Rubrika IZA HORIZONTA Filipa Švarma* donosi priču o ulozi svetskog rata, dveju revolucija i transsibirske železnice u razvojnom putu poslednjeg ruskog gospodara rata
Tekst: Filip Švarm*
Mjesto – Urga (danas Ulan Bator); temperatura – minus dvadeset; vrijeme – 3. februar 1921.
Odjekuju udarci kopita o zamrznuto tlo, diže bijeli dah konja i jahača: sa šest topova, šesnaest mitraljeza i razvijenim barjakom carske Rusije, u mongolsku prestolnicu ulazi dvije hiljade ljudi – Rusa, Burjata, Baškira, Mongola, Japanaca, Haračina, Tatara, Kineza, pripadnika još nekoliko nacija među kojima – moguće – i nekoliko Srba.
Sebe nazivaju Azijska; svi ostali – Divlja divizija.
Komandant je mršav čovjek sa ožiljkom na čelu, svijetle kose i brade; na prljavom žuto-crvenom mongolskom halatu nosi epolete generala lajtanta ruske carske armije i Krst Svetog Đorđa.
Zove se baron Roman Fjodorovič Ungern fon Šternberg.
Dva atamana
Rođen u Gracu 1885, Ungern je baltički plemić iz Ravela. Introvertan, asocijalan, nepredvidiv – izbačen je iz bar dvije srednje škole; nije drugačiji ni kao oficir u istočnom Sibiru – teška pijanstva, nasilništvo, tučnjave…
Prvi svjetski rat ne mijenja ništa.
„Odrpan i prljav, uvijek spava na podu među kozacima, jede iz zajedničkog kotla. (…) Ostavlja dojam čovjeka koji se kulture potpuno odrekao“, napisao je o Ungernu njegov zapovjednik puka, Petar Nikolajevič Vrangel.
Baron u ratu stiče rane, ordenje i ortaka – kapetana Grigorija Mihailoviča Semjonova.
Nakon Februarske revolucije, Ungern služi pod Semjonovim u Zabajkalju. Zadatak da formiraju konjički puk od neruskih nacionalnosti koriste kao paravan za okupljanje kozaka protiv novih vlasti, Sovjeta pogotovo.
U akciji su odmah poslije Oktobarske revolucije: decembra 1917. na transsibirskoj željeznici zauzimaju dvije ključne stanice – Dauriju i, pograničnu, Mandžuriju.
KVŽD
Boljševici – crveni – ubrzo se organiziraju i uzvraćaju, pa Semjonov i Ugeren bježe preko granice. Tamo će ugledati sopstvenu budućnost – gospodare rata.
Kina je još samo geografski pojam: od pada Carstva 1911, paravojni komandanti drže neograničenu vlast u provincijama. U stalnom su ratu jedan sa drugim, a svi zajedno protiv vlada u Pekingu.
Oni sa sjevera posebno.
Apsolutni vladar Mandžurije bivši je drumski razbojnik, „Maršal“ Čang Caolin. Glavni vazal mu je doskorašnji makro u Vladivostoku, „general“ Čang Congčang zvan „Paščetina“. Streljački strojevi, vješala i prevrtljivost iz principa – zaštitni su znak obojice.
Ungerna fascinira anarhija i svemoć gospodara rata. Tim više, što je kao deklarirani monarhista dočekan raširenih ruku u Harbinu.
Tu je sjedište ruske uprave južnog kraka transsibirske željeznice – Kitaйsko-Vostočnaя železnaя doroga (KVŽD); poput barona i ona se odmetnula od boljševičke vlasti u Petrogradu. Šefovi ove ključne komunikacije kroz Mandžuriju tijesno surađuju sa „Maršalom“: u zamjenu za vojnu zaštitu, daju mu masnu zaradu od transporata prugom.
Uz podršku KVŽD-a i oba Čanga, Ungern formira svoju antiboljševičku – bijelu – jedinicu. Još više vremena provodi sa mongolskim, burjatskim i kineskim vidovnjacima.
Uvjeren je da samo iz njihovih obreda može saznati što ga čeka iza horizonta. Predznaci su ohrabrujući.
Daurija – posljednja stanica
Počelo u maju 1918.
Pedeset hiljada pripadnika Čehoslovačkog korpusa – mahom Čeha i Slovaka, bivših zarobljenika koji su stupili u rusku vojsku – diže pobunu protiv boljševika i zauzima transibirssku željeznicu.
Navodno da bi im pomogli da se preko Vladivostoka evakuiraju na Zapadni front, u istočnom Sibiru se iskrcava šesdeset hiljada japanskih i devet hiljada američkih vojnika.
Svi zajedno – uz novac i oružje iz Francuske i Velike Britanije – omogućavaju Aleksandru Vasiljeviču Kolčaku da potisne crvene do Urala. Ovaj bijeli admiral stoji na čelu heterogene armije među čijim je komandantima i Ungern.
Međutim, baron ne prati Kolčakov marš. Ostaje u Zabajkalju, a stanicu Daurija pretvara u svoju bazu: do sredine 1920. niti jedan vlak više neće proći bez plaćanja reketa Ungernu.
„Nije taj gledao ni godine ni poziciju, samo je batinao i bičevao“, piše o Ungernu bjelogardejski general Leonid Vitaljevič Verigo.
Premlaćeni i opljačkani putnici zapravo su sretnici. Mnoge za koje Ungern sumnja da su skloni crvenima, opiru se ili ga jednostavno nerviraju, odvode iza brežuljaka.
„Streljanja su isključivo obavljali konjanici komandantskog eskadrona“, piše baronov oficir Vladimir Ivanovič Šajdicki.
Iz stanice Daurija, Ungeren u oklopnom vlaku povremeno kreće u pohode duž Zabajkalja; iza njegovih konjanika, kada se vrate u vagone, ostaju spaljena sela i leševi po jarugama.
Ti vojnici svog tridestpetogodišnjeg komandanta zovu đed.
Kokain, opijum i vodka
Azijska divizija broji pedesetak ruskih oficira i oko hiljadu i po ljudi bar četrnaest nacionalnosti. Skupljene sa koca i konopca, spaja ih strah od hirova i napada bijesa đeda: svatko može biti premlaćen, natjeran da na minus četrdeset presjedi noć na krovu kuće, streljan, pa čak i živ spaljen ispred stroja.
Ungern ne podnosi autoritete, ali zato zahtjeva slijepu poslušnost. Zauzvrat, svoje vojnike dobro i redovno plaća u zlatu, još bolje oprema.
Barona ne zanimaju ni novac ni žene; on ima druge dvije, blisko povezane, strasti. Prva – kokain, opijum i vodka. Druga – sanatrenja o restauraciji dinastija Romanov i Ćing; o pohodu nadmoćne „žute rase“ na Evropu zatrovanu židovstvom i liberalizmom; o viteškom redu stepskih ratnika…
Na tavanu svog štaba baron Ungern drži vukove.
Marš na Urgu
„Japanci gospodare nad svim mogućim“, stoji sredinom 1918. u depeši američkog konzula u Vladivostoku, Džona Kaldvela.
Kao njihov štićenik, Ungern je neprikosnoven. Kada u novembru 1919. crveni počinju da definitivno slamaju armiju admirala Kolčaka, ta je podrška čak i pojačana.
Razlog: slabost Moskve uslijed Oktobarske revolucije Japan koristi da Mongoliju, pošto se 1911. odvojila od Kine zahvaljući zaštiti carske Rusije, pretvori u satelitsku državu. Svoju ulogu Ungern tek treba da odigra.
U augustu 1920 – dok su crveni sve bliži – Azijska divizija napušta stanicu Daurija. Šibana stepskim vjetrom, duga kolona konjanika, zaprežnih kola i nekoliko automobila kreće na Urgu.
Pohod je s onu stranu racionalnog: jake snage kineskih gospodara rata od 1919. drže Mongoliju – samo njenu prestolnicu sa sedamdeset hiljada stanovnika brani soldateska od petnaest hiljada ljudi.
Mada šamani i ovaj put vide povoljna znamenja, još važnije je što ljudstvo Azijske divizije nema kud da odstupi niti gdje da se skloni. Zato, u narednih pola godine, snagom očajnika tuku sedam puta brojnije, ali slabo opremljene i dezorganizirane kineske vojnike.
Sa Urgom pod svojom vlašću, Ungern je vrhuncu moći. Ništa više nije izvjesno sem terora: dvije hiljade Jevreja strada u pogromu, a domicilno stanovništvo i pet hiljada Rusa izloženo je konstantnom šikaniranju, pljački, divljačkim likvidacijama…
Iz noći u noć u stepi bljeskaju farovi i neprekidno zavija sirena – to se baron sam samcat vozi u velikom fordu.
Posljednji gospodar rata
Na proljeće 1921. horizont naglo tone u mrak.
Pod američkim i britanskim pritiskom Japan je prinuđen da na neko vrijeme obustavi svoj prodor u Aziju, Mongoli su uslijed tlačenja na pragu općeg ustanka, kineski gospodari rata bjesne zbog poraza, a crveni spremni da pređu granicu i zauzmu Urgu.
Omča oko Ungerna je stegnuta.
Danima šamani ne izbivaju iz njegovog štaba. A onda, 15. aprila 1921. posljednji ruski gospodara rata iznenada naređuje pokret; Azijska divizija kreće u svoj posljednji napad – natrag, na Rusiju.
Ako postoji nada, umire tokom nekoliko bojeva sa crvenima. Bez ijednog saveznika i podrške stanovništva, sve što proređeni Ungernovi vojnici još mogu da očekuju jeste smrt u narednoj borbi ili ispred streljačkog stroja.
Odrpana, iscrpljena, poluluda od straha, Azijska divizija više ne može izdržati; grupa vojnika 19. avgusta 1921. puca na komandantov šator. Ungern bježi i, dok pobunjenici kolju nekoliko njegovih ljubimaca, luta na konju čitavu noć.
Sljedećeg jutra, barona na prevaru hvata mongolski eskadron njegove divizije i u taljigama, vezanog, predaje crvenima.
„Jako miriše na bijeli luk – što će vam toliki Židovi?“, pita Ungern svoje neprijatelje.
Osudili su ga 15. septembra 1921. u Nikolajevsku za pet sati i dvadeset minuta; streljan je dan kasnije.
Pismo drugovima
Bijeli su zbog zauzimanja Urge – svog posljednjeg uspjeha – proglasili Ungerna za otjelovljenje ničeanskog natčovjeka, duboko obrazovanog mistika, apokaliptičkog vizionara izvan vremena. Takav je i dalje za desničarske mitomane, ali i onu vrstu romatičara uvjerenih da dalekoistočne stepe, Tibet i budistički monasi kriju neizrecive tajne.
Istina je mnogo prizemnija. Psihopata, ovisnik, praznovjerani opsjenar mrvicama napabričenih citata u nepismenom društvu, Ungern je – zapravo – tek svirepi šef bande. Takvi ljudi uvijek isplivaju u smutnim vremenima i, vukući se za događajima, prije ili kasnije, postaju tuđe alatke.
Zahvaljujući isključivo poremećenom baronu, Moskvi je uspjelo ne samo da odvoji Mongoliju od Kine, već i da je do 1923. sovjetizira, zaključak je pisma Politbirou boljševičkog diplomate Adolfa Abramoviča Jofea.
„Sve ionako vrvi od špijuna i agitatora“, znao je Ungern često da kaže.
*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika.