Iza horizonta

Čovjek koji nigdje nije pripadao

U novoj rubrici IZA HORIZONTA, Filip Švarm donosi priču o životnom putu jednog plaćeničkog vojskovođe, filozofa, istoričara, apatrida i izbeglice

Tekst: Filip Švarm*

Ksenofont, sin Grila, rođen je u Ateni između 430. i 427. prije nove ere u aristokratskoj porodici. Sebe smatra Sokratovim učenikom iako debeli, zapušteni starac sa licem satira, ne smatra da ikog podučava.

Učesnik borbi u Joniji na kraju Peleponeskog rata (431 – 404. p.n.e), Ksenofont je i svjedok pretvaranja atenske demokracije u diktaturu rulje, odnosno, u plijen beskrupuloznih i patološki vlastohlepnih demagoga; to će ga zauvijek obilježiti.

Nakon ratnog sloma, podržava Vijeće tridesetorice, prospartansku marionetsku vladu. Ova oligarhijska grupu na čelu sa Kritijom – još jednim samozvanim Sokratovim učenikom – srušena je u ustanku demokrata 403. p.n.e, a Ksenofont, ponovo, završava na poraženoj strani.

Poput većine bogatih mladića iz Sokratovog kruga, fasciniran je efikasnošću autoritarnog spartanskog modela; Atena – oronula i ponižena bivša velesila sa restauriranom demokracijom – nestaje sa njegovog horizonta. 

Princ i plaćenici

Na poziv prijatelja Proksena Beoćanina, Ksenofont u martu 401. p.n.e. stiže u Sard. Tu stoluje Kir, persijski satrap Lidije, mlađi brat Velikog Kralja Atrakserksa i, u Peloponeskom ratu, saveznik Spartanaca. Uz njihovu podršku, ovaj princ okuplja dvanaest hiljada grčkih plaćenika; Proksen je vojskovođa kontigenta od dvije hiljade ljudi.

Ti teško oklopljeni pješadinci – hopliti – zahvaljujući svom oružju, taktici i organizaciji, dominiraju tadašnjim ratištima. Vojnik prima dvadeset osam atičkih drahmi mjesečno (plus još jednu dnevno za hranu), oficir duplo, vojskovođa četverostruko. No – bez pljačke nema pravih para.

„Bio je u vojsci neki Ksenofont Atenjanin, koji se pridružio, a nije bio ni vojskovođa, ni oficir, ni vojnik“, piše on o samom sebi u memoarskoj knjizi Anabaza pod pseudonimom Temistogen Sirakužanin.

Što obrazovani atenski aristokrata traži među plaćenicima? Samo njegov konjički oklop, po mjeri izrađen, vrijedi tri stotine atičkih drahmi, kolika je i godišnja zarada jednog hoplita…

„Svi se slažu da je Kir one koje bi prihvatio kao prijatelje i za koje je znao da su mu naklonjeni i sposobni da pomognu u bilo čemu, ako je bilo potrebno, pomagao na najbolji mogući način“, objašnjava Ksenofont u Anabazi.

Zato i postaje jedan od onih savjetnika bez zaduženja i odgovornosti kakvi se viđaju po štabovima u svim ratovima. Tu dobro upoznaje plaćeničke vojskovođe – za dva i po milenijuma, ni po tom pitanju ništa se neće promijeniti.

Za Klearha, Spartanca na smrt osuđenog u domovini zbog ubojstava i glavnog komandanta grčkih plaćenika, Ksenofont piše da je – surov do ludila – „živio isključivo za rat“, ali i da su vojnici „u teškim prilikama samo njemu htjeli da se pokoravaju“. 

Mnenona Teslaca, još jednog odbjeglog ubojicu i Kirovog ljubimca, opisuje kao spletkaroša i čovjeka koji se „da bi nagovorio vojnike da budu uz njega, uključivao u sve njihove zločine“.

Konačno, o svom prijatelju Prokosenu kaže da je istovremeno i ambiciozan i pošten, „mogao da upravlja samo lijepim i dobrim ljudima“.

Put za Kunaksu

Sa grčkim plaćenicima i Kirovom persijskom vojskom, Ksenofont se kreće duž Male Azije, ka istoku.

„Likaoniju je Kir prepustio Grcima da je pustoše jer je to neprijateljska teritorija“, napisao je u Anabazi.

Persijski princ najamnicima govori da mu je cilj da pokori pljačkaška plemena Pisiđana, zatim da ih vodi protiv Tisaferna, satrapa Karije, zbog čijih ga je kleveta Atrakserks umalo pogubio, pa na Abrokomasa, još jednog neprijatelja iz vlastele…

Grčkim plaćenicima puca pred očima kad su stigli do Sirije: Kir ide na brata, Velikog Kralja! Pretedent na prijestol okončava pobunu obećanjem da će svakom čovjeku, pored redovnih primanja, na kraju isplatiti još po pet stotina atičkih drahmi…

Nastavili su dalje. 

Dan za dan marširaju uz zapadnu obalu Eufrata. Do sela Kunakse, nadomak Babilona, stižu u septembru 401. p.n.e. Tu su ugledali Atrakserksove trupe. 

„U rano popodne viđela se prašina kao bijeli oblak“, piše Ksenofont.

Sudar dviju vojski izostaje – Atrakserksovi Persijanci bježe u rasulu pred grčkim plaćenicima. Ali, Kir je željan slave: dok ga pozdravljaju kao Velikog Kralja, juriša na čelu svoje plemićke konjice u namjeri da ubije ili zarobi brata i – gine.

Dobijena bitka je izgubljena.

Plaćenički vojskovođa

Kirove persijske jedinice se raspadaju, a oko najamnika formira obruč.

„Dođite i uzmite“, piše Ksenofont da su Grci rekli Atrakserksovim izaslanicima kada su ih pozvali da polože oružje; to su Leonidinine riječi kod Tremopila.

Plaćenici ne mogu natrag– opljačkali su sve gdje su prošli. Zato u borbenom poretku pod Klearhovim vodstvom kreću na sjever, uz Tigris, u nepoznato. Vojska Velikog Kralja prati ih u stopu.

Napetost je neizdrživa, pa Klearh prihvata pregovore. Riječ je o namještaljci: pogubljen je u persijskom logoru zajedno sa još četvoricom vojskovođa i dvadeset oficira. Defetizam i očaj preplavljuje logor obezglavljenih grčkih plaćenika.

Na scenu je tada stupio Ksenofont. Poput iskusnog atenskog demagoga okuplja vojnike i oficire; ubjeđuju ih da nastave sa borbom i probojem, izaberu nove vojskovođe i oficire, poštre disciplinu… Slično misle i drugi, ali se ni izbliza ne izražavaju tako jasno, razložano, ubjedljivo.

„Nitko ne treba da misli ‘šta će biti sa mnom’, nego ‘što da uradim’“, govori Ksenofont,  naoružan, u oklopu i osvjetljen bakljama pred više od deset hiljada grčkih plaćenika

Na općoj vojničkoj skupštini, usvojeni su svi njegovi prijedlozi. Osim za vojskovođu Proksenovog kontigenta, izabran je uz Hirizofa Spartanca – jedinog preostalog starog zapovjednika – i za glavnog komandanta najamničke vojske bez gospodara.

More, More

Marš se nastavlja uz stalne sukobe sa Persijancima.

Ksenofont uglavnom komanduje zaštitnicom, najosjetljivijim dijelom borbenog poretka. Primljen sa skepsom zbog neiskustva, postepeno se dokazuje: lično predvodi napade na dominantne visove, organizuje konjicu, pušta vojsku da masakrira pobijene da bi zastrašio neprijatelja… Da bi se brže kretali, najamnici na njegov nagovor spaljuju komoru i ratni plijen.

Na granici Kurdistana, Persijanci obustavljaju potjeru. Međutim, grčki plaćenici sada su na meti tamošnjeg stanovništva. Uz sve bolesnijeg Hirizofa, uticaj Ksenofonta je na vrhuncu. A ipak – on koji toliko prezire demokraciju – sve važnije odluke donosi ubjeđivanjem oficira na savjetovanjima i ljudstva na vojničkim skupštinama.

Pod takvim komandantom, najamnici odbijaju napade čitavog niza plemena, teturaju u mećavama, pljačkaju sela, haluciniraju uslijed alkaloida  Andrometatoksina iz meda koga su pojeli, kolju vodiče kada iz zavedu na stranputicu, borbom se probijaju kroz klance i preko rijeka…

Krajem februara 400. p.ne, dok je koračao uz planinu, Ksenofont je ispred sebe čuo galamu vojnika. Misleći da je riječ o napadu, žuri sa pojačanjem; približivši se – razabire povik „More!“, More!“:

„A kada su svi stigli na vrh, tu su grlili jedni druge, i vojskovođe i oficire, sa suzama u očima“, napisao je u Anabazi.

Sa bezimene planine plaćenici gledaju Crno more. Spašeni su – stigli su do sebi poznatog svijeta.

Gradovi i snovi

Ksenofont je poveo najamnike duž crnomorske obale Male Azije prema Grčkoj. Preostalo ih je oko osam hiljada i šest stotina. Mada disciplina slabi, ova vojska je  moćnija od mnogih polisa. Može li to vojskovođa da iskoristi i kako?

„Bilo je moguće stvoriti veliki grad“, piše Ksenofont. „Zemlja donosi ječam, žito, razno povrće, proso, susam, dosta smokava, mnogo slatkog grožđa i svega ostalog, osim maslina“.

Želja da zbrine vojsku bez domovine? Ili – ostvarenja sna da utemelji državu uređenu na filozofskim pricipima usvojenim u raspravama sa Sokratom?

Prvi i jedini put Ksenofont ne može pridobiti vojnike. Postali su plaćenici da ne bi  radili kao seljaci i zanatlije; pored toga, mnogi imaju porodice u Grčkoj. Osim o povratku, ni o čemu drugom ne žele da slušaju…

Uz sukobe i pljačke stižu do Bizanta: za godinu i tri mjeseca, u 215 marševskih dana, prešli su 6341 kilometar – u prosjeku, dvadeset i devet i po kilometara dnevno.

Vječiti stranac

Šest hiljada plaćenika ostaje na okupu; Kesnofont uspjeva da ih angažiraju Spartanci koji su 400. p.n.e. započeli borbe protiv Persije u Maloj Aziji. Kada se iduće godine vratio u Atenu, otkriva da je i dalje izopćenik.

Svoj uspjeh duguje samo samom sebi, a ta vrsta nezavisnosti uvijek je prijetnja društvenoj i političkoj kolotečini; također, podvig deset hiljada plaćenika iz cijele Grčke izazov je svakom partikularizmu, uključujući i atenski. O uskogrudnosti Atene u tom periodu svjedoči i sudsko umorstvo Sokrata 399. p.n.e. 

Ogorčen nepravdom prema mentoru i uzoru, Ksenofont se vraća svojim vojnicima. Kao vojskovođa, šest godina ratuje u spartanskoj službi; na njihovoj strani 394. p.n.e, kod Koroneje, bori se protiv vlastite domovine i njenih saveznica.

Atena mu oduzima državljanstvo, Sparta poklonja imanje u Skiluntu kod Olimpije. U narednih sedamnaest mirnih godina bavi se poljoprivredom, uzgojem konja, lovom i, posebno, pisanjem.  Helenska istorija, Uspomene na Sokrata, Obrana Sokrata, Gozba, Država Lakedemonska, Anabaza – neki su od njegovih najpoznatijih spisa.

Mada zavisan od Spartanaca, Ksenofont ih ne imitira, niti usvaja njihov način života: imanje u Skiluntu vodi u sokratovskom duhu – onako kako ga on švata.

Nakon poraza od Tebe 371. p.n.e, Sparta gubi Skilunt, a Ksenofont imanje; nastaniće se u Korintu. Kada je Atena sklopila savez sa Spartom pred zajedničkom opasnošću, vraćeno mu je državljanstvo; Gril, njegov stariji sin, gine 362. p.n.e  u atenskoj vojsci boreći se protiv Tebanaca.

Ksenofont Atenjanin umire sedam godina kasnije, 355. p.n.e.

Čovjek iz kolone

Sklon Sparti, Ksenofont je uvijek bio sumnjiv u Ateni, a kao Atenjanin do srži – strano tijelo među Spartancima. Plaćenici su ga prigrlili zbog racionalnosti i osjećaja odgovornosti, ali baš zato nikad neće postati karizmatični vojskovođa. U Skiluntu je poštovan i, u isto vrijeme, nevoljen jer odbija da dijeli strasti i predrasude okruženja. Na jasnom i zdravorazumskom izražavanju zavide mu u svim filozofskim i istoričarskim školama da bi, iz istog razloga, osporavali vrijednost njegovih spisa…

Zbog navedenog i još ponečeg, govori se i da nije komandovao najamnicima; tvrdi da je Sokrata potpuno pogrešno razumio; priča da je krao i plagirao Tukididova đela.

Nikad se nije smirio.

U svijetu sjena, Ksenofonta i dalje viđaju u marševskoj koloni plaćenika.

 *Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni je urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika.

IZA HORIZONTA

Hana Arent kaže kako "pripovedanje otkriva smisao, a da ne načini grešku da ga definiše". Posmatrajući ideje, ljude i događaje kroz zanimljive pripovesti, Filip Švarm za čitaoce Elementarijuma otkriva elemente iza horizonta.

Istražite više IZA HORIZONTA.

Istražite druge tekstove:


Grb Republike Srbije
ecsite nsta eusea astc

CPN
Ulica kralja Petra 46
11000 Beograd
Republika Srbija
+381 11 24 00 260
centar@cpn.rs