Kako je Ričard Bakminster Fuler sebe nazvao zamorčetom B? Zašto bez toga ne možemo dalje? I zašto nam treba više nauke za menadžere?

Piše: Milan M. Ćirković

 Živim na Zemlji u sadašnjosti i ne znam šta sam. Znam da nisam kategorija. Nisam stvar – imenica. Čini mi se da sam glagol, evolutivni proces – jedna funkcija neodvojiva od celine svemira.

Ovim rečima je sebe definisao veliki dizajner, arhitekta, inženjer, a pre svega vizionar Ričard Bakminster Fuler u istoimenoj knjizi iz 1970. godine, koja je inspirisala brojne ekološke pokrete i ideje o održivom razvoju (1). Fulerovo delo, a još više njegova životna priča, bili su i ostali inspiracija brojnih stvaralaca u najrazličitijim oblastima nauke, tehnike i umetnosti. S obzirom na to da nam ta priča govori nešto što je, nažalost, uglavnom zaboravljeno, posebno na ovim prostorima, ovde ću joj posvetiti malo više pažnje.

Godina je 1927, ali tema nije nijedan od „svetskih“ događaja hronološki vezanih za ovu godinu – bar naizgled. Reč je o 32-godišnjem čoveku, nezaposlenom, propalom studentu, alkoholičaru, bankrotiralom od uzaludnih pokušaja da ostvari testament svog oca. Porodica mu je – u potpunosti njegovom krivicom – rasturena, žena ga je ostavila, a njegova voljena kćer umrla je par godina ranije od zapaljenja pluća. U takvim okolnostima, nije čudno da je jedne večeri stajao na keju u Čikagu, spremajući se za samoubistvo.

Gotovo da je skočio. Zaustavio se bukvalno u poslednjem trenutku – umesto da počini samoubistvo, učinio je egocid. Kako je kasnije detaljno pisao: došao sam tu sa namerom da se ubijem. Ali ne moram da uništim ovo telo i um – dovoljno je da osoba koja je došla bude mrtva. Osoba koja odlazi odatle je drugačija, nova, posvećena eksperimentu. Cilj eksperimenta: da utvrdi „šta jedna osoba, pojedinac bez naročitih talenata, može učiniti da promeni svet i doprinese razvoju čitavog čovečanstva.“ U najboljoj tradiciji eksperimentisanja na sebi, koja seže unazad do srednjovekovnih alhemičara, a u 20. veku ju je posebno zagovarao veliki Džon B. S. Holdejn, nazvao je sebe „zamorčetom B“.

Tako se pojavio Baki iz istorije i legende. Ričard Bakminster Fuler (1895–1983; ili 1927–1983) – univerzalno poznat kao Baki – po enciklopedijama, američki arhitekta, dizajner, pronalazač, filozof, pesnik i futurolog, po rečima uticajnog savremenog pisca Roberta Antona Vilsona, ličnost „sa više prava na zvanje renesansnog čoveka od bilo koga posle Leonardovog doba“. U njegovoj zaostavštini nalazi se 25 patenata i tridesetak knjiga, te brojna harizmatična predavanja i intervjui sačuvani u audio i video zapisima.

Bio je veliki pobornik onoga što će tek kasnije postati „zeleni“, odnosno ekološki pokreti, borac za ljudska prava i mir u svetu, kao i zagovornik kooperacije, kako među pojedincima tako i među državama (u tom smislu je i više puta bio kandidovan za Nobelovu nagradu za mir, urbana legenda kaže i od strane ser Bertranda Rasela). Prvi je upotrebio i naširoko popularisao termin „svemirski brod Zemlja“ (spaceship Earth), izumeo je geodezijsku kupolu, i napisao višetomnu Sinergetiku koja se bavi geometrijom ljudskog mišljenja.

Njegov uticaj na brojne savremene stvaraoce i mislioce, od arhitekata poput ser Normana Fostera (koji se često sam nazivao Fulerovim učenikom) i Kenzoa Tangea, preko pisaca kao što su Tomas Pinčon, već pomenuti R. A. Vilson ili „novi britanski SF”, do kompozitora Džona Kejdža i pop-pevača Džona Denvera ogroman je i traje do danas. Bio je nosilac ništa manje do 47 (!) počasnih doktorata, praktično svih značajnih svetskih univerziteta – nije loše za nekog ko je sam dvaput bio izbačen sa fakulteta!

Po njemu je nazvana alotropska modifikacija ugljenika C6 – fuleren; fulereni igraju ogromnu ulogu u nanotehnologiji, a smatra se da postoje i u međuzvezdanom prostoru.

Najveći njegovi rezultati i svetska slava došli su nakon Drugog svetskog rata, odnosno pri kraju pete decenije života (što bi, takođe, trebalo da ohrabri mnoge potencijalne stvaraoce, posebno u kontekstu lažne idolatrije mladosti u savremenom poslovnom svetu i uobičajenog kukavičkog izvlačenja „ne mogu ja sad da počinjem iznova”!). U Montrealu je 1950. godine podigao prvu svetsku geodezijsku kupolu koja je mogla da podržava sopstvenu težinu bez ikakvog praktičnog ograničenja u veličini; to je bio tzv. tetraedarski dizajn geodezijske kupole (sam Fuler je docnije patentirao nekoliko drugačijih dizajna, a drugi inženjeri su kasnije bili inspirisani da nađu još novih rešenja).

Najlakša, najsnažnija i najjeftinija građevinska struktura, geodezijska kupola je dizajnirana da pokrije maksimalan prostor bez unutrašnje potpore. Što je veća, ona postaje lakša i jača. Fuler je 1954. godine konstruisao dve kupole za Trijenale u Milanu, sastavljene od ojačanog kartona, isečenog u SAD i ispresavijanog tako da je u Italiju transportovan u nekoliko putničkih kofera. Do 1957. usavršio je dizajn i izradu do te mere da je ogromna geodezijska kupola, sa čitavim amfiteatrom u njoj bila konstruisana u Honoluluu za svega 22 sata! Fuler je 1960. godine projektovao futurističku kupolu prečnika 4 kilometra koja bi prekrivala centar Menhetna radi kontrole mikroklime. Izračunao je da bi se čitava gradnja isplatila za deset godina samo od uštede na čišćenju snega!

Najimpresivnija od njegovih izgrađenih geodezijskih kupola je tročetvrtinska sfera – 61 metar visoka i 76 metara u prečniku – koju je dizajnirao za paviljon SAD na Svetskoj izložbi u Montrealu 1967. godine. Filigranska mreža čeličnih greda formirana je od spoljneg sloja trouglastih i šestougaonih jedinica povezanih za unutrašnji sloj šestouglova. Sloj akrilnih panela osigurao je potpunu providnost nezavisno od povremenih zatvaranja trouglastih zastora programiranih da reaguju na višak Sunčeve svetlosti. To je bio korak prema Fulerovom idealu geodezijske membrane podjednako osetljive i prilagodljive poput ljudske kože. Poput Gaudija, Ešera i drugih genijalnih stvaralaca 20. veka, i Fuler je uvek iznova nalazio inspiraciju i motive u prirodi i čudesnim proizvodima prirodne evolucije. Njegov uticaj se najbolje može videti po broju engleskih reči i sintagmi koje je skovao, a koje su prihvaćene i ušle u upotrebu: Spaceship Earth, ephemeralization, synergetics, tensegrity, itd. U današnje doba zabrinutosti oko održivih resursa, te globalnih katastrofičkih rizika, Fulerove misli nisu izgubile ni delić značaja i aktuelnosti.

Potpuno isto što je Fuler rekao za sebe valja reći i za nauku. Preterano pojednostavljivanje, koje je karakteristika gotovo svih udžbenika i gotovo svih popularnih prikaza nauke pretvara je u nevešto napravljen kalup, u imenicu, u nešto što je nepromenljivo i izvesno. To, naravno, dovodi do sistematskih predrasuda i neadekvatnosti u tumačenju i diskusijama naučnih rezultata, kao i do potpuno tragikomične prakse da se atribut „naučni“ lepi uz sve i svašta, od deterdženata i tampona do oksimorona kao što su „naučni kreacionizam“ ili „naučni socijalizam“.

Istovremeno, realni uticaj nauke i naučnog načina mišljenja u svetu neprestano opada. I jedno i drugo su odlike nečeg što je okoštalo i okamenjeno, izgubilo živost i posmatra se kao neupitna činjenica, potpuno isto kao neka kost dinosaurusa ili još mnogo stariji fosil u škriljcu nastao obrušavanjem anoksičnog mulja na mestima za koja se koristi nemački izraz Lagerstätten; čak ne ni deo same životinje koja je plivala po nekom drevnom kambrijskom moru, već njen otisak u tvrdom kamenu. Ne tvrdim da je sama nauka takva, daleko od toga, već da je takva percepcija koja se van nauke – prevashodno posredstvom neukih udžbenika i još neukijih medija – stiče.

Posledice su, naravno, užasne (2).

I svakodnevno ih vidimo i osećamo – ponajviše u ekonomskoj sferi, mada i u mnogim drugim oblastima kao što su bezbednost, školstvo, zaštita životne sredine ili filmska kritika. I jedan od ključnih aspekata promocije i popularizacije nauke jeste upravo u tome da se taj dogmatski, fosilizovan pogled na nauku kao na nagomilano znanje, a ne kao na proces, na glagol, što je moguće detaljnije dekonstruiše i prevaziđe.

Stvarni naučni proces odvija se u neprekidnoj interakciji sa društvenim, pre svega ekonomskim, okruženjem. Ova okolnost nameće posebne zadatke upravo promociji i popularizaciji nauke. Ove delatnosti imaju aspekte koji daleko prevazilaze i nadmašuju širenje osnovne naučne pismenosti i slične programe namenjene (bukvalno ili efektivno) deci i omladini. Promocija i popularizacija nauke se moraju obraćati svim segmentima društva, a naročito onima koji su po prirodi stvari prijemčivi za dinamiku naučnog razvoja i onima od kojih nauka sama može imati najviše koristi.

Ovo je nešto što su veliki naučnici, ali i pioniri popularizacije nauke znali odavno. Tako, recimo, ser Artur Edington u knjizi originalno objavljenoj 1933. godine piše (3):

Nauka ima svoje galerije i svoje radionice. Današnja publika, mislim sa pravom, nije zadovoljna da luta po galerijama gde se već gotovi proizvodi izlažu; ona zahteva da vidi šta se dešava u radionicama.

Očigledno nije u pitanju nikakva novotarija, u čemu bi konzervativni „umovi“ mogli tražiti izgovor. U doba kada je Edington napisao ove reči, kralj Aleksandar Karađorđević je bio na vlasti u Jugoslaviji, Rajhstag je upravo izgoreo, rodili su se Nina Simon, Monserat Kabalje i Stiven Vajnberg (glavni Edingtonov naslednik na polju popularizacije kosmologije), a broj nezavisnih država na južnoj hemisferi mogao se nabrojati na prste jedne ruke. Dakle, „današnja publika“ je već prilično stara 20-vekovna publika. Kao i mnogo puta do sada, izgleda neophodno ponovo otkrivati rupu na saksiji. Uvid u radionice podrazumeva učešće istinske, istraživačke nauke – a ne njene udžbeničke karikature – u programima popularizacije.

U ovom kontekstu imam i konkretnu dopunu. Programi promocije i popularizacije nauke treba da budu prošireni programima usmerenim specifično ka ljudima iz privrede, pre svega preduzetnicima i menadžerima. Ima mnogo razloga za to, od kojih ovde mogu da pomenem samo neke. Najpre, radi se o društvenoj grupi koja je okosnica savremenog liberalnog građanskog društva, dakle društva u kome je sama nauka napredovala više nego u svim prethodnim vekovima zajedno.

Dalje, sam napredak nauke doveo je do razvoja neslućenih tehnologija koje su realizovane jedino kroz privatnu inicijativu, što se, na primer, poslednjih godina posebno manifestuje u biotehnologiji. Konačno, ključna mudrost i korist od nauke za menadžere je sledeća: u onoj meri u kojoj su u pitanju dobri menadžeri, oni koji se sa promenama, evolucijom i slučajnošću stalno suočavaju u okviru svog profesionalnog angažmana, oni će za pravu – dakle ne onu fosilizovanu – sliku nauke imati, po prirodi stvari, najviše sluha. Nije nikakvo čudo da je istorija postrenesansne nauke to višestruko potvrdila: od Medičija (najuspešnije bankarske porodice u Evropi svog doba) koji su finansirali Galilejeva revolucionarna otkrića, sve do Rokfelerovog instituta za medicinska istraživanja i Kekovog teleskopa, preduzetnici su bili jedan od glavnih pokretačkih mehanizama napretka u nauci. Slobodna privatna inicijativa, oslobođena populističkih i drugih ideoloških stega, ključ je kvalitetne nauke.

S obzirom na činjenicu da u Srbiji ni Prosvetiteljstvo ni sa njim povezani liberalni kapitalizam nikada nisu istinski zaživeli, nije nimalo čudno da ovaj aspekt promocije nauke, ključni za njeno uspešno napredovanje u savremenom svetu, nije prisutan u domaćoj sredini. Umesto njega, prisutna je monstruozna ideja ogromne trendizacije nauke: njeno razblaživanje do nivoa ili male dece ili odraslih koji su intelektualno ostali na nivou male dece.

Ovo poslednje se posebno odnosi na emancipaciju individue od državnog aparata, što je u našim krajevima nedosanjan san – umesto da rešavaju svoje probleme, ljudi masovno i dalje imaju infantilnu veru u državu koja treba, kao brižni roditelj, da rešava njihove probleme i teškoće. Naravno, uvek je lakše blokirati Nemanjinu ulicu nego se suočiti sa vlastitom infantilnošću i nesamostalnošću. (Uz ovo valja napomenuti dodatni paradoks da se vrlo često iste ličnosti koje se žale na nedostatak sredstava za obrazovanje i nauku istovremeno žale na „nepravednu“ raspodelu bogatstva u društvu. Ovo je deo dubljeg problema nerazumevanja prirode intelektualnog kapitala, koji nauka nužno uvećava, a koji se kroz ideološke naočari jednostavno ne opaža.)

Na polju popularizacije nauke ovo se manifestuje na mnogo načina. Kadgod se govori o „mračnom“ srednjem veku, kadgod se po zilioniti put poredi kretanje elektrona oko atomskog jezgra sa kretanjem planeta oko Sunca, dokle god se plima i oseka objašnjavaju time što Mesec privlači vodu (kao da i kopno ili nas same, sastavljene većim delom od vode, ne privlači podjednako velikom silom!), dokle god se govori da za svaku osobinu živih bića postoje geni, imamo posla sa preteranim pojednostavljivanjem koje direktno navodi na pogrešan put i vodi ka toj istoj infantilnoj slici nauke.

Ovde treba povući jasno razliku između popularne nauke za decu, koja je vrlo legitimna i poželjna aktivnost (mada i tu valja imati mere), i predstavljanja nauke na infantilni način, koji ne samo što ne prenosi korisnu informaciju, već podgrejava u javnosti ionako previše prisutno shvatanje da je nauka nekakva detinjasta i neozbiljna delatnost. Kao što se uvek vredi podsetiti Ajnštajnovih reči da sve treba da bude najjednostavnije moguće, ali ne jednostavnije od toga, tako je poučno razmotriti i analognu situaciju u umetnosti. Dok se u nastavi likovnog uči o različitim likovnim tehnikama i žanrovima, sasvim je jasno da nikome ne pada na pamet da se kubizmom, ekspresionizmom ili nadrealizmom bavi na „dečiji“ način.

Umesto toga, i paralelno sa legitimnom popularnom naukom za decu, postoje brojne „naprednije“ vrste popularne nauke, od kojih je nauka za menadžere jedna od najznačajnijih. I ma koliko se nekome moglo činiti da to nije dovoljno velika ciljna grupa, treba uvek imati u vidu da kvantitet ne prelazi u kvalitet, te da prebrojavanje i nije najbolje oruđe za sagledavanje realnosti.

Da je brojnost toliko bitna, istraživačka nauka – koja je uvek bila, jeste i ostaće elitistička delatnost – ne bi nikada ni zaslužila našu pažnju, zar ne? Egalitarističke utopije ili totalitarne distopije slabo mare za nauku; kao što Džordž Orvel naglašava: „U Novogovoru ne postoji reč koja znači ‘nauka’. Empirijski način mišljenja, na kome se zasnivaju sva naučna dostignuća prošlosti, u suprotnosti je sa osnovnim principima englsoca.“ Englsoc je ovde zamenjiv bilo kojom drugom monističkom ideologijom.

Za kraj, još jedan poučan citat Bakminstera Fulera, koristan i za decu, i za one koji se decom bave, i za one koji pretenduju ili se pretvaraju da se decom bave, a bogami i za menadžere:

Moramo odbaciti apsolutno odvratnu ideju da svako treba da zarađuje za život. Danas je činjenica da jedan čovek u deset hiljada može stvoriti tehnologiju sposobnu da u životu i materijalnom prosperitetu održava sve ostale. Današnja omladina je potpuno u pravu kad prepoznaje besmislenost te priče o zarađivanju za život „svojim rukama“. Mi nastavljamo da izmišljamo poslove zbog te lažne ideje da svako mora biti zauzet nekom vrstom crnčenja… Pravi posao za ljude današnjice jeste da se vrate u školu i razmišljaju o čemu god su razmišljali pre nego što se neko pojavio i rekao im da moraju da zarađuju za život (5).

 


 [1] R. Buckminster Fuller & Jerome Agel,  I Seem to Be a Verb: Environment and Man’s Future (Bantam Books, New York, 1970); prevod M. M. Ć.

[2] Uz dubok naklon Oldosu Haksliju, čija je originalna rečenica (The results were terrible) u trećem poglavlju „Vrlog novog sveta“, kojom se pred čitaocima prvi put pojavljuje lik Mustafe Monda, jedan od onih nezaboravnih momenata koji simbolički definišu čitav univerzum velikih romana.

[3] A. S. Eddington, The Expanding Universe (Cambridge University Press, Cambridge, 1952), p. 125.

[4] Džordž Orvel, 1984 (prevod V. Stojiljković, BIGZ, Beograd, 1984), str. 176.

[5] R. Bakminster Fuler u Elizabeth Barlow, “The New York Magazine Environmental Teach-In” by in New York Magazine (30 March 1970), str. 30, prevod M. M. Ć.

 

podeli
povezano
Jesmo li nešto naučili od 1815?
Defenestracija razuma