. Crne bilježnice obojici koriste da zavaraju savijest.
Zalaganje za velike principe bez dovođenja u pitanje lične egzistencije –jedna je stvar; borba za život čovjeka protiv čitavog establišmenta i javnog mnijenja skopčana sa ozbiljnim rizicima i konzenkvencama – nešto je sasvim drugo. Poslije svega, Srca tame iz Konga stiže Konrada i Morela kao tama vlastitih srca.
„Od svih osoba koje sam morao da pogubim, najhrabrije je umro Rodžer Kejsment“, stoji u memoarima britanskog dželata Džona Elisa.
*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika.