Iza horizonta

Sa onu stranu kraja svijeta

Kako su Vitus Bering i njegovi mornari tragali za moreuzom između Sjeverne Amerike i Azije i zašto je sve moglo biti drugačije, a nije

Tekst: Filip Švarm*

Kako su Vitus Bering i njegovi mornari tragali za moreuzom između Sjeverne Amerike i Azije i zašto je sve moglo biti drugačije, a nije?

„Iako sam trideset sedam godina u službi, živim i dalje kao nomad“, piše 1740. pedesetdevetogodišnji komodor Vitus Bering. Ne pretjeruje: rođen je 1681. u Horsensu, u Danskoj, pomorski zanat uči ploveći za Holanđane između Evrope i Indije, od 1704. služi u ruskoj baltičkoj floti kao oficir i, potom, kapetan linijskih brodova Perl, Selafil i Malburg, a 1725. započinje sa potucanjem po Sibiru.  

Umor i samosaželjenje stižu Beringa u drvenoj tvrđavi – astrogu – Ohotsk, na sumornoj obali zaleđenog mora. Dok zavija purga, snježna oluja, sve o čemu mašta jesu penzija i kupovina seoskog imanja nakon što u ljeto 1741. zaplovi posljednji put u životu.

To putovanje nepoznatom rutom od Kamčatke do Amerike i natrag, kruna je njegove karijere bez brljanja ali i isticanja; karijere čiji su glavni zamajac snobizam i ambicioznost komodorove supruge Ane Kristine.

7000 kilometara

Šesnaest godina ranije, samrtna postelja Petra Velikog. Između dva napada groznice, onemoćali monarh slabih živaca i džinovskog stasa naređuje rješavanje problema što ga „mori već niz godina“.

 „Da li se kopno koje leži na sjeveru, a koje, kako se čini – budući da nitko ne zna dokle seže – možda se spaja sa Amerikom?“, piše u jesen 1724. car koga do samog kraja ne napušta strast za morem, brodovima, putovanjima.

Sve u svemu, netko mora otići na Kamčatku, tamo napraviti brod, isploviti na sjever i utvrditi da li su Azija i Amerika spojeni ili ne.

Za Vitusa Beringa to je posljednja prilika da se izvuče iz nesigurnog statusa najamničkog oficira, domogne visokog društva i obezbjedi porodicu. Mada jedva zapažen u službi, uspijeva da ga imenuju za vođu ekspedicije: možda zbog pomorskog obrazovanja, a možda i zato što sa suprugom Anom Kristinom neumorno obija pragove moćnika u Sankt Petersburgu.  

Petra Velikog krase nestrpljenje i svirepo kažnjavanje; zato već 25. januara 1725. Bering i njegovi ljudi kreću po najvećem mrazu na put od 7000  kilometara. U Tobolsk, upravni centar cjelokupnog Sibira, stižu u martu sa karavanom od trideset saonica i ubrzo, nakon topljenja leda, nastavljaju dalje čamcima – Obom, pa njegovom pritokom Ket. Plove uzvodno i bezobzirno regrutuju veslače u svakom naselju.

„Zapamtite, bez prisiljavanja ništa nećete učiniti“, stoji u Beringovom uputstvu komandiru predhodnice, Petru Avramoviču Čaplinu.

Dva puta moraju prebacivati teret kopnom: kod Jenisejka između rijeka Ket i Velike Tunguske i kod Ilmska od Velike Tunguske do Lene; veslanjem i teglenjem čamaca uz maticu posljednje rijeke početkom zime stižu u Jakutsk. Iz tog i drugih astroga Bering odvodi više od trideset stolara, kovača i ostalih zanatlija. Zajedno sa seljacima i izgnanicima u ekspediciji i oni se na osnovu posebnog naređenja tretiraju kao vojnici. Zna se zbog čega: 

„Svaki bunt, negodovanje i tvrdoglavost biće kažnjeni vješanjem“ , stoji u artikuli 137, Knjige vojnih propisa.

Na proljeće 1726. Bering dijeli ljudstvo: on i Čaplin predvode karavan tovarnih konja dok poručnik Martin Španberg sa teškim teretom plovi uz rijeke Aldan, Maju, Jodomu… U Ohotsk stižu po etapama od novembra do kraja godine – iscrpljeni i bolesni. Od više stotina vozara i veslača, bar pola umire od gladi, smrzavanja, skorbuta…

1600 kilometara

Tokom zime i proljeća 1727.  Beringove zanatlije u Ohotsku završavaju brod od petnaestak metara sa dva jarbola. Nazvan je Fortuna i sve je – od jedara, preko užadi i topova do posljednjeg čavla – prevezeno i preneseno kroz čitav Sibir.

Međutim, uslijed magli i suprotnih vjetrova, Bering sve do početka septembra nije u stanju da preplovi Ohotsko more i pristane na zapadnu obalu Kamčatke, a odatle  ni da je obiđe sa istoka… Ponovo mora na suprotnoj strani polutkoka napraviti još jedan brod; ponovo se materijal za izgradnju i hrana transportiraju rijekama i, tokom zime, saonicama.  

„Dok su išli rijekom Bistrom pali su u vodu jedan kabel od šest palaca, dvije kotve, osam vreće sa brašnom i jedan kajur“, rutinski bilježi Čaplin.

Kajuri su čamdžije i goniči psećih zaprega, pripadnici Kamčadalskog naroda.  Poput Čukča, Jakuta, Tunguza i ostalih sibirskih nacija prinuđeni su da plaćaju jasik, porez u krznima: kvota se obezbjeđuje uzimanjem taoca, a svaki otpor kozačke kaznene ekspedicije guše u krvi i odvođenjem u ropstvo. Onemogućeni da love i prikupljaju hranu zbog rada za potrebe ekspedicije, Kamčadali teško stradaju od gladi.  

Konačno, u Njižnokamčatskoj tvrđavi završen je dvadesetmetarski Arhangel Gavrilo. Sa ovim svojim drugim brodom i četrdeset i jednim članom posade, Bering isplovljava na sjever 13. jula 1728. Uglavnom se drže obale i do 16. augusta bez većih problema prelaze 1600 kilometara. Tada, plašeći se leda, oprezni kapetan naređuje povratak.

Mada Bering nije dosegao točku od koje bi mogao da zaplovi na zapad, stiže do 67 stupnja i 18 minuta sjeverne geografske širine i sa velikom uvjerenjem može reći  da Aziju i Ameriku razdvaja more. Ipak, niti on niti itko drugi nije sasvim siguran.   

Malo fali da bude drugačije.

Tek što je Arhangel Gavrilo krenuo da se vraća na Kamčatku, posada uočava otok koga nisu primjetili dok su išli na sjever. Bering mu daje ime Veliki Diomed i uprkos slobodnom moru, nestrpljivo produžuje na jug… Da ga je oplovio, na horiozontu bi ugledao Ameriku i tako, bez zrna sumnje, do kraja obavio svoj zadatak. Bez rizika, uglavnom nema ni sreće.

Posljednje putovanje

Uspjevši sa zapada obići južni rt Kmačatke u ljeto 1729, Bering uplovljava u Ohotsk odakle se, sljedeće godine, vraća u Sankt Petersburg. Pohvaljen je, nagrađen sa hiljadu rubalja i unaprijeđen u čin komodora.

Međutim, Admiralitet nije prezadovoljan rezultatima ekspedicije, sada se želi mnogo više. Ukratko: ispitati čitava sjeverna obala Rusije, uspostaviti pomorska veza sa Japanom i, što je najvažnije, utvrditi koliko ima dana plovidbe do Amerike, odnosno, otkriti da li u sjevernom Pacifiku zaista postoji misteriozni veliki otok – zemlja kapetana de Game.

Za obavljanje svih ovih zadatka formira se 1732. Velika sjeverna ekspedicija. Bering opet uspjeva da ga imenuju za komandanta – zahvaljujući iskustvu stečenom na predhodnom putovanju, ali i zbog činjenice da se nitko ne jagmi za krajnje opasnu i samotnu dužnost u divljini, bukvalno na kraju svijeta.

Sljedećih osam godina komodor koordinira transport materijala i hrane na isti način kao i prvi put, organizira polazak čamaca na sjever velikim sibirskim rijekama, nadgleda izgradnju četiri broda od oko dvadeset i pet metara u Ohotsku i na Kamčatki… Problemi su ogromni, Admiralitet nestrpljiv, a isporuke hrane i rad za 3600 članova ekspedicije imaju sve elemente humanitarne katastrofe po sibirske narode.

„Plašim se da tolike ljude ne pomorim glađu“, zapisuje Bering.

Tek 1739. uspjeva iz Ohotska poslati prva dva završena broda pod Španbergovom komandom neispitanom rutom ka Japanu. Stižu do Hokaida, ali se vraćaju bez  ostvarene trgovačke veze – jedva će izbjeći napad lokalnih vlasti zbog ekstremnog izolacionizma koga su nametnuli šoguni iz dinastija Tokugava.

Nakon ovog neuspjeha, sudbina misije isključivo je u rukama njenog vođe. Na svoju posljednju plovidbu, Bering kreće iz Petropavlovska 4. juna 1741. sa druga dva broda – Svetim apostolom Petrom i Svetim apostolom Pavlom. Prvim on zapovjeda, drugim kapetan Aleksej Iljič Čirikov, a oba broje po sedamdeset pet ljudi.

Već poslije petnest dana, oluja razdvaja brodove. Ipak, svaki za sebe nastavlja prema jugoistoku – navodno, negdje oko 46. stupnja sjeverne geografske širine trebalo bi da je Zemlja kapetana de Game. Bering ubrzo shvata da misterizno kopno ne postoji i uzima kurs prema sjeveroistoku; iskrcavši se 20. jula 1741. na otoku Kajak u Aljaskom zaljevu, članovi posade Svetog apostola Petra prvi su moderni pomorci pristigli u Ameriku preko sjevernog Pacifika.

„Pored jedne velike, razgranate jele, ugledao sam tragove vatre“, piše Georg Šteler, prirodnjak i liječnik na Beringovom brodu. „Ljudi su nas opazili prije nekoliko sati i pobjegli.“   

Gotovo u isto vrijeme – par stotina kilometara južnije – sidri se ispred američkog tla i Sveti apostol Pavle. Ovđe domoroci ne bježe u šumu: kakva je sudbina   desetak ljudi upućenih na obalu jasno je nakon dva dana – umjesto njihovog čamca, ka brodu kreću kanui sa ratobornim pripadnicima plemena Tlinkita.  

Kapetan Čirikov i ne čeka – istog trenutka kreće natrag ka Kamčatki.

Komodorovi otoci

Bering se na Kajaku također zadržava svega dva dana – ne samo da nedostaje hrane, već je i druga polovina jula posljednji trenutak za povratak. Mada bez svijesti jedan o drugom, oba broda se drže sjevero-zapadnog kursa; oba nabasavaju i na pojedine otoke Aleutskog arhipelaga.

„Nepoznata obala često nas je jako plašila i bili smo u očajanju da se nećemo spasiti“, piše Beringov poručnik Sven Vaksel.

I do tada teška, plovidba početkom jeseni prerasta u košmar.   

„Valovi, poput topovskih plotuna, sa užasnom snagom udaraju u brod – svakog časa očekujemo uništavajući udarac“, zapisuje Šteler 27. septembra 1741.

A da bude još gore, zbog ishrane isključivo usoljenom govedinom i dvopekom, širi se skorbut. Sve manje je ljudi sposobno da obavlja svoje dužnosti – među  oboljelim, nesposobnim da stoje i sam je Bering…

Kada su u zoru 5. novembra 1741. spustili su u more leševe trubača i tobdžije, iznureni komodor popušta pred zahtijevom oficira da se iskrcaju i prezime na kopnu do koga su upravo doplovili; ispostavlja se da je riječ o krajnje sumornom i kamenitom otoku.

Posada Svetog apostola Petra smješta se po plitkim zemunicama. U jednoj od njih, 8. decembra 1741. Bering umire okružen kovčezima sa ođećom i perikama, poluzatrpan pijeskom koga nije dao da uklone tvrdeći da mu je tako toplije.  Zaokupljeni pukim preživljavanjem, njegovi mornari nemaju ni vremena ni mogućnosti da ga njeguju.

„Komodor je umro od gladi, žeđi, hladnoće, parazita i žalosti“, piše Šteler. „Nije bio rođen za brze i odlučne akcije, ali bi, možda, vatreniji komandant, pri tako velikom broju prepreka na svakom koraku, ispunio povjerni zadatak daleko gore.“

Ukupno umire trideset i jedan čovjek sa Svetog apostola Petra. Pretekli zimuju na pustom otoku hraneći se fokama i morskim vidrama; na proljeće od dijelova broda teško oštećenog za vrijeme surove arktičke zime prave čamac sa jednim jarbolom.

Isploviće 13. augusta 1742, stići do Kamčatke za samo četiri dana, a u  Petropavlovsk već 26. augusta. Tu su ugledali usidrenog Svetog apostola Pavla: vrativši se još 8. oktobra 1741, ovaj brod ima kud i kamo više sreće. No i njegova posada plaća danak skorbutu – tokom putovanja umire dvadeset šest ljudi.

Tajna arhiva u Jakutsku

Po Vitusu Beringu nazvani su arhipelag i otok na kom je umro, more i moreuz između sjeverne Amerike i Azije… I opet je moglo biti sasvim drugačije da je osamdeset godina prije njegovog prvog putovanja u Moskvu stigao jedan spis.

Prekopavajući 1736. arhive po Sibiru, Gerhart Fridrih Miler nalazi u Jakutsku prašnjavu molbu Semjona Ivanoviča Dežnjova. Ruski istoričar njemačkog porijekla ostaje zaprepašćen: tražeći obećanu nagrada za pokoravanje „naroda koji ne plaćaju jasik“, ataman opisuje kako se sa svojom družinom 1648. uputio čamcima uz rijeku Kolimu do Arkičkog oceana i odatle – sve pljačkajući naselja Čukča –  kroz današnji Beringov moreuz, do ušća Anadira.

Ne samo da Jakutski vojvoda nije Dežnjovu odvagnuo dogovorenu količinu zlata, nego ni sljedećih osam decenija nitko neće znati za njegovo otkriće. Ako je za utjehu, od 1898. najistočniji rt Azije nosi ime ovog pljačkaša i konkvistadora.

*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika. 

IZA HORIZONTA

Hana Arent kaže kako "pripovedanje otkriva smisao, a da ne načini grešku da ga definiše". Posmatrajući ideje, ljude i događaje kroz zanimljive pripovesti, Filip Švarm za čitaoce Elementarijuma otkriva elemente iza horizonta.

Istražite više IZA HORIZONTA.

Istražite druge tekstove:


Grb Republike Srbije
ecsite nsta eusea astc

CPN
Ulica kralja Petra 46
11000 Beograd
Republika Srbija
+381 11 24 00 260
centar@cpn.rs