Iza horizonta

Ministar za objave rata

Što spaja Musolinijevog zeta sa Antom Pavelićem, ambasadorima velikih sila u fašističkoj Italiji i kubanskim diktatorom Fulgensiom Batistom 

Tekst: Filip Švarm

„Iskoristio sam lijep dan da propisno izbombardiram Solun“, piše 1. novembra 1940. Galeaco Ćano.

U tom trenutku ima trideset i sedam godina i to mu je treći borbeni angažman na čelu Petnaeste bombarderske eskadrile Kaproni – dva mjeseca 1936. baca bombe po Etiopiji i još dva dana 1940. po Korzici.

Između ovih propagandno-mačističkih letova, ministar je vanjskih poslova sa punim radnim vremenom u nekoj vrsti porodične firme: otac Konstanco, zvani Čeljust, bezočno se bogati do smrti 1939. kao jedan od najvećih fašističkih tajkuna, a tast Benito Musolini – Duče – diktator je Italije.

Poput sličnih zlatnih mladića, Ćano mnogo više vremena provodi na mondenskim zabavama i rimskom igralištu za golf nego u palači Kiđi, sjedištu svog ministarstva. Ipak, iz večeri u večer vrijedno vodi politički dnevnik.

Laži, ustaše i špijuni

„Ponovno njemačko naoružanje pritišće ih kao olovni plašt“, zapisuje Ćano poslije razgovora sa britanskim premijerom Nevilom Čembrlenom sredinom januara 1939. u Rimu. „Ova njihova mračna briga još više me uvjerila u potrebu Trojnog saveza. Kad bi smo imali u rukama takvo oruđe, mogli bi smo da prođemo sa svim svojim zahtjevima. Englezi ne žele da se tuku“.

Ubrzo, tast i zet bacaju oko na Albaniju osokoljeni paktom sa Njemačkom, te sramnim i kukavičkim držanjem Londona i Pariza prilikom Hitlerovog anschlussa Austrije i aneksije Sudetske oblasti u Čehoslovačkoj. Ćano je glavni operativac: dok tajno potkupljuje petokolonaše u Tirani i premijeru Kraljevine Jugoslavije Milanu Stojadinoviću obećava Skadar za zaleđem, javno uvjerava albanskog kralja Zogua u prijateljske namjere Rima.

„Zogu moli neku vrstu posredovanja kod Jugoslavena zbog postupka sa albanskim manjinama na Kosovu“, piše Ćano 16. januara 1939. „Ako stvari sretno krenu i ako se Stojadinović bude osjećao sposobnim da nastupi muški, pokazaću ja Zoguu posredovanje!“

Jugoslavenski predsjednik vlade podržava u potpunosti Hitlerov i Musolinijev „novi poredak“. Ne libi se da to i pokaže – za vrijeme lova sa Ćanom 19. januara 1939. u Belju kliče „Korzika, Tunis, Nica“, odnosno, talijanske ekspanzionističke zahtjeve prema Francuskoj.

Kako ova Stojadinovićeva politika i tajni sporazumi direktno vode u pretvaranje Jugoslavije u satelitsku državu Italije, knez Pavle Karađorđević primoran je da ga sruši sa vlasti. Smjena se događa petnaestak dana nakon Ćanove posjete i nova vlada Dragiše Cvetkovića strepi da bi ubrzo mogla iskusiti bijes i osvetu Rima. No, ambasador Boško Hristić 17. marta 1939. sa olakšanjem izlazi iz palate Kiđi.

„Opovrgavam vijesti o talijanskoj vojnoj ekspediciji u Albaniji i uvjeravam ga da Italija nikada neće poduzeti ništa što bi uzdrmalo jugoslavensku državnu čvrstinu“, piše Ćano.

Strepnja za budućnost

U stvari, Musolini i njegov ministar puše se od jala: pad Stojadinovića ugrožava im planove u Albaniji jer postoji mogućnost da se Beograd i Atena uz podršku Velike Britanije i Francuske suprotstave talijanskoj ekspanziji na Balkanu. Fašističke vođe zato ponovo aktueliziraju davno pripremljene planove o razbijanju i podjarmljivanju Jugoslavije, a u tom kontekstu, zategnuti srpsko-hrvatski odnosi dolaze im kao poručeni.

 Svega tri dana nakon umirivanja Hristića, Ćano prima Amadea Karnelutija, predstavnika Stjepana Mačeka, vođe Hrvatske seljačke stranke: „Kažem mu, kao prvo – tražite sporazum sa Beogradom, pa makar samo da dobijete na vremenu; kao drugo – ako to ne uspije, vi podignite ustanak a onda ćemo se mi, zamoljeni od hrvatske vlade, umiješati…“, stoji u dnevniku.

Nepovjerljiv u spremnost Mačeka da Hrvatsku izruči Italiji, Ćano poseže za provjerenim kolaborantom i teroristom, fašističkim štićenikom spremnim uvijek da izvrši svako Musolinijevo naređenje. Ime mu je Ante Pavelić, a da sve bude još bolje, vezu sa ustaškim vođom – „jedinim Hrvatom od akcije“ –  baš u to vrijeme preko talijanskog ministra vanjskih poslova traži izvjesni Josip Bombel, predstavivši se kao izaslanik ekstremističkog krila HSS-a. Kontakt je odmah uspostavljen i Ćano na sastanku sa ovom dvojicom ponavlja gotovo sve ono što je rekao Karnelutiju; izostavlja traženje sporazum sa Beogradom, dodaje da će Italija nametnuti svog kralja u Zagrebu… 

Zapravo, laži i spletke Musolinijevog zeta glupe su i prozirne. Kao prvo, otvoreno podrivanje albanskog suveriniteta iz talijanske ambasade u Tirani i razarači ispred Valone, jasno govore kralju Zoguu što mu se sprema; drugo – Maček šalje emisara u Rim samo da bi utvrdio pazar u pregovorima oko formiranja Banovine Hrvatske i ulaska u Cvetkovićevu vladu na funkciji potpredsjednika; i, konačno – Bombel je jugoslavenski špijun, tako da su Beogradu u potpunosti poznate stvarne namjere Italije.

Musolini golom silom zauzima Albaniju 7. aprila 1939.  Diplomatske aktivnosti njegovog zeta tu ne igraju nikakvu ulogu: Velika Britanija i Francuska ne žele da rizikuju oružani sukob sa Osovinom zbog ove male zemlje, a Jugoslavija i Grčka u takvoj situaciji nemaju izbora nego da se pomire sa faktičnim stanjem i strepe za svoju budućnost. Ali, nitko nije nadmudren i zavaran.

Ostvarenje strahova

Napadom Njemačke na Poljsku 1. septembra 1939. počinje Drugi svjetski rat. Uprkos paktu sa Hitlerom na život i smrt, Musolini ostaje van sukoba – ne zato što želi, već zbog toga što mu to ne dozvoljava bijedno stanje oružanih snaga. Za razliku od njega, Ćano je zadovoljan neutralnošću pošto ne zna da li da se više plaši pobjede Britanije i Francuske ili, u suprotnom, apsolutne dominacije Njemačke. Ipak, tastu je bezuvjetno odan.

„Čitav moj rad bio je i sada je nadahnut samo jednom željom – da služim svojoj domovini i Dučeu“, zapisuje u dnevnik.

Neutralnost Italije Ćano koristi za građenje imidža diplomatskog velikana tako što u kontaktima sa ambasadama Velike Britanije i Francuske, Njemačke i neutralnih država, mešetari kombinacijom inidiskrecija, poluistina, spinova… Sve što postiže jeste da mu nitko ne vjeruje. Naime, osnovno načelo Musolinijevog i njegovog imperijalizma dobro je poznato – poput crnokošuljaša sa početka dvadesetih godina XX vijeka, brutalno napadati isključivo bespomoćne žrtve bez ikakve opasnosti po sebe. Zato 10. juna 1940 – kad Francusku dani dijele od sloma pod Hitlerovim tenkovim – Ćano poziva francuskog ambasadora Andrea Fransoa Ponsea. 

„Pošto je saslušao objavu rata, odgovorio je: ‘Zabili ste nož u leđa čovjeku koji već izdiše na zemlji. Ipak vam zahvaljujem što pri tom upotrebljavate rukavicu od baršuna’“, bilježi u dnevniku Ponseove riječi.

Nešto kasnije, na Ćanov poziv stiže i britanski ambasador: „Ser Persi Lorejn bio je lakonski kratak, hladnokrvan. Saslušao je objavu rata, a da nije okom trepnuo ni preblijedio. Ograničio se da zapiše točnu formulu kojom sam se poslužio…“

Ipak, fašistički ministar vanjskih poslova ne može da zatomi zabrinutost – ostvarenje najvećih strahova proriču mu oba ambasadora.

Lešinarski rat

Prvi je Lorejen, na početku njemačkog prodora na zapadnom frontu: „Ako pobjedimo, rat će završiti ove godine. Pobjede li Nijemci, trajaće tri godine duže. Ali, to neće uticati na konačan ishod. Rat će se završiti našom pobjedom”. Zatim Ponse, pri izlasku iz kabineta: „Nijemci su nemilosrdni, kruti gospodari. To ćete i vi sami osjetiti“.

Lešinarski ulazak u rat katastrofa je za Musolinija. Njegove trupe nisu u stanju probiti obranu Francuske iako ovu zemlju svega par dana dijeli od kapitulacije pred Hitlerom, a ni iz Libije – talijanske kolonije – ne mogu prodreti u Egipat pod britanskim protektoratom unatoč višestrukoj nadmoći u ljudstvu. Međutim, tri mjeseca kasnije, fašistički diktator je ubjeđen da u šakama konačno ima siguran „plijen“. Ćano je u potpunosti saglasan.

„Grčka je osamljena. Turska se neće ni maknuti, Jugoslavija isto tako. Ako se Bugari umješaju, onda će to biti samo na našoj strani“, piše 17. novembra 1940.

Musolinijeva agresija na Grčku počinje 28. oktobra 1940. i, gotovo odmah po Ćanovom letu iznad Soluna, pretvara se u potpuni debakl: slabo opremljenoj grčkoj vojsci nije potrebna ničija pomoć da neprijatelju nanese niz uzastopnih teških poraza. Na kraju, Njemačka u aprilu 1941. napada Jugoslaviju i Grčku i spašava od sloma svog saveznika, a slično je i u libijskoj pustinji gdje Hitler mora uputiti oklopni korpus. Od tada, položaj Italije jedva još da se razlikuje od nacističkih satelitskih država – kad mu je u tri sata poslije ponoći javljeno da je Njemačka upravo napala Sovjetski Savez, Ćano zna što mora uraditi.

„Rano ujutro potražio sam sovjetskog ambasadora da mu saopćim objavu rata. Međutim, tek u 12.30 uspio sam da ga pronađem; on je sa čitavim poslanstvom otišao da se bezbrižno kupa u Fregeni. Ambasador je primio moje saopćenje prilično ravnodušno“, piše 22. juna 1941.

Nakon saznanja da njemačke trupe napreduju na frontu od Baltika do Crnog mora, Nikolaju Vasiljeviču Gorelkinu talijanska objava rata jedva da išta znači. Isto vrijedi i za američkog otpravnika poslova, četiri dana poslije japanskog napada na Perl Harbor.

„To je vrlo tragično“, piše Ćano da je ovaj izjavio čuvši objavu rata11. decembra 1941, potpuno iznenađen jer je očekivao raspravu o hapšenju nekolicine novinara.

Stolica za streljanje

A onda, primivši kubanskog ambasdora 13. decembra 1941, dolazi red na Musolinijevog ministra da se iznenadi.

„Zar je ova dobričina zaista mislila da ću preblijediti kada čujem da je narednik Fulgensio Batista podigao protiv nas kopnene, pomorske i zračne sile Republike Kube pošto sam imao sreću ili nesreću da objavim rat Francuskoj, Velikoj Britaniji, Rusiji i Sjedinjenim Državama“, bilježi u dnevnik.

Imao je nesreću. Karijerista i oportunista, poltron i spletkaroš, Ćano vjerno slijedi Musolinija do samog sloma fašističke Italije. Tek tada, kada je sve izgubljeno, izdaje tasta i dobrotvora, a ovaj – pod pritiskom nacista čija je potpuna marioneta postao u međuvremenu – naređuje pogubljenje zeta koga iskreno voli.

Vezan za stolicu, Galeco Ćano se 11. januara 1944. pred streljačkim strojem drži dostojanstveno i hrabro. Moguće, prvi i posljednji put u životu.

IZA HORIZONTA

Hana Arent kaže kako "pripovedanje otkriva smisao, a da ne načini grešku da ga definiše". Posmatrajući ideje, ljude i događaje kroz zanimljive pripovesti, Filip Švarm za čitaoce Elementarijuma otkriva elemente iza horizonta.

Istražite više IZA HORIZONTA.

Istražite druge tekstove:


Grb Republike Srbije
ecsite nsta eusea astc

CPN
Ulica kralja Petra 46
11000 Beograd
Republika Srbija
+381 11 24 00 260
centar@cpn.rs