Komad o stomatologiji, tuberkolozi, alkoholu i kocki, uz nekoliko obračuna s pištoljem
Tekst: Filip Švarm
Džon Henri Holidej, dvdesetjednogodišnji student iz Valdoste, Džordžija, diplomirao je 1. marta 1872. stomatologiju u Filadelfiji, Pensinvanlija. Iste godine vratio se u rodnu državu i započeo sa radom u Atlanti u ordinaciji Artura Forda. No, mladi zubar nema sreće – ljeta1873. dijagnosticirana mu je tuberkoloza. Zato, po savjetu liječnika, već u septembru seli se u Dalas, Teksas, zbog pogodnije suhe klime.
Sa sobom, pored kliješta i drugih zubarskih instrumenata, dr Holidej nosi stričev poklon – Mornarički kolt, model iz 1851. Do tada je pucao na zečeve i vjeverice, te jednom prilikom na grupu crnih tinejdžera tjerajući ih sa riječnog kupališta. Sve i da je nekog pogodio, to se u Džordžiji ne bi računalo.
Mladić na stranputici
Sa kolegom Džonom Sigerom, dr Holidej otvara zubarsku ordinaciju u Dalasu. Start im je težak uslijed recesije, ali i požara koji je osakatio grad. Međutim, to nisu jedini problemi: mršavi, elegantno odjeveni stomatolog iz Dordžije životnu osujećenost i očaj liječi kombinacijom alkohola i kockanja po salunima. Nije naivan – danju vježba, noću karta. Na kraju, dr Siger nema izbora nego da 1874. raskine ortakluk. Ali, dr Holideju je svejedno, njega ionako više ne ubrajaju u ugledne građane: nekoliko puta plaća kazne zbog ilegalne kocke, a u pijanoj svađi on i vlasnika „Saluna Svetog Čarlasa“ Čarls Ostin pucaju jedan na drugog; nitko nije povređen.
Iz Dalasa dr Holidej prelazi u Denison, opisan zbog kupleraja i kockarnica kao „najgnusniji od svih gnusnih gradova u Teksasu“. Tu tek s vremena na vrijeme obavlja zubarsku praksu ponajviše da bi ga koliko-toliko razlikovali od makroa, džeparoša i lupeža svake vrste. Jer, pravi posao mu je pelješenje radnika dok čekaju da se nastave sa izgradnjom nastavka željezničke pruge… Kad je to iz nekog razloga izostalo i mušterije se razišle, dr Holidej odlazi u Denver, Kolorado.
Za profesionalnog kockara nisu dovoljni samo vješti prsti, već mora imati i reputaciju čovjeka s kim nije uputno ulaziti u sukob. Uprkos iskašljavanju krvi, mršavosti i pijanstvima, dr Holideju to polazi za rukom kada se pročulo da je kao krupije u denverskom salunu „Košnica“ nožem unakazio izvjesnog Bada Brajanta. Nije važno da li je ova priča bila istinita – bitno je da je poslužila svrsi pošto mladi kockar bez planova i budućnosti od 1876. putuje kočijama po divljim gradićima Kolorada i Dakote gdje guli rudare. Tako ponovo stiže u Teksas. A onda mu je krenulo po zlu: nakon što je u Brekenridžu tokom partije pokera 4. jula 1877. štapom premlatio kockarskog rivala Henrija Kana, ovaj ga je sljedećeg dana sačekao da nenaoružan iziđe na ulici i ranio iz revolvera.
Poslije oporavka, dr Holidej odlazi u Fort Grifin, također Teksas. U hotelu „Plantažer“ sreo je Kejt Edler, animir damu i povremeno prostitutku; ostaće u vezi sa čestim prekidima do kraja njegovog života. Negdje u istom periodu upoznaje i Vajata Erpa, zamjenika šerifa iz Dodž Sitiju u Kanzasu i čovjeka s kojim će posmrtno ujahati u novine, knjige i, prije svega, Holivud. Ali, za razliku od onog što će su tu pojavljivati, pravi život dr Holideja depresivna je mješavina teških pijanstava, stalne napetosti, burnih svađa sa Kejt i dugih dana provedenih u krevetu pod temperaturom…
Odlazak iz Fort Grifina ispao je neplaniran i dramatičan. Tokom partije pokera, dr Holidej je ubio nekog Eda Bejlija udarcem noža u grudni koš preko stola. Uhapšen je iste večeri i ubrzo oslobođen – porota je zaključila da je riječ o nužnoj obrani pošto je ubijeni prvi potegao revolver. Pojedini građani Fort Grifina imali su suprotno mišljenje i okupili gomilu za linč. Ipak, dr Holidej i Kejt Edler uspjevaju pobjeći i, u ljeto 1878, par se nastanio u Dodž Sitiju.
Sukobi u Tombustonu
Mada je dvadesetsedmogodišnji stomatolog u novinskom oglasu ponudio svoje usluge, snovi o građanskoj karijeri i ugledu bili su još samo nelagodno podsjećanje na proigranu mladost u posebno teškim mamurlucima. Možda je do tada dobivao napade grižnje savijesti praćene obećanjima da će se okanuti boce, karata, kupleraja, lošeg društva; moguće i da se povremeno stidio onog u što se pretvorio pa je, tu i tamo, koristio pseudonim Tom Maki… No, u sada se zauvijek u pomirio sa sudbinom i postao „onaj“ Dok Holidej. To je značilo još neuredniji, pogubniji i nasilniji život, ali i veliko prijateljstvo sa Vajatom Erpom nakon što mu je spasio život zapucavši tokom opasne gužve u nekom salunu…
Dok je za par mjeseci potpuno kolabirao u Dodž Sitiju, pa je bio prinuđen da sa Kejt ode u Las Vegas u Novom Meksiku u lječilište za oboljele od tuberkoloze. Čim mu se zdravlje donekle stabiliziralo, sve nastavlja tamo gdje je stao…
Postoje ljudi koji naprosto moraju upadati u nevolje: nekad su pitanju okolnosti, nekad ih sami stvaraju, a najčešće – oboje. Jedan od takvih je i Dok. Kada je 1879. otvorio salun, točnije daščaru pet puta devet metara, Novi Meksiko usvaja zakon o zabrani hazardnih igara; kada mu je trebao što manje skretanje pažnje na sebe kako bi nastavio sa ilegalnom kockom, u kafanskom obračunu revolverom lakše ranjava u glavu izvjesnog Čarlija Vajta… Sve u svemu, malo tko želi imati posla s njim bez preke potrebe. Izuzetak je Vajat Erp. Na njegov poziv Dok krajem ljeta 1880. stiže u Tombuston, Arizona i uključuje se porodične poslove četiri brata Erp – od čuvanja zakona do zakupa rudarskih i kockarskih koncesija, odnosno, svega na čemu se može zaraditi. Ide im sa polovičnim uspjehom.
Stari problemi prate Doka i u novom okruženju. Već 11. oktobra 1880. nakon svađe sa lokalnim đilkošem Džonijem Tajlerom i uzajamnog potezanja oružja, obojicu razoružava i izbacuje osoblje saluna „Orijental“. Nešto kasnije Dok se vraća i, vitlajući rezervnim revolverom, zahtjeva da mu vrate one oduzete… Milt Džojs, vlasnik lokala, uspjeva da ga iznenada obori i dok su se valjali po podu, odjeknula su dva hica: Milt je ranjen u lijevu šaku, šanker u lijevo stopalo. Zahvaljujući pritisku braće Erp, Dok se izvlači samo sa globom od dvadeset dolara.
Međutim, sukobi u Tombustonu daleko su ozbiljniji od pijanih pucnjava. U toku je rat za političku prevlast: na jednoj strani su Republikanci, mahom vlasnici rudnika srebra sa braćom Erp, a na drugoj Demokrate, rančeri, čiju grupu za pritisak čine heterogene grupe kauboja. Kako ovi potonji protupravno zauzimaju zemlju i masovno kradu stoku u Meksiku i, cilj im je održavanje anarhije i bezakonja. Ali, razlika između sukobljenih grupa veoma je rastegljiva.
Rađanje legende
Sve je počelo 15. marta 1881. neuspješnim pokušajem pljačke kočije kompanije Vels Fargo nedaleko od Tombustona kada su ubijeni kočijaš i jedan putnik. Kako ni nakon više mjeseci nisu pohvatani svi razbojnici, a navodno u okviru izborne kampanje za unosnu funkciju šerifa okruga Kočiz, Vajat Erp je u avgustu iste godine poveo potjeru sačinjenu od njegove braće i Doka… Vratili su se, naizgled, neobavljena posla. Nešto kasnije, nađeno je na samoj granici sa Meksikom pet leševa – jedan pljačkaš i četiri kauboja, svi rivali ekipe Erp-Holidej. Napadnuti su u praskozorje na bivaku pored ukradene stoke i likvidirani poslije kraće borbe.
Među pobijenim nalazio se i Njumen Starina Klejton, otac Ajka Klejtona. Ovaj je do tada šurovao sa obje strane i pošto se šuškalo da iza napada na meksičkoj granici stoje Erpovi i Holidej, okrenuo se protiv njih. I nije bio sam. Nakon što je proveo noć u proveo u pijanim razmetanjima i pretnjama, Klejton se 26. oktobra 1881. našao sa četvoricom kauboja – svojim bratom Bilijom, Bilom Klejbornom, braćom Frenkom i Tomom Maklorijem. Što im je točno bila namjera, nikad se neće saznati. Uglavnom, šerif Tombustona Virdžil Erp tvrdio je kasnije da je sa braćom Vajatom i Morganom, te Dokom kao zamjenicima krenuo da ih razoruža…
Jedni nasuprot drugima stali su na razmaku od tri-četiri metra oko pola dva 26. oktobra 1881. kod OK Korala u Tombustonu i gotovo odmah zapucali. Poslije trideset sekundi i trideset ispaljenih metaka, na tlu je bilo pet ljudi – lakše ranjeni Virdžil i Morgan, mrtva braća Maklori i Bil Klejton; njegov brat Ajk i Klejburn uspjeli su pobjeći prije početka paljbe. Sam Dok ubio je iz sačmare Toma, a potom je iz revolvera pucao na ranjenog Frenka Maklorija i vjerovatno ga pogodio u glavu, iz uha. Kejt Edler je poslije pričala da je, kad se vratio u njihovu hotelsku sobu, sjeo na krevet i ponavljao „grozno, grozno, grozno“.
Ali, legenda je rođena. Novine su „Obračun kod OK korala“ istog trena pretvorile nešto najbliže izmaštanim dvobojima revolveraša kakvi nikad nisu postojali: nasilje i krv začinjeni tobožnjim kodeksom časti, izmišljenim ritualima i romantikom najbolji su garanti visokih tiraža. A sama braća Erp i Dok, iako oslobođeni za ubojstva kod OK korala, nastavili su da i dalje obezbjđuju materijale za novinske tekstove na naslovnim stranama.
Naime, kada je iz osvete u zasjedi 23. decembra 1881. ranjen Virdžil, a potom na isti način 18. marta 1882. ubijen Morgan Erp, Vajat je uzeo pravdu u vlastite ruke. Zajedno sa Dokom i još nekoliko prijatelja, između 20. marta i 14. jula 1882. likvidirao je pet ljudi koje je smatrao odgovornim za smrt Morgana: dvojicu u razmjeni vatre, trojicu u hladnokrvnim sačekušama, nalik na današnja mafijaška ubojstva. Ujedno, to je predstavljalo i slom ambicija Erpovih i Doka u Tombustonu. Osumnjičeni ili optuženi za čitav niz krivičnih djela, razišli su se po raznim krajevima Sjedinjenih Američkih Država. Sretni da su im konačno vidjeli leđa, nitko iz Arizone nije ih ni tražio.
Pet dolara druže
Dok Holidej i Vajt Erp rastali su se nadureni jedan na drugog. Prvi je prebacivao drugom vezu budućom suprugom Jozefinom Markus zbog njenog židovskog porijekla…
Od 1883. Dok živi u Ledvilu, Kolorado. Mada jedna od najvećih zvijezda novinskih „crnih kronika“, uslijed tuberkoloze i teške zavisnosti od alkohola i laudanuma (derivat opijuma) nije u stanju zadržati posao krupijea i jedva da još išta zarađuje sa druge strane kockarskog stola. Siromašan, težak jedva pedeset i pet kilograma, poguren, osjedio i klecavog koraka, postao je ruševina od čovjeka u ranim tridesetim.
To ne prolazi neprimjećeno. U Ledvilu su dva i đilkoša iz Tombustona, Džoni Tejlor i Vilijam Alen. Ranije su zazirali od Doka, a sada ga vrijeđaju i provociraju na svakom koraku – ukoliko ga jedan od njih ubije u insceniranom dvoboju, proslaviće se za čitav život. Ali, čuveni revolveraš više nije nosio oružje jer nema za globu ukoliko ga šerif zatekne naoružanog na ulici. Njegovu bijedu, na kraju, koristi Alen i posuđuje mu pet dolara znajući da ih neće moći vratiti na vrijeme. A kada se to i desilo, krenuo je sredinom augusta 1884. sa revolverom ispod kaputa da svog dužnika „nauči poštenju.“ Našao ga je za šankom „Hajmanovog saluna“ i odmah pao ranjen: ugledavši Alena na vratima, Dok je odmah opalio iz revolvera koga mu je iz hotelske sobe donio prijatelj. Vjerovatno bi ga i dokrajčio da mu šanker nije zadržao ruku…
Oslobođen još jednom uslijed samoobrane, Dok je poput sjenke sve slabiji i bespomoćniji, mirno živio sa Kejt uglavnom od njene skromne ušteđevine. Iz Ledvila prešli su maja 1887. u Gledvud Springs nadajućo se da će mu tamošnji sumporni izvori vode pomoći. Zapravo, sve su samo pogoršali. Doktor Džon Henri Holidej umro je u sobi hotela Glenvud 9. novembra 1887. oko deset sati ujutro. Imao je trideset i šest godina.