Iza horizonta

Legenda o nekrunisanom arapskom kralju

Kako je krajem Prvog svjetskog rata nastala legenda o nekrunisanom arapskom kralju i što sa tim ima američki novinar tabloidnog morala, prodornosti i manira

Foto: Wikimedia

 

Tekst: Filip Švarm

Da bi dočarali napetost, opasnost, i prvenstveno, zbog autentičnosti izvještavanja, ratni dopisnici moraju osjetiti borbu. Za to iskustvo sasvim je dovoljno grčenje u stomaku kada grune nekoliko artiljerijskih granata. Ili, suha usta i glava uvučena u ramena dok odjekuju isprekidani rafali i krti, jedinačni pucnjevi…  Uglavnom, vrijeme u ovakvim prilikama prolazi neobično sporo, a dojmovi nastaju neopisivo brzo pa ratnim dopisnicima ne treba mnogo za zaključak da su vidjeli i iskusili sve što treba. Tada se povlače u bezbjednost pozadine i, pošto nisu ni morali doći, vojnici im ne zamjeraju odlazak. Samo zavide.

Ne postoji jedinstven tip ličnosti ratnog dopisnika. Među njima mogu se naći budale, kukavice, pametni i hrabri ljudi, pošteni novinari posvećeni svojoj profesiji, lažljivci i šovinistički huškači, mitomani, adrenalinski ovisnici, pokvarenjaci, špijuni, istinski plemenite i dobre osobe… Većina koristi vojnički žargon i rijetko će im se omaći da umjesto puška kažu – recimo – prangija. I piju, zaista mnogo piju. 

Ratni dopisnici turisti su u svijetu razaranja, izbjegličkih i vojnih logora, ruševina, ubijanja i sakaćenja, bolnica, rovova, štabova, vreća sa pijeskom, bunkera… Svi oni na tom proputovanju rizikuju da zaglave u minskom polju ili ostanu izrešetani na oštroj krivini puste ceste ili iskrvare pogođeni gelerom pored niskog zida na periferiji gradića za koga prije par dana nikad nisu ni čuli… Razlog su informacije i priče – malo kad ekskluzivne i važne za razvoj događaja, nešto češće objektivne i činjenično utemeljene, a uglavnom jednostrane, banalne, senzacionalistički i propagandno oblikovane u skladu sa vladajućim duhom javnog mnijenja.

Vilijam Rasel, prvi moderni  ratni dopisnik, nazvao je svoje potcjenjene i mahom slabo plaćene kolege zlosretnim plemenom. 

Amerikanac na frontu

Sredinom 1917. na Antantinoj strani Zapadnog fronta pojavio se novi saplemenik,  dvadesetsedmogodišnji Amerikanac brižljivo oblikovanih brkova po imenu Lovel Tomas. On je bio jedan od oko sto hiljada ljudi – službenika, propagandista, ilustratora, govornika, publicista i novinara svih profila – koje je angažirao Odbor za informiranje javnosti.

Ovo tijelo u sastavu administracije predsjednika Vudrova Vilsona raspolagalo je sa pet od ukupno sto miliona dolara koliko je Kongres, u prvi mah, odobrio za vojne potrebe nakon stupanja Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat 6. aprila 1917. Inače, Odbor je postojao samo radi jednog cilja: propagiranja oružnih snaga i njihovog angažiranja u Evropi raspaljivanjem „pravednog narodnog gnjeva“  protiv Centralnih sila.  

Sa moralom, prodornošću i manirima novinara tabloida, Tomas se bacio na posao. Poznavao je, poput mnogih drugih, glad publike za velikim pričama o uspjehu, odnosno, o avanturama nekonvecionalnog, romatičnog, mladog i zgodnog ratnog heroja. A da bi to na što spektakularniji način prezentirao, Tomas je poveo i filmskog snimatelja Harija Čejsa. Taj trošak Odbor mu nije odobrio, pa ga je on sam pokrio zaradom od pisanja tobože nepristranih tekstova o visokom kvalitetu više nego sumnjive robe lanca mesnica u Čikagu. 

Sa moralom, prodornošću i manirima novinara tabloida, Tomas se bacio na posao. Poznavao je, poput mnogih drugih, glad publike za velikim pričama o uspjehu, odnosno, o avanturama nekonvecionalnog, romantičnog, mladog i zgodnog ratnog heroja. A da bi to na što spektakularniji način prezentirao, Tomas je poveo i filmskog snimatelja Harija Čejsa. Taj trošak Odbor mu nije odobrio, pa ga je on sam pokrio zaradom od pisanja tobože nepristranih tekstova o visokom kvalitetu više nego sumnjive robe lanca mesnica u Čikagu. 

Međutim, Tomas se brzo razočarao na Zapadnom frontu. Blato beskrajne mreže rovova, smrad, uši i stjenice u zemunicama i mjesečev pejzaž ničije zemlji teško da su u Americi ikog mogle privući. Način borbe u pozicionom ratu još manje: sumorni i prljavi vojnici ginuli su, napredovali i povlačili se u tih nekoliko stotina metara poput gomile mrava, depersonalizirani, bez ikakvog znaka razuma i slobodne volje. Naprosto – sve da je i htio i da su mu rigidni vojni cenzori dopustili – Tomas teško da bi igdje mogao objaviti priče o oblacima fozgena i zakrvavljenim očima ispod stakla gas maski, o izobličenim licima nezrelih mladića i srednjovječnih očeva porodice dok teška atriljerija zaglušava krike i mijenja izgled stotina kvadratnih kilometra tla, o rakama punim ukočenih leševa posutih krečom… I nije bio jedini.

„Mada su neki od nas pisali istinu od početka do kraja, svi smo izbjegavali realistične opise užasa, podatke o gubicima i kritiku konkretnih akcija“, napisao je britanski ratni dopisnik Filip Gibs kada se sve završilo.

Tomas i Čejs prešli su sa Zapadnog na Talijanski front puni nade da će im borbe na alpskim glečerima i vrhovima pod snijegom omogućiti da dođu do atraktivnijeg materijala. Prevarili su se. Osim što su još dronjavije i demoraliziranije vojnike zatekli ukopane u krečnjačke stijene umjesto u ilovaču, ništa drugo nije se razlikovalo od već viđenog u Flandriji i Šampanji…

Kada su u decembru 1917. stigle vijesti o britanskim pobjedama nad turskom vojskom u Palestini, Tomas je ponovo krenuo na put. Nije imao što da izgubi: sama činjenica da će biti jedan od rijetkih ratnih dopisnika sa Bliskog istoka objezbeđivala mu je kakvu-takvu ekskluzivnost… No, stigavši u Jeruzalem, na proljeće 1918, sreća ga je odmah pogledala – upoznao se sa kapetanom Tomasom Edvardom Lorensom.

Foto: Wikipedia

Britanac u galabiji

Ovaj Britanac nije bio običan oficir: od oktobra 1916. krstario je po Arabiji, održavao vezu između britanske vojske i arapskih ustanika, organizirao njihove prepade na turske trupe i komunikacije, posredovao između zavađenih klanova… I još – Lorens je obrazovani arheolog sa Oksforda, iz plemićke porodice, tečno govori arapski, nosi galabiju i krivi nož za pasom…

”Na genijalan načni je uspjevao da, držeći se na oko rezervirano, uvijek bude u centru pažnje”, zapisao je Tomas.

Lorens je predstavljao ostvarenje sna svakog ratnog dopisnika da stekne prijatelja i pokrovitelja na frontu u stanju da otvori svaka vrata, stalno punog informacija i spremnog da mu omogući uvid u sve što smatra interesantnim. Tomas i Čejs nisu gubili vrijeme. Zahvaljujući druženju sa koloritnim Britancem, ne samo da su osjetili borbu, već je Čejs imao priliku da snimi beduine na konjima i kamilama kako vitlaju sabljama, okršaje i bojišta posle njih, pokrete trupa, turske zarobljenike, arapske šeike, kasabe, šatore, bazare, žene sa feredžama i, prije svega, samog Lorensa. Po prirodi ovakvih stvari, s njim je uvijek bilo najzanimljivije i najživopisnije.

Da je Tomas konačno raspolagao točno onakvim materijalom kakav mu je trebao vidjelo se odmah: za par mjeseci, njegove reportaže napravile su od nepoznatog kapetana obavještajne službe ratnog heroja, svjetski slavnog Lorenasa od Arbije. 

Dva su razloga na to uticala. Prvi je taj što su u odnosu na depresiju izazvanu cikličnim smjenjivanjem ofanziva i defanziva bez rezultata na Zapadnom frontu uspjesi sa sporednih ratišta vraćali vjeru da se četverogodišnja klanica ipak može okončati pobjedom. Drugi razlog još je važniji: Tomasovo pisanje savršeno se uklopilo u sliku koju su o sebi i dalje gajili evropski i američki povlašteni slojevi; uzdrmani ratom, samopouzdanje im je vraćala već i pomisao da je „jedan od nas“, „superiorni bijelac“, „sam samcat“ uspio postati paternalistički gospodar i nekrunisani kralj „divlje arapske rulje“.

U stvarnosti, Lorens nije bio jedini britanski oficir među pobunjenim plemanima, a još manje kreator vojnih i političkih odluka na Bliskom istoku. Ipak, imao je dosta uticaja – neuporedivo više zahvaljujući činjenici da mu je obavještajna služba stavila na raspolaganje dvije stotine hiljada funti mjesečno za podmićivanje i plaćanje ustaničkih jedinica, nego zbog neosporne lične sposobnosti i hrabrosti.

Foto: Wikipeda

Milioner i zvijezda

Kada se rat završi i kada se vrate kući, ratne dopisnike – one što su se trudili da profesionalno i savjesno rade – hvata neki neizreciv stid zbog kompromisa, zabluda, nemoći da nešto učine bar za neke od ljudi o čijoj su nesreći izvještavali i za to bili plaćeni… Također, potreban im je i izvjesan period navikavanja na tempo mirnodopskog života i prioritete sasvim drugačijih nego u doba dok su slijedili vojne kolone, gledali horizonte u plamenu i čučali u skloništima očiju uprtih u tavanicu.

Kako vrijeme prolazi, od preispitivanja, potrage za objašnjenjima i iznenadnog hladnog znoja pred san u toplom krevetu, ostaju samo tekstovi napisani sa naknadnom pameću, poneka knjiga, anegdote i ona vrsta sjećanja kada čovjek više nije siguran što je sam vidio, a što čuo ili pročitao… U svakom slučaju, malo tko je od njih znao i mogao materijalizirati svoja iskustva i saznanja iz rata. 

Lovel Tomas spada u izuzetke. Nedugo po okončanju Prvog svjetskog rata on je po drugi put nazvao salem alejkum gospodinu Tomasu Edvardu Lorensu. Konkretno: u prestižnom njujorškom Medison Skven Gardenu započeo je seriju predavanja o ratu na Bliskom istoku, to jest, Lorensu od Arbije. Poslije američke turneje, uslijedila je i evropska. Zapravo, riječ je bila o do tada neviđenom spektaklu: Tomasovo izlaganja nisu pratili samo Čejsovi snimci i fotografije na filmskom platnom, već i igračice trbušnog plesa, glumci obučeni u arapske ratnike na konjima i kamilama, te razne druge inscenacije…

“On je jedan vulgaran čovjek koji me je potupno komercijalizirao”, rekao je Lorens za Tomasa tvrdeći da nema ništa sa njegovim predstavama.

Zaista? U Londonu je za Amerikanca više puta pozirao u galabiji za dodatne fotografije i dobro iskoristio stečeni publicitet: ratne memoare „Sedam stupova mudrosti“  objavljuje kao svjetski besteler, a pod pritiskom javnosti učestvuje i na Mirovnoj konferenciji u Parizu u svojstvu savjetnika za „arapsko pitanje“ britanske delegacije.

Tomas Edvard Lorens uglavnom se povukao iz javnosti početkom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Nikad više nije putovao po Arabiji, Palestini ili Siriji. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 1935.

Lovel Tomas je od predavanja, tekstova i filma o Lorensu od Arabije zaradio oko milon i po dolara i postao bogat čovjek. Novinarstvom se prestao baviti tek nekoliko godina pred smrt 1981.

Ratni dopisnici i danas izvještavaju sa Bliskog istoka.

 

IZA HORIZONTA

Hana Arent kaže kako "pripovedanje otkriva smisao, a da ne načini grešku da ga definiše". Posmatrajući ideje, ljude i događaje kroz zanimljive pripovesti, Filip Švarm za čitaoce Elementarijuma otkriva elemente iza horizonta.

Istražite više IZA HORIZONTA.

Istražite druge tekstove:


Grb Republike Srbije
ecsite nsta eusea astc

CPN
Ulica kralja Petra 46
11000 Beograd
Republika Srbija
+381 11 24 00 260
centar@cpn.rs