Zašto je u maju 1945. mlada posada podmornice U-977 pobegla preko Atlantika od Nemačke poslie Hitlera, kako ih je on mrtav sustigao i crtica iz Folklandskog rata
Tekst: Filip Švarm*
April 1945. Na Sjeverno more iz njemačkih i luka u okupiranoj Norveškoj isplovljava četrdeset četiri podmornice Hitlerove Krigsmarine; do početka maja, Saveznici potapaju dvadeset tri.
Ali – ne i U-977.
Između 13. i 20. aprila ova podmornica plovi od Kila do Horetena u Oslovskom fjordu, tu se zadržava do 29. istog mjeseca, 30. stiže u bazu Kristijansen na jugu Norveške, a na moru je ponovo već 2. maja.
Pred posljednje isplovljavanje i u toku narednih šest dana, radiotelegrafista U-977 prima četiri važne poruke. Prva – Hitler je mrtav; druga – rat se nastavlja; treća – Njemačka je kapitulirala.
Nakon četvrte depeše – da se sve podmornice vrate ili predaju – dvadesetčetverogodišnji kapetan, oberlajtant Hajnc Šefar, okuplja posadu staru, u prosjeku, dvadeset godina.
Iznosi im tri mogućnosti.
Izbor #1
Podmornicu mogu predati Britancima u nekoj škotskoj luci. Oberlajtant Šefar ne mora ništa više reći.
Moguće je da su članovi posade da bi „očvrsnuli“ dok su još djeca – kao ona u Osanbriku – morali gledati u školskom dvorištu kako esesovci premlaćuju logoraše; moguće je i da im se mlađa braća i dalje igra „logorskih stražara“ slično dječacima iz naselja kod koncentracionog logora Ravensbrik; moguće je i da njihovi očevi smatraju „da smo bili mekani prema zarobljenicima“ poput izvjesnog poduzimača na kraju rata.
Samo u oblasti Minhena ima 120 zarobljeničkih i osam koncentracionih logora, a slično je i u okolici svih gradova. Stanovništvo je u potpunosti naviknuto na iznurene zatočenike u prugastoj odjeći dok rade najteže fizičke radove; zovu ih „zebre“.
Ovi robovi u punom smislu te riječi, građani su Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Poljske… Zarobljenike iz Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i drugih zapadnih zemalja, nacisti tretiraju prema svom poimanju Ženevske konvencije.
„Jedina razlika između našeg i koncentracionog logora bila je ta što nas nisu trpali u plinske komore ili streljali“, piše bivši američki ratni zarobljenik. „Ne sjećam se da su Nijemci ikad pokazali bilo kakvo milosrđe.“
Ima i još nešto.
Od 39.000 regrutiranih njemačkih podmorničara, tokom rata gine 28.000; od ukupno 1150 podmornica, Saveznici uništavaju 783. Borbeni moral posada održava se najboljim smještajem na kopnu, kvalitetnom ishranom na moru, raznim beneficijama… Na polasku u patrole dijele im termo-čarape sa upletenom ljudskom kosom, a po povratku – ručne satove, zlatne tabakere i druge luksuzne predmete.
Članovi posade U-977 dobro znaju odakle sve to stiže. Ako u potpunosti i nisu svjesni metoda i razmjera holokausta, Aušvica, Mathauzena i Dahaua, jasno im je kakva je sudbina Židova u Trećem rajhu; svi su odrasli uz svirepe pogrome.
Što, dakle, na osnovu svog životnog iskustva mogu očekivati ukoliko otplove u zarobljeništvo? Ništa drugo sem logora opasanog bodljikavom žicom u nekoj zabiti, vašljivih ležaja u drvenim barakama, tankih čorbi, dizenterije, fizičkog rada… Olakšavajuća okolnost svakako im nije ratni bilans Krigsmarine – smrt 36.200 savezničkih mornara, potapanje 3500 trgovačkih i 175 ratnih brodova.
Izbor #2
Pred svoje podređene, oberlajtant Šefar iznosi i drugu mogućnost: domoći se Njemačke, nedaleko od obale potopiti podmornicu i razići na sve strane. Ako je zarobljeništvo put u neizvjesnost, sasvim je izvjesno što ih čeka u domovini.
Nisu sva njemačka naselja sravnjena, ali jesu veliki gradovi. Britanski i američki bombarderi za vrijeme rata bacaju ukupno 1.587.062 tone bombi, gine više od 360.000 civila, ranjenih je oko 750.000, a 7.500.000 ljudi ostaje bez krova nad glavom.
„Vidjele su se samo ruševine iz kojih se dimilo. U kilometar dugoj ulici nije ostala nijedna zgrada“, piše Otilija Bel iz Frankfurata nakon bombradovanja 12. septembra 1944.
Među beskućnicima iz velikih gradova je i oberlajtant Šefar – Berlinac. I nije jedini na U-977. U posebno teškoj situciji su članovi posade sa istoka Njemačke: zajedno sa milionima izbjeglica iz tih područja, njihovi roditelji i rođaci lutaju zemljom. Imaju samo jedan cilj – pobjeći što dalje od Crvene armije.
„Moj sin bi imao otprilike godina koliko i vaš danas“, govori sovjetski oficir pred njemačkom porodicom uperivši pištolj u dvanestogodišnjeg dječaka. „Oca i majku ubili su mi esesovci, jer su bili Židovi. Moja žena i dvoje djece su nestali. Moj dom je srušen. A sve što je zadesilo mene, dogodilo se milionima ljudi u Rusiji. Njemačka je ubijala, silovala, pljačkala, razarala… Morate priznati da imam dobrih razloga da opalim.“
Ovaj nepoznati oficir vraća pištolj u futrolu i odlazi. Ali, iza mnogih drugih crvenoarmejaca ostaju pobijeni zarobljenici, sistematski opljačkana sela i gradovi, silovane žene… Mada u osjetno manjoj mjeri i zapadni saveznici ponašaju se na sličan način.
Pod optužbom za dezerterstvo obješeno je od više od 15.000 Nijemaca – najviše u posljednjih pola godine rata. Podmorničari sa U-977 dobro znaju da bi u tom periodu završili na prvoj banderi da su ih negdje zatekli bez objave. No, prvi poslijeratni dani ne okončavaju odmah i svagdje nacističku vlast.
„Ispod improviziranih vješala, visjele su tri omče“, opisuje kapetan podmornice U-953 Herbert Verner pogubljenje trojice mornara iz baze zato što su, slaveći mir, pili sa pripadnicima norveškog pokreta otpora nakon kapitulacije. „Brodski fenjer, postavljen na crvenu tkaninu, bacao je sablasno svjetlo na mornaričku sablju i Hitlerovu knjigu Mein Kampf.“
Zapadni saveznici i Sovjeti ubrzo uspostavljaju okupacionu upravu. Na proljeće 1945. više nema ni riječi o „arijevskoj višoj rasi“ ili „poluljudima sa Istoka“ – njemačkom stanovništvu puna su usta konvencija o zaštiti zarobljenika i civila dok se samosažaljeva u beskrajnim redovima za mršava sledovanja. Poput posade U-977, svi oni se pitaju da li će Njemačka opstati, osim kao geografski pojam, i da li će se život ikad vratiti u mirnodopski kolosjek.
Izbor #3
Mornarima naguranim u uskom prostoru, oberlajtant Šefar na koncu iznosi i treću mogućnost, temu bezbrojnih šaputanja i povjerljivih razgovora velikog broja podmorničkih kapetana od trenutka kada im je svanulo da je rat izgubljen. Ona glasi – otploviti u Argentinu.
Tamo voze vlakovi, radi ulična rasvjeta, sve kuće su čitave, hrane i pića ima koliko god čovjek želi; tamo su djevojke, igranke, tango i sunce; zajedno sa svojim vršnjacima, tamo mogu disati punim plućima, početi iz početka, ostaviti iza sebe ruševine, čemer, zarobljeničke logore, strah od sljedećeg dana…
Prvi i posljednji put posada U-977 glasa o ruti plovidbe. Pobjeđuje žeđ za životom: trideset mornara je za Argentinu, dvojica oženjenih podoficira su protiv, šesnaestorica ne mogu da se odluče. Pada dogovor da se svih osamnaest iskrcaju na norveškom otoku Holseni.
„Obećali su da će reći da je podmornica naletila na minu i da su se samo oni spasili“, piše Šefar.
Oberlajtant 10. maja 1945. kreće na jug; pokvaren mu je periskop i sa U-977 upravlja prema kartama, na slijepo. Da izbjegnu brodove i radare, narednih šezdeset šest dana nijednom neće izroniti: danju se kreću na dubini od četrnaest metara ispod površine zahvaljujući šnorkelu, posebnoj cijevi za dovod zraka dizel motorima; noću – na dubini od pedeset metara pogonom na električne baterije napunjene tokom dnevne plovidbe.
Treći rajh, uprkos miru i bjegu u slobodu, živi i dalje u podmornici: posada odlučuje da zadrži režim reguliran Ratnim pravilima Krigsmarine. Ipak, stalna plovidba ispod površine je na samoj granicu fizičke izdržljivosti – guše ih isparavanja dizel goriva, prekriveni su čirevima zbog nemogućnosti održavanje čak i minimalne higijene, prehlađeni su uslijed vlage od kondenzacije sa zidova…
Ni psihički im nije ništa lakše. Dio posade je depresivan, neki gube živce za svaku sitnicu, kruni se do tada čelična disciplina… Ipak, održava ih zajednički cilj i upućenost jednih na druge.
„Kada su mi rekli da je otkriven kradljivac hrane, rekao sam ljudima da ga sami kazne“, piše Šefar. „Odlučili su da ga bojkotuju i do kraja je umalo poludio.“
Zaobilazeći Irsku sa zapada, U-977 se kreće na jug i 14. jula 1945. stiže do Zelenortskih otoka u zapadnoj Africi. Odmetnuti podmorničari ispod vode prelaze 1800 nautičkih milja i troše četrdeset tona goriva; ostaje im još toliko dizela i 5500 nautičkih milja do argentinske luke Mar del Plata.
„Obavjestio sam posadu da ćemo poslije šezdeset šest dana podvodne vožnje izroniti sljedeće noći“, piše Šefar. „Sa preostalim gorivom mogli smo stići – i to jedva – samo ako plovimo na površini.“
Obećana zemlja
Dok se U-977 propinje na valovima južnog Atlantika, četiri osmatrača dvogledima pretražuju pučinu: čim nešto primjete, pale masne krpe u tornju nadajući se da će ih dim i niska silueta maskirati u mali brod za prevoz uglja.
Konačno, 17. augusta 1945. na horizontu se ukazuje obala obećane zemlje.
Pod jedan – Argentina je najrazvijenija i najbjelja južnoamerička država sa dosta njemačkih imigranata; dva – desničarska vojna hunta vidi u fašizamu model za zatiranje demokratskog i socijalističkog pokreta, ali i otpora dominaciji angloameričkog kapitala u zemlji; i, najvažnije, pod tri – zbog svega nevedenog, Buenos Ajres objavljuje rat Berlinu pod žestokim pritiskom Vašingtona tek 27. marta 1945, tako da nema zle krvi, već samo empatije i razumjevanje za poražene.
U pratnji tri patrolna čamca, U-977 uplovljava u luku Mar del Plata: neoštećenog naoružanja i dokumentacije, obrlajtant Šefar se predaje u jezivo smrdljivoj podmornici sa svojom iscrpljenom i zapuštenom posadom argentinskim pomorskim oficirima. Odvode ga na krstaricu Belgrano porinutu još 1897. u Livornu i odmah pitaju gdje je iskrcao svog Firera?
Šefar je zabezeknut. On to ne zna, ali ni tri i po mjeseca od objave smrti nije predočena fotografija Hitlerovog leša niti bilo kakav dokaz da je mrtav. Štampa u cijelom svijetu špekulira zato o načinima kako je mogao da se izvuče iz Vučije jame u Berlinu i mjestu na kom se potom sakrio. Argentina je na samom vrhu spiska: zar su generali iz Buenos Ajresa ikad krili simpatije prema Hitleru i Musoliniju; zar nije tačno da se i dalje ne zna gdje su sve njemačke podmornice? A kada je – pozivajući se na neimenovan izvor – dnevni list „Dia“ iz Montevidea objavio prispjeće i točnu rutu U-977, eksplodirala je afera na globalnom nivou.
Staljin je čovjek koga sve ovo najviše zabavlja. Po njegovom direktom naređenju, ni maršali Crvene armije u Berlinu ne smiju znati da je sovjetska tajna policija otkrila i indentificirala ostatke Adolfa Hitlera i Eve Braun. Motiv je prost: Staljin želi da na sve strane sije nepovjerenje posredno optužujući pojedine krugove na Zapadu za šurovanje sa jednim od najvećih zlikovca u povijesti – prije i poslije rata.
Što je poznato tajnoj službi u Moskvi, nije onoj Vašingtonu. U Mar del Platu dolaze agenti FBI-ja i, iz udobne internacije, odvode Šefara i njegovu posadu u SAD. Za razliku od Argentinaca, Amerikanci im ništa ne vjeruju na riječ: slijede skoro dvije godine unakrsnih ispitivanja, suočavanja, pretresanja svakog detalja putovanja dugog devedeset devet dana.
Na kraju, istražitelji nepobitno utvrđuju da Hitler nije mogao biti u podmornici. Slaba je to satisfakcija za oberlajtanta Šefara i njegove mornare: em gule zarobljeništvo, em ih 1947. deportiraju u Njemačku – porušenu, podijeljenu, bijednu, zemlju iz koje su žedni života toliko željeli da pobjegnu.
Sama U-977 odvučena je u Boston i 13. novembra 1946; kao metu za vježbu, potapa je američka podmornica SS 403, Atul.
Nije epilog, ali…
Folklandski rat, 2. maj 1982, dan kada je prije trideset sedam godina U-977 isplovila na svoju posljednju patrolu.
Komandant britanske nuklearne podmornice Konkveror, kapetan Kristofer Luis Vriford-Braun na nišanu drži argentinsku krstaricu Belgrano. To nije brod na kome je oberlajtant Šefar ispitivan o Hitleru; od 1951. tako se zove bivša američka krstarica Feniks iz 1935, kupljena za 7.800.000 dolara i veterana Drugog svjetskog rata na Pacifiku.
Vriford-Braun naređuje napad u 15:57 sati. Od tri ispaljena torpeda, dva pogađaju. Ukupno gine 323 mornara, a krstarica Belgrano brzo tone kao posljednji brod torpediran na Atlantiku.
Nuklerana podmornica Konkveror uplovljava u britansku bazu Fislejn 4. jula 1982. Sa jarbola na tornju vijori crna gusarska zastava: iza lubanje ukrštena su dva torpeda.
*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika.