Iza horizonta

Pozornica za generala, legionare i haubicu

Kako je kolonijalna, najamnička vojska evropske, azijske i afričke sirotinje izgubila rat od ljudi siromašnijih od sebe, ali spremnih na sve zbog slobode vlastite zemlje

Tekst: Filip Švarm*

Sajgon, 19. maj 1953. Niz stepenice četveromotornog aviona „Konstelasion“ silazi tek imenovani zapovjednik francuskog Ekspedicionog korpusa u Indokini – general Anri Navar. Trešte koračnice, vijore barjaci, teče znoj: na aerodromu Tan Son Nutu postrojeni su najviši oficiri sva tri roda vojske, civilni šefovi kolonijalne uprave, predstavnici marionetske vijetnamske vlasti i vojske…

„Glavni komandant ne dolazi poput sreskog načelnika“, piše novinar Žil Roj.

General ima pedeset i četiri godine i ratno iskustvo dugo više decenija. Potporučnik je 1917/18. u Prvom svjetskom ratu, kapetan tokom gušenja ustanka protiv francuskog koloniziranja Maroka 1930-1934. Slijedi Drugi svjetski rat: do sloma 1940, Navar je potpukovnik u Obavještajnoj službi Generalštaba, potom na štapskoj dužnosti u Alžiru. Tu 1942. organizira pokret otpora i, 1944/45, zapovjeda oklopnim pukom na zapadnoevropskom ratištu. U Indokinu – francusku koloniju koju od druge polovine devetnaestog vijeka čine Vijetnam, Kambodža i Laos – stiže iz komandne strukture NATO-a u Njemačkoj.

„Moj prvi cilj je da uklonim loše navike“, kaže Navar „Ekspedicionom korpusu nedostaje agresivnosti i pokretljivosti. Nastojaću da mu ih vratim“.

Drugim riječima, zadatak ovog antifašista je obezbjeđenje što efikasnije dominacije nad siromašnim, obespravljenim narodom čiji ga stremljenja, jezik i kultura ni malo ne zanimaju. Jednakost, bratstvo i sloboda nisu za ispijene seljake, radnike povijene kičme i preplašenu kućnu poslugu druge boje kože.

Popunjavanje vakuma dominama

U pitanju je, naravno, Vijetnam.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, zemlja je pod japanskom okupacijom, a nakon njenog okončanja Ho Ši Min – vođa komunističkog pokreta Vijetmin – proglašava nezavisnost. Samostalnost ne traje dugo: trupe iz metropole udaljene dvanaest hiljada kilometara, restauriraju 1946. kolonijalnu upravu. Zauzvrat, Vijetmin pokreće žestok gerilski otpor.

Za sedam godina rata, Navar je sedmi glavni komandant Ekspedicionog korpusa; svaki od njih ostavlja situaciju težu od zatečene… Tokom primopredaje dužnosti, general je zauzet slušanjem referata, upoznavanjem podređenih,  proučavanjem mapa. No, čim zađe sunce, napušta svoj štab u Sajgonu.

„U čitavom gradu priređuju koktele i večere da bi u suton izbjegli tjeskobu koju stvara ta neprijateljska zemlja“, piše Roj.

Francusku ne interesira „srce i um“ naroda Vijetnama. Luke i pruge, rudnici i plantaže, urbanizacija i elektrifikacija dijelova Sajgona, Hanoja i par drugih gradova imaju samo jednu svrhu – eksploataciju prirodnih resursa i stvaranje tržišta za industrijske proizvode. Ali, čak i kada početkom pedesetih ukupna vrijednost svega onoga što iscijedi iz Vijetnama postane manja od cijene vojnog angažmana, Pariz nema namjeru da popusti. Svake od devetnaest uzastopnih vlada Četvrte republike vjeruje da je zadržavanje kolonijalnih posjeda od ključnog značaja za očuvanje statusa velike sile, teško narušenog u Drugom svjetskom ratu.  

Ipak, vojna kampanja na Dalekom istoku izuzetno je nepopularna u metropoli. Ograničena zato samo na aktivni sastav, armija nema pravo da poziva rezerviste, pa plaćenici iz planinskih plemena Indokine, Tajlanda i, posebno, francuskih kolonija u Africi popunjavaju Navarov Ekspedicioni korpus. Njegova stvarna udarna pesnica nije velika i, uz profesionalne padobranske bataljone, čini je Legija stranaca.

„Poslije Drugog svjetskog rata Legiji je pristupilo oko 35 000 Nijemaca“, kaže britanski istoričar Ekard Mihels. „Tada je svaki legionar morao da odsluži bar dvije godine u Indokini, a često su dolazili iz izbjegličkih i porodica čije su kuće uništene u ratu“.

Ovako skrpljena vojska evropske, azijske i afričke sirotinje bori se za najamničku nadnicu protiv još siromašnijih ljudi nego što su sami, ali spremnih na sve za života po mjeri čovjeka i slobodu vlastite zemlje. Ništa od ovog za Navara nije problem; on je zabrinut zbog Pekinga. 

Naime, poslije dolaska na vlast komunista Mao Ce Tunga 1949, gerilci u pograničnom dijelu Kine stiču logističke i baze za obuku. Također  – uz pješadijsko naoružanje – dobivaju minobacače i nešto topova kalibra 75 milimetara. Što sve to predstavlja, vidi se već u oktobru 1950. kada pod komandom Vo Ngujen Đapa Vijetmin dovodi Francusku na sam rub poraza. Konkretno: u Bici za kolonijalnu cestu broj četiri, uspjeva zbrisati više garnizona Ekspedicionog korpusa na sjeveru zemlje i zaprijetiti samom Hanoju. 

„Ukoliko izgubimo ovaj rat, nastaće vakum koga će ispuniti komunisti i potom zauzeti cjelokupnu jugoistočnu Aziju.“

Ove riječi generala Žana Marija de Letra – jednog od Navarovih prethodnika, poslanog 1950. u Vijetnam da zaustavi gerilsku ofanzivu – žestoko su odjeknule u konferencijskim salama i hodnicima Pentagona. Korejski rat počinje iste godine i Vašington, do tada nespreman da pomaže imperijalnu politiku Francuske, radikalno mjenja stav. Razlog je prost: de Letrova teorija vakuma savršeno se uklapa u američku hladnoratovsku domino teoriju – ako poslije Kine još jedna zemlja u Aziji postane komunistička, to će postati i sve ostale… Poput one prve domine što ruši iza sebe uspravljen niz.

Banalni, kolonijalni pohod postaje tako antikomunistički krstaški rat. Sjedinjene Američke Države preuzimaju osamdeset posto francuskih ratnih troškova, pa revitalizirani i ojačani Ekspedicioni korpus 1951. uspjeva nanijeti Vijetminu seriju teških poraza. Međutim, gerilci se brzo snalaze: prenose aktivnosti u ruralne oblasti na granici sa Laosom, infiltriraju borbene grupe u Hanoj, Sajgon, Hajfong i druge gradove, umnožavaju prepade i zasjede…

Dvije godine kasnije, na pomolu je kraj Korejskog rata i deangažiranje Kine u tom sukobu. Pitanje nije da li će Peking povećati pomoć Vijetminu, nego kada će i kom obimu ona stići. Za generala Navara izvjesna je samo trka protiv vremena sa preprakama posebne vrste.   

Premise i zaključci

Od 1946. Ekspedicioni korpus ima ubijena tri generala, osam pukovnika, 18 potpukovnika, 69 majora, 341 kapetana i 1140 poručnika i potporučnika, 2683 podoficira, 6008 vojnika, 12 019 legionara i afričkih plaćenika, 14 093 pripadnika domorodačkih najamničkih jedinica. Sredinom 1953. stižu zamjene za poginule i ranjene, ali niti jedan jedini vojnik kao pojačanje. Pred polazak iz Pariza, Navar saznaje od predsjednika vlade Renea Mejera da će se morati snaći s onim što ima pošto od njega očekuju samo da obezbjedi „častan izlaz“.

Politički iskusan, general zna da premijer koristi eufemizam za pregovore sa pozicije sile… Ali, kako ispuniti ovaj zahtjev bez dodatnih trupa kada Vijetmin jača iz dana u dan; kako u takvim okolnostima izbjeći povlačenje podvijenog repa i javno razapinjanje vojske zbog sramnog i kukavičkog držanja pred neprijateljem kao 1940?

„Zaista, potrebno je da se netko tamo žrtvuje“, kaže maršal Alfons Žuen nakon što je odbio položaj glavnog komandanta Ekspedicionog korpusa.  

Navar ni izdaleka nema namjeru da bude ta žrtva. Mada svjestan opasnosti od naprasnog okončanja karijere, Vijetnam prvenstveno vidi kao priliku kakva se ambicioznom i čovjeku spremnom na rizik ukazuje jednom u životu; potrebno je samo naći pravi način da se iskoristi… Tražeći ga, Navar ne brza: iz dana u dan obilazi sektore i usamljene jedinice, vraća iz niskih izviđačkih letova sa trgovima rafala na trupu „dakote“, hrabri podređene da iznose vlastita iskustva i viđenja situacije…

„Spreman sam da zaboravim na sve što sam naučio u Evropi“, govori.

Uprkos savjetima sa svih strana, glavnokomandujući osjeća da je prepušten sam sebi. Uspjeh će imati mnogo očeva, nespjeh samo jednog – njega. Dok stropni ventilator zuji u teškom i vlažnom zraku sajgonskog Glavnog štaba, Navar provodi besane i samotnjačke noći.

A onda je iskrsla jedna ideja…

Prva premisa – obrana gradova i čuvanje komunikacija rasipa ionako oskudne snage; druga – protivniku je tako prepušteno da sam bira gdje će, kako i kada udariti; treća – gerilci izbjegavaju frontalne borbe i potjere za njima iscrpljuju i satiru vojsku. Konkluzija: nametnuti bitku pod uvjetima Ekspedicionog korpusa.

U tom smislu, plan generala Anrija Navara je prost – formirati veliku i čvrsto utvrđenu ofanzivnu bazu u pozadini Vijetmina, na taj način presjeći linije snadbdjevanja neprijatelja i onemogućiti mu da proširi rat na Laos, a kad bude prinuđen da napadne glavninom snaga, uništiti ga avijacijom, artiljerijom i malom oklopnom jedinicom. Za pozornicu ovih budućih događaja, jedva da je itko čuo. Zove se Dijen Bijen Fu.

„Kao da je u Vijetnamu postojalo nešto što je paraliziralo moć rasuđivanja stranaca koji su u njemu ratovali“, piše Henri Kisindžer, bivši državni sekretar iz vremena kada su SAD, poslije Francuske, nastavile rat u ovoj zemlji.

Samo, Navrova strategija nije isisana iz placa. Temelji se na iskustvu garnizona Na San gdje su gerilci iskrvarili u pokušaju da bez teškog oružja probiju utvrđenu  kružnu obranu. Ipak, viši oficiri nagnuti nad mape – uljepljeni znojem, zavrnutih rukava, sa cigaretom u rubovima usana – igraju đavolje advokate. Što ako Vijetmin dobije od Kine artiljeriju i protuavionsko oružje? Može li avijacija u potrebnoj mjeri snadbdjevati bazu udaljenu tri stotine kilometara od najbližih aerodroma? Smije li se prihvatiti rizik da se brda oko Dijen Bijen Fua zbog nedostatka ljudstva ostave nezaposjednuta?

Navar ima spremne odgovore. Pod jedan – gerilci nisu u stanju da kroz džunglu vuku topove, a ono malo što dovuku, ušutkaće avioni i artiljerija iz Dijen Bijen Fua. Pod dva – „dakote“ Ekspedicionog korusa u stanju su da preko planina, klanaca i rijeka prenesu neuporedivo više hrane i municije nego Vijetminovi nosači na leđima. I, konačno, pod tri – možda će u početku biti gusto, ali poslije slijedi gonjenje gladnog, iznurenog i poraženog neprijatelja.

U početku oprezan, a potom sve otvoreniji optimizam nadvladava svaku skepsu: toči se konjak, zvone metalne šalice, klima glavama. Francuski oficiri u Vijetnamu nisu budale i ne podcjenjuju protivnika; to su iskusni profesionalci, a sva pravila zanata ukazuju da su na dobrom putu.

„Neću ponoviti greške svojih predhodnika“, izdiže se glas glavnokomandujućeg u žamoru punom odobravanja.

Mada je plan stroga vojna tajna, osjeća se da u Vijetnamu pušu novi vjetrovi. Slika generala Anrija Navara izlazi na naslovnoj strani Tajmsa 23. septembra 1953. Naslov: „U zelenim džunglama crvene noćne more“.

Drugi deo teksta Pozornica za generala, legionare i haubicu čitajte 11. januara 2016. na Elementarijumu

*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika. 

IZA HORIZONTA

Hana Arent kaže kako "pripovedanje otkriva smisao, a da ne načini grešku da ga definiše". Posmatrajući ideje, ljude i događaje kroz zanimljive pripovesti, Filip Švarm za čitaoce Elementarijuma otkriva elemente iza horizonta.

Istražite više IZA HORIZONTA.

Istražite druge tekstove:


Grb Republike Srbije
ecsite nsta eusea astc

CPN
Ulica kralja Petra 46
11000 Beograd
Republika Srbija
+381 11 24 00 260
centar@cpn.rs