U drugom delu teksta Filipa Švarma, čitajte o istorijskom sukobu između kolonijalne sile i branioca sopstvene zemlje
Tekst: Filip Švarm
Kao što je najavljeno prethodnog meseca, pred vama je drugi i poslednji deo uzbudljive priče o istorijskom sukobu između jedne kolonijalne sile i branioca sopstvene zemlje spremnih za sve kako bi sačuvali svoju slobodu. Prvi deo teksta pročitajte na ovom linku.
Lili Marlen
Rano jutro, 25. novembar 1953. Padobraci iz šezdeset „dakota“ iskaču iznad Dijen Bijen Fua i do noći rastjeruju nekoliko gerilskih bataljona. Narednih dana, u dolini dugačkoj sedamnaest i širokoj pet kilometara, raspoređuje se više od deset hiljada pripadnika Ekspedicionog korpusa. Brzo osposobljavaju staru japansku pistu, a potom kopaju rovove, razvlače bodljikavu žicu, trpaju zemlju u vreće…
Sve u svemu, do kraja 1953. Dijen Bijen Fu postaje uporište sastavljeno od devet utvrđenih položaja: „An-Mari“, „Beatris“, „Dominik“, „Elen“, „Fransoaz“, „Gabriel“, „Izabel“, „Juget“ i „Klodin“. Vojnici govore da su nazvana po ljubavnicama komandanta baze, brigadnog general Kristijana de Kastrija, oficira poznatog po trofejima u konjičkim sportovima i divljem životnom stilu; zapravo, imenovana su prozičnim, abecednim redom…
Za Božić 1953. general Navar obilazi Dijen Bijen Fu. Zadovoljan je onim što vidi:
„Postoje svi uvjeti za vojničku pobjedu.“
Otac Hajnrih služi Ponoćku ispred improvizirane kapele od padobranskog platna. Nekoliko sati po razilaženju molitvenog zbora, hrapavo i pijano ori „Lili Marlen“ među legionarima, njemačkim veteranima Kurska, Normandije, Sutjeske… S vremena na vrijeme, pjesmu presječe mitraljeski rafal i ispaljivanje svjetleće rakete sa neke od predstraži.
Te praznične noći, pedeset hiljada gerilaca Vo Ngujen Đapa u snadalama od automobilskih guma i džakom sa jedanaest kilograma riže prebačenim preko ramena pješači u gluhoj tišini prema Dijen Bijen Fuu. Ruta 57. puka Vijetmina iznosi 450 kilometara. Etape – trideset kilometra po danu zbog aviona ili pedeset noću.
„Ljudi su jeli što su stigli; najčešće grudvicu hladne riže umotanu u list lontara“, kaže Ngujen Hijen, načelnik štaba ove jedinice. „Vatra se nije smjela paliti“.
Jasan ratni cilj – borba protiv francuske dominacije i izrabljivačkog sistema kolonijalne ekonomije i domaćih veleposjednika – omogućava Vijetminu široku narodnu podršku i visok borbeni moral. Ideološka indoktrinacija je konstantna: svaka gerilska formacija podijeljena je na tročlane ćelije radi uzjajamne podrške ali i nadzora. Međutim, napreduje se isključivo po zaslugama, a oficiri i vojnici dijele iste životne uvjete.
Bicikl marke Pežo
Unatoč žestokih udara avijacije, Vijetmin sredinom januara 1954. ovladava prilazima Dien Bien Fua. Propadaju i pokušaji jedinica iz garnizona da sa zemlje odbace gerilce sa nekoliko ključnih kota. Iako time Ekspedicioni korpus gubi mobilnost i inicijativu, Navar i njegovi podređeni nisu mnogo uznemireni, niti smatraju da su im borbeni planovi poremećeni. Naprotiv…
„Mi smo ovdje u ofanzivnoj bazi“, lupa šakom de Kastris za vrijeme ručka sa Grejemom Grinom.
