Na dvestotu godišnjicu Pismenice Vuka Karadžića, uporedo sa Sajmom knjiga i drugim jubilejima, prisećamo se kako je počela Vukova jezička reforma. I da li je bila neophodna?

Tekst: Slobodan Bubnjević

Pre dva veka, godinu dana nakon sloma Karađorđeve bune – u Beču, gde su mesecima unazad pristizale tadašnje izbeglice iz Turske – u štampariji izvesnog Joana Širera pojavljuje se knjižica na 106 strana (plus lista prenumeranata) naslovljena Pismenica serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisana.

Ovo delo, posvećeno arhimandritu Milentiju Nikšiću iz manastira Feneka, objavljuje 1814. godine dvadesetsedmogodišnji ustanički pisar koji je na korici Pismenice potpisan kao Vuk Stefanović Srbijanac (tek u narednim knjigama potpisivaće se porodičnim imenom Karadžić).

Stigao u Beč iz Zemuna, gde je započeo svoje izbeglištvo i uz nešto ušteđevine prezimio u kući Stefana Živkovića i rođake Savke, Vuk je pre štampanja Pismenice za tek osnovane „Novine Serbske“ Dimitrija Davidovića napisao jedan tekst o slomu ustanka u Srbiji, koji nije objavljen, ali je došao u ruke carskog cenzora Jerneja Kopitara, a koji će Vuka potom navesti da se bavi narodnim jezikom.

Trenutak je tragičan, kao i mnogi u istoriji Srbije. Veliki nacionalni poraz, rastrojstvo i nove migracije dolaze u osvit predromantizma, vrenja u brojnim kulturama Evrope, ispoštene ratovima sa Napoleonom.

U to doba, kulturom Srba dominira književno-jezička paradigma sa nestalnom azbukom od 44 slova i jezikom koji neprekidno mutira, a o kome danas učimo kao o jednoj, u najmanju ruku haotičnoj smeši ruskog, crkvenoslovenskog i narodnog govora.

Istovremeno, ugledna imena kao što su Sava Tekelija, Pavle Solarić i Atanasije Stojković, u svojim delima svako malo uvode nove jezičke standarde, stvarajući na kraju potpunu zbrku.

Štampana i pisana uporedo sa prvom Vukovom Pjesnaricom, Pismenica niče na temelju svih tih neuspelih reformi srpskog jezika (među kojima je Vukovoj najbliža ona u kojoj se okušao Savo Mrkalj) nudeći nešto sasvim novo i sasvim jednostavno – zaista doslovnu primenu Adelungovog pravila „piši kao što govoriš“.

I mada će tek 1847. biti slavljena kao pobeda narodnog jezika, Pismenica kao prva gramatika narodnog jezika označava prekretnicu u njegovom razvoju, otvara vrata velike Vukove reforme i, uopšte, postavlja temelje moderne srpske kulture.

Osnovni program dat je u njoj brzo i lako – već na strani 9, nakon što je sažeto i jasno objasnio zašto je tako mnogo znakova u tadašnjoj bukvici slavenoserbskog jezika potpuno nepotrebno, Vuk predstavlja novu, reformisanu azbuku (u tom trenutku sa 29 slova, bez slova dž), a potom i novi, narodni jezik, koji će izrasti u ovaj kojim danas govorimo, pišemo i mislimo.

Ako se može načiniti takvo poređenje, jezik iznikao iz Pismenice je kao i njegov tvorac, jezik izbeglica, snalažljiv i samostalan. On usvaja izraze, prilagođava se, živi, menja se u duhu vremena i to, gotovo samostalno, brže i efikasnije nego što naši poslovično tromi jezički odbori i redakcije, obično okasnelo, išta preduzmu.

Na dvestotu godišnjicu Pismenice, uporedo sa drugim jubilejima tokom 2014. godine, podsećanja, debate i diskusije o Vukovoj jezičkoj reformi nisu doneli ništa novo.

U međuvremenu se moderni, Vukov, srpski jezik pokazao kao neočekivano bogat i moćan, kao jezik koji je u skučenim okvirima Balkanskog poluostrva sabrao tradicije više nacija i postao trajan most zajedništva, ma kako političke oligarhije neprekidno pokušavale da izvrše nasilje nad njim i pretvore ga u više navodno različitih jezika.

Eksperiment doslovne primene Adelungovog pravila nije ostao samo na uzbudljivom enciklopedijskom podatku da je srpski jezik jedini na svetu u kom se zaista i piše kao što se govori, već jezik koji se nesmetano može pisati na više pisama, a da reči od svog duha ništa ne gube. I čitav niz drugih pogodnosti.

Sa druge strane, kritičari Vuka su u pravu kad navode kako je Vukov književni jezik, nikao iz narodnog govora, otežao i gotovo ukinuo veze sa onim delom srpske umetničke književnosti koji se razvijao pre 1814. godine. Tako je i kultura Srba pre Pismenice, napisana na danas nepostojećem slavenoserbskom jeziku, nepovratno zaboravljena.

Vredi li, u odnosu na Vukovu tradiciju u kojoj svakodnevno uživamo, žaliti zbog tog pratećeg gubitka? 

Ne, rekao bih, ne vredi žaliti nimalo.

Dovoljno je samo da zamislimo sumornu alternativu – da je izgnani ustanički pisar u Beču, koračajući sa štulom od naselja Landstrasse do Stefandoma odšetao dalje, drugim putem, da je uvideo u kakav se višedecenijski kulturni rat upušta i odustao od objavljivanja Pismenice pre bilo kakve reforme. 

Naslov ovog teksta, na primer, u tom slučaju bi mogao glasiti: ZačԀtԂoe serbԀskiӥ ᴙazӹkԂ nečԀtԂoe drugԀoiӣ?

Tekst je delimično nastao na osnovu članka istog autora, objavljenog u broju 1204 nedeljnika „Vreme“

podeli
povezano
Tvorac Sretenjskog ustava
Asteroid Dejvid Bouvi