U novoj rubrici IZA HORIZONTA, poznati beogradski novinar Filip Švarm podseća čitaoce Elementarijuma na jedno presudno, ali zaboravljeno očekivanje iz Prvog svetskog rata
Tekst: Filip Švarm*
Narodni dom u Cirihu, 22. januar 1917. Predavanje Vladimira Iljiča Uljanova Lenjina članovima Radničke omladine, mahom studentima. Tema – revolucija; povod – dvanaestogodišnjica Crvene nedjelje.
Vođa Ruske socijaldemokratske radničke partije boljševika je suhoparan, čita sa cedulja, opširan… Pred kraj i sam uviđa da je publika zamorena:
„Moje vrijeme je gotovo isteklo i ja ne želim da zloupotrebljavam strpljenje svojih slušalaca.“
Lenjin je izlaganje završio prognozom da „strahovite grozote imperijalističkog rata i strahote skupoće stvaraju svuda revolucionarno raspoloženje“, ali i da „mi, stari, možda nećemo doživjeti odlučne bitke ove revolucije…“
Priznanje četrdesetšestogodišnjeg političkog emigranta da mu je životni cilj izmakao ili samo loš dan?
Razočaran, ogorčen, dosljedan
Neutralna Švicarska privremeno je pribježište od rata. To je zemlja banaka, precizne mehanike i discipliniranog građanstva. Kaldrma po gradovima – čista, kafane – ušuškane i prijatne, vlakovi – na sekundu točni.
„Skupoća je đavolska, a nema od čega da se živi“, piše Lenjin u jesen 1916.
Njegov do tada relativno udoban život malog rentijera iz niže srednje klase, okončao se sredinom godine kada mu je umrla majka Marija Aleksandrovna. Ona ga je financijski pomagala zahvaljujući penziji od 1200 rubalja u zlatu, koju je primala od 1886. nakon smrti Lenjinovog oca Ilje Nikolajeviča, inače titularnog državnog savjetnika sa pravom nasljeđivanja plemstva.
Ali, više od svih egzistencijalnih problema zajedno, Lenjina muči politička osujećenost i izoliranost.
Kao iskreni internacionalist, od 1914. je na brisanom prostoru: izuzev jednog dijela ruskih, vođe socijaldemokrata svih zemalja proglasili su ujedinjenje se svojim carevima, kraljevima, vladama; uprkos svim dotadašnjim antiratnim deklaracijama Druge internacionale i zaklinjanjima u Marksa, pokazalo se da radnici ipak „imaju domovinu“.
Lenjin je razočaran, ogorčen… Ali i dosljedan: poziva krojače, bravare, zidare, seljake i sve ostale u uniformama da umjesto što jedni druge kolju bajonetama i raznose ručnim bombama, okrenu puške na generale i ministre, bankare i industrijalce, „da imperijalistički rat pretvore u građanski“.
Ne sluša ga nitko. Vijore barjaci, grme topovi, štekću mitraljezi. Kreč u masovnim grobnicama prekriće više od milion mrtvih u prvih šest mjeseci rata.
Sprženo ljudsko meso
Daleko od svakog pacifizma, Lenjin u svjetskom ratu vidi priliku za socijalnu revoluciju. Koliko je u tome usamljen, uvjeriće se i početkom septembra 1915. u švicarskom selu Cimervald. Tu učestvuje na skupu dvadesetak ljevičara – mahom nepoznatih i bez uticaja – iz Francuske, Njemačke, Rusije i neutralnih zemalja. Okupljeni, na kraju, većinom glasova odlučuju da pozovu zaraćene blokove na mir bez „aneksija i kontribucija“. Dalje nisu smjeli, niti željeli.
Inače, za vrijeme skupa u seoskoj kafani u Cimervaldu, ruska vojska krajnjim je naporima zaustavljala njemačku kod Viljnusa, na Zapadnom frontu zahuktavala se druga bitka u Šampanji, a Bugarska se spremala da se pridruži Austrougarskoj i Njemačkoj u okupaciji i čerečenju Srbije.
Nešto veća grupa antiratnih ljevičara ponovo se okupila u Švicarskoj krajem aprila 1916. Ovaj put, u selu Kintal, jasno su se distancirali od „klasnog jedinstva“ i podrške vladama u svojim zemljama. Mada je Lenjin zadovoljniji, uticaj ove konferencije na rat i radnički pokret isti je kao one u Cimervaldu.
Jednom riječju – nikakav.
Britanska vojska je dva mjeseca kasnije, 1. jula, prvog dana bitke na Somi izgubila 57.000 ljudi – 19.000 mrtvih, 2000 nestalih, 36.000 ranjenih; francuska artiljerija je u sklopu Verdenske bitke, samo od 17. do 20. augusta, ispalila tri miliona granata od 75 mm i milion granata teških kalibara, među kojima bar 300.000 sa bojnim otrovima.
„Mi, čitajući novine, nemamo dovoljno žive slike o tome kako se u ovim masnim i smrdljivim rečima radi o sprženom ljudskom mesu“, zapisaće dvadeset pet godina kasnije Miroslav Krleža.
Nesanica
Sem novinskih, Lenjin jedva da ima drugih informacija; pogotovo ne iz Rusije. A štampa piše hvalospjeve o uspješnoj ofanzivi generala Alekseja Brusilova protiv austrougarskih trupa, o pobjedama nad Turskom na Kavkazu, o stalnom jačanju ruske vojske…
Čini se i da je vlast u Petrogradu čvrsta poput klisurine: boljševička partija jedva da još postoji – aktivisti su u Sibiru, na frontu ili potpuno pasivni. Pored toga, u ostatke stranačke organizacije duboko se infiltrirala Ohrana, tajna carska policija.
Zauzvrat, Lenjin pokušava da održi što čvršće veze sa šakom boljševičkih emigranata: u Švicarskoj ličnim kontaktom, a sa onim u neutralnim ili zemljama Antante, dopisivanjem. Odsječeni od Rusije, bez mogućnosti stvarnog političkog rada, svi skupa provode dane u uzajamnim intrigama i maglovitim teoretskim diskusijama.
„Prepirke i svađe, koje su jako obilježavale emigrantski život, uveliko su remetile njegov život“, napisala je Nadežda Krupska o svom suprugu. Još je dodala da se kući vraćao zelen u licu i da poslije nije mogao spavati.
Odsustvo svake sujete, veliku inteligenciju i fanatičnu čvrstinu volje, Lenjinu priznaju i politički istomišljenici i neistomišljenici. Ni on sam ne krije uvjerenost u vlastitu misiju i lidersku superiornost.
„U emigraciju je stigao kao vođa ruske revolucije i to ne kao takve, već potpuno konkretne“, zapisao je Julijus Martov, bivši Lenjinov saborac i, potom, oponent.
Međutim, početkom 1917, izuzev emigrantskog sivila, besparice, političke i ideološke skrajnutosti, ničeg drugog nema na Lenjinovom horizontu; poredak protiv koga se borio čitav život, pokazao se čvršćim od svih njegovih prognoza i marksističkih postulata.
Zahvaljujući ratu, industrijski magnati su još bogatiji, uski vojno-politički vrhovi – moćniji, ogromna masa običnog svijeta – bez ikakve mogućnosti da na bilo što utiče. Istina, sve niži standard i nestašice u zaraćenim zemljama izazivaju proteste i štrajkove. Ali, ratni napor i društveno ustrojstvo nitko nigdje ne osporava.
Čovjek prošlosti
Poput mnogih kada se osjete potpuno nemoćnim pred duhom vremena i okolnostima na koje uprkos svim pokušajima ne mogu uticati, Lenjin se povukao u svoj unutrašnji svijet. Čita Hegela, Aristotela, Lasala; piše „Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma“ u nadi da će ga legalno objaviti u Rusiji i nešto zaraditi. Uostalom, Maksim Gorki mu je kao izdavač poslao pet stotina rubalja akontacije.
Da će socijalizam kad-tad pobjediti, Lenjin ne sumnja. No, potpuno marginaliziran, sa praktično razbijenom partijom, napet i razdražljiv, sve manje se nada da će u toj revoluciji igrati bilo kakvu ulogu.
„Ja sam starik, starik“, piše gruzijska socijaldemokratkinja Miha Čakaj da je Lenjin stalno ponavljao.
Riječi su to čovjeka uvjerenog da je njegovo vrijeme prošlo i da sve što mu preostaje jeste da piše pamflete i brošure na najjeftinijem papiru, seli se iz jednog u drugi siromašni stan i guši u emigrantskim spletkama, nostalgiji i sentimentalnim sjećanjima iz prošlosti.
Epilog
Petrograd, 8. novembar 1917. Premoreni Lenjin, devet mjeseci i šesnaest dana nakon predavanja u Cirihu, sprema se da bar malo odspava u nekom sobičku dvorca Smoljni. Boljševici su upravo preuzeli vlast, a on je nekoliko sati ranije postao predsjednik Savjeta narodnih komesara ili premijer Rusije. Konačno može da se osvrne na pređeni put.
Lav Trocki piše da se Lenjin mahinalno prekrstio.
*Autor je novinar i publicista iz Beograda. Odgovorni je urednik nedeljnika „Vreme“. Autor je više dugometražnih dokumentarnih filmova kao što su Jedinica i Heroj. Piše na ijekavskom izgovoru srpskog književnog jezika.