Za britanskog pisca i novinara, ispad komandanta Dien Bien Fua ima nečeg od „šekspirovskog ludila“. I šesnaest hiljada ljudi – na koliko se popela brojnost garnizona – djeluju poput statista u filmskom spektaklu čije snimanje nikako da počne: nervozni od lažnih uzbuna, iscrpljeni od istovara „dakota“, u oblacima žute prašine, razdrljeni vojnici se klate između rovova, menze i pokretne javne kuće.
Ali, ne bi mnogo brinuli sve i da znaju da gerilci pomoću užadi i drvenih oblica kroz bespuće tegle 24 haubice od 105 mm, 20 topova od 75 mm, 12 raketnih bacača istog kalibra, 20 minobacača od 120 mm i 55 od 82 mm, 24 protivavionska topa 37 mm…
„Potreban im je čitav puk da bi podigli jedan jedini top na neku čuku“, objašnjava u bazi ratnim dopisnicima izvjesni francuski artiljerijski oficir.
To je točno prema standardima Ekspedicionog korpusa; točno je i da su teškoće pripadnika Vijetmina zaista ogromne – uz najteže uspone, haubicu vuku svega pet stotina metra dnevno. Ali, gerilci mobiliziraju na hiljade seljaka: dok jedni po etapama transportiraju topove, drugi na brdima oko Dien Bien Fua – van dosega trupa iz garnizona – kopaju podzemne galerije, maskiraju ariljerijske platforme, uređuju lažne položaje.
Dobar dio ovih pokreta i velikih koncentracija ljudstva zapaža i francuska avijacija i obavještajna služba. Navar ostaje miran, samopouzdan: kakva korist od topova ako za par dana ispucaju svu municiju; što može da postigne gladan i šugav neprijatelj bez obzira na svoju brojnost? Uostalom, on je ionako sve to predvidio.
„Vijetminovci su dosegli najvišu tačku svoje preuzetnosti i sada će se dokazati da su precjenili svoje logističke mogućnosti“, saopćava Navar u Sajgonu.
Čitavo iskustvo Ekspedicionog korpusa daje mu za pravo. Međutim, početkom 1954. sve mijenja jedan jeftin proizvod iz metropole – bicikl marke „Pežo“. Na njegovom ojačanom ramu, vijetnamski seljaci guraju po tri stotine kilograma tereta u dugim kolonama, neprimjetnim iz aviona, duž uskih stazica kroz džunglu. Između ostalog, otprilike: 15 000 grananta za haubice od 105 mm, 5000 za topove od 75 mm, 44 000 za protuavionske topove od 37 mm, 3000 mina za minobacače od 120 mm, 25 000 za one od 82 mm. Na isti način transportiraju i sedamdeset tona hrane, dvije tone sanitetskog materijala…
Trenutak istine
Sredinom februara 1954, pripadnici 57. puka Vijetmina stižu do Dien Bien Fua i sa brda oko doline promatraju neprijateljsku bazu.
„Upaljene baklje što ih je vjetar njihao na aerodromskoj pisti podsjećale su me na vatre malih snopova suhog granja što se pale na kućnom pragu u čast mrtvih“, sjeća Ngujen Hijen.
Na tu pistu 4. marta 1954. Navar sljeće posljednji put, a prati ga njegov zamjenik, general Rene Kogni. Potom se voze džipom od jednog do drugog utvrđenog položaja, ozbiljno razgovaraju sa oficirima, ćaskaju sa vojnicima. Atmosfera je borbena, optimistička, svima je dosta čekanja.
„Ako Vijetminovci ne napadnu, to bi se katastrofalno odrazilo na moral“, kaže Kogni.
Napali su – pet dana kasnije, 13. marta 1954.
Na utvrđenom položaju „Beatris“, svakih osamnaest sekundi eksplodira granata. Avioni iznad doline i artiljerija iz garnizona potpuno su nemoćni – nisu, naprosto, u stanju da otkriju ukopana i brižljivo maskirana vijetminska oruđa. Za manje od dvadeset i četiri sata, vojnici Vo Ngujen Džapa zauzimaju prvo uporište. Imaju 600, a Ekspedicioni korpus 500 ubijenih pripadnika, mahom legionara.
Dok gore avioni na uništenoj aerodromskoj pisti, topovska paljba i juriši gerilaca prenose se na „Gabriel“. Položaj pada za dva dana; gubici na obje strane – po hiljadu mrtvih.
Plaćenici iz Indokine bez borbe napuštaju „Ana-Mari“ 17. marta 1954. Nisu samo oni demoralizirani, već i štab baze. Artiljerija potpuno podbacuje pa njen zapovjednik, pukovnik Šarl Pirot, izvršava samoubojstvo; sam komandant, general de Kastris, povlači se u samoću svog bunkera odakle izdaje opće direktive i preko radio-veze Navaru opisuje prilike iz Dijen Bijen Fua. Glavnokomandujući se ne da zavarati opadanjem zamaha gerilske ofanzive, niti sposobnošću elitnih bataljona padobranca i legionara da zadrže svoje položaje sljedećih dvadesetak dana.
„Okanimo se iluzija – to je izgubljeno“, kaže Navar svojim suradnicima u Glavnom štabu.
Trenutak istine teško je uzdrmao generala. Prvobitni šok i nevjericu zamjenjuje rezignacija: na preokret toka bitke i pobjedu više i ne pomišlja – sada je riječ samo o pokušaju da se spasi što se spasiti može. U tom kontekstu, Navar se uzda u tri stvari. To su pojačana avionska bombardiranja položaja i komunikacija Vijetmina, monsunska sezona kada kiše onemogućavaju pokrete i pojačanja spuštana padobranima u Dijen Bijen Fu… Sve skupa – možda – omogući onome što pretekne od baze da dočeka početak pregovora o budućnosti Indokine zakazanih za 10. maj 1954.
„Povoljnom ishodu možemo se nadati od konferencije u Ženevi koja može dovesti ili do prekida vatre, ili – u slučaju neuspjeha – do američke intervencije“, kategoričan je Navar. „Prema tome, odlučio sam da maksimalno produžim otpor Dijen Bijen Fua“.
Vijetmin obnavlja napade u zoru 4. aprila 1954.
Bodljikava žica na monsunskoj kiši
Iz noći u noć eksplozije i napalm sa horizonta oko Dien Bien Fua osvjetljavaju bazu nestvarnim žuto-crvenim bojama – francuskim bombarderima pridružuju se i američki. Kako su avioni u niskom letu čest plijen gerilskih protuavionskih topova i mitraljeza, zračna flota je primorana na djelovanje iz velike visine. Rezultati frustriraju: ukopane ispod zemelje i vješto kamuflirane, nevidljive haubice i minobacači ne prestaju da pustoše garnizon.
Ni monsunske oluje ne ispunjavaju očekivanja generala Navara. Umjesto da umrtve neprijateljske transportne kolone, dodatno ograničavaju avijaciju Ekspedicionog korpusa: „dakote“ zbog vremena ponekad danima nisu u stanju da bace padobrane sa municijom, hranom, pojačanjima. Jedina utjeha za glavnog komandanta je moral padobranaca upućenih u opkoljenu bazu.
„Ako moji drugovi moraju crknuti, idem tamo da crknemo zajedno“, odgovor je izvjesnog legionara na pitanje novinara u Hanoju zašto po svaku cijenu želi u Dijen Bijen Fu.
Mada ulaže maksimalne napore da ostane sabran, Navar je sjenka samog sebe, izopćenik i usamljenik kome svaka teleprinterska depeša donosi goru vijest od predhodne. U nadi da će odvući makar dio snaga Vijetmina sa glavnog ratišta, pokreće u centralnom Vijetnamu operaciju „Atlanta“. Ali Đap ne nasjeda, prepušta taj teren i pojačava pritisak na Dijen Bijen Fu.
„Di di, di di (Idemo, idemo)“, urlaju gerilci dok jurišaju na bunkere i otporne točke Ekspedicionog korpusa. Vojnici obje strane pucaju jedni na druge iz svega čim raspolažu – u magli, na kiši, između leševa na bodljikavoj žici, po rovovima punim ljepljivog blata, gamadi… Ranjenici satima, ponekad danima, čekaju na evakuacije do previjališta sa minimumom sanitetskog materijala, mrtve pokapaju na mjestu pogibije.
„Neprijateljska braćo, predajte se! Nećemo vam ništa i vratićemo vas vašim kućama i porodicama“, odjekuju u pomrčini pozivi na francuskom agitatora Vijetmina, izobličeni od megafona.
Tokom aprila 1954. gerilci ovladavaju jednim utvrđenim uporištem za drugim, obično napadima iz više pravaca. Nakon „Dominik“, pada „Elen“, pa „Juget“… Dok se Ekspedicioni korpus drži na sve manjem području, Đap ubacuje svježe snage i, u noći 6. na 7. maj 1954, započinje završni napad.
Sve je gotovo do popodneva istog dana.
„Vijetminovci su na nekoliko metara. Dignućemo u zrak radio stanicu. Zdravo, prijatelji!“, posljednja je poruka emitirana iz štaba de Kastrija.
U tom trenutku, za generale Navara i Kognija najvažnije pitanje jeste da li je ili nije izvješena bijela zastava na komandnom bunkeru baze Dijen Bijen Fu. Ako jeste – onda se garnizon „sramno“ predao, ako nije – borio se do samog kraja, „preplavljen“ je a čast spašena. De Kastri je podigao, pa skinuo bijelu zastavu…
Do tada najveći poraz jedne kolonijalne sile, Francusku košta gotovo tri hiljade ubijenih i jedanest hiljada zarobljenika. I ključna pobjeda oslobodilačkoga pokreta ima ogromnu cijenu: procjene gubitaka Vijetmina kreću se od četiri do osam hiljada poginulih. Inače, Konferencija u Ženevi počinje 10. maja 1954, a završava je 21. juna iste godine dogovorom o povlačenju Francuske iz Sjevernog Vijetnama.
Zaostavština
Priča se da je mrtvački blijed general Anri Navar kružio u avionu iznad Dijen Bijen Fua dok su vojnici Ekspedicionog korpusa sa podignutim rukama izlazili iz svojih rovova; priča se da su mu oficiri, poslije, godinama slali drvene kovčežiće sa pištoljem; priča se… Svašta se priča. Niti je Navar izvršio samoubojstvo, niti je 7. maja 1954. posljednji put gledao poprište sloma svojih jedinica i svoje karijere; kao i mnogi drugi poraženi generali napisao je knjigu punu opravdanja.
Nije mogao pobijediti: da se Dijen Bijen Fu održao, Đap bi – kao i u slučaju Na Sana – povukao svoje trupe, pregrupirao ih i udario negdje drugdje; da se poslije vojničkog uspjeha Ekspedicioni korpus evakuirao, tek bi njegove dotadašnje žrtve postale besmislene – metropola, jednostavno, više nije imala snage za držanje kolonije.
Međutim, general Anri Navar nesvjesno pobjeđuje u nečem drugom. Čim su vjetrovi raznijeli barutni dim, Dijen Bijen Fu postaje militaristički mit o svetoj borbi do smrti za suborca, o ratu – bez obzira na njegov cilj – kao jedinoj mjeri časti i patriotizma, o odbačenim sinovima majke domovine koji je i dalje vole više od svog života, o pilatovskom pranju ruku trulog i bolesnog društva nakon izdaje najboljih od najboljih – onih čije kosti i krv omogućavaju blebetanje po bistroima, parlamentu, novinama…
Sa ovakvim stavovima francuska armija vodi kolonijalni rat u Alžiru, još veći i svirepiji od onog u Vijetnamu; upravo ova debela laž stoji iza neuspjelog vojnog puča 1961. protiv Republike Francuske sa veteranima iz Indokine u prvim redovima.
Od tada do danas mnogo toga se promijenilo na horizontu. Jedno nije. I danas ne fali generala poput Anrija Navara – iskusnih, uravnoteženih, politički korektnih i odanih svojim zemljama; i danas svi oni vjeruju da će svaki svjetski problem lako riješiti samo ako budu imali više vojnika i aviona, ako bace više bombi i napalma, ako pobiju još više ljudi zarad njihovog civiliziranja, napretka i sreće.
*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika.