Poznata po svega nekoliko skica i fotografija, prva beogradska i srpska termoelektrana imala je prilično nesrećnu sudbinu

Tekst: Dobrivoje Lale Erić

Ako bismo se na tren vratili u Beograd druge polovine 19. veka, zatekli bismo se usred galimatijasa mlade, poletne države, vreve tek oslobođenog naroda i sveprisutnog orijentalnog nasleđa. Otklon od dugotrajne turske uprave – što je bila i ideja vodilja i osnovni cilj tadašnjih vlasti – konačno je bio moguć tek nakon Berlinskog kongresa 1878, kada Srbija i formalno postaje nezavisna država. Pogled je tada, čini se zauvek, odlučno uperen ka evropskom zapadu koji se, međutim, vekovima unazad razvijao i napredovao.

Postoje mnoga tumačenja i tretiranja problema modernizacije, no onaj ključni je – kada zapravo započinje moderno doba? Industrijskom revolucijom i otkrićem parne mašine? Da li su prelomni istorijski događaji: američka nezavisnost i Francuska revolucija, panevropska revolucija 1848, raspad velikih carstava zaključno sa 1918? U svemu ovome nalazimo elemente koji se mogu očitati i na ovim našim prostorima, ali jedan događaj, jedno uzbudljivo postignuće na samom fin de siècle učinili su Beograd istinski vidljivim u očima čitavog sveta. I to baš tako – bukvalno vidljivim, čak i u najmračnijoj od svih noći.

Mašinska dvorana

U priči o osvetljenju prestonice važne su, naravno, i ideje i dela Nikole Tesle, koji posredno inspiriše i ubeđuje Đorđa Stanojevića, profesora fizike na Vojnoj akademiji, da je električna energija snaga budućnosti, sila koja će svet uvesti u, nadao se, bleštavi 20. vek. Beogradska opština se, inače, već duže vreme bavila pitanjem gradskog osvetljenja, no dilema je bila izbor gasa ili struje. Gotovo nepoznata, nova i po savremenike zastrašujuće opasna električna energija bila je nešto van granica poimanja. Gas je, s druge strane, bio jednostavnije, ali i znatno slabije rešenje. Žučna diskusija je potrajala nekoliko godina, uz brojne javne nastupe i rasprave, često i putem tada jedino postojećih štampanih medija. Svojevrsni Gordijev čvor po ovom pitanju presekao je niko drugi do Nikola Pašić, tada predsednik opštine, no istorija je ipak Đorđa Stanojevića glorifikovala kao „oca elektrifikacije Srbije“.

Godine 1891. raspisan je stečaj, savremenim rečnikom: „tender“, na kome pobeđuje Perikles Ciklos, Grk iz Milana. Stečaj se odnosio na koncesiju nad osvetljenjem, ali i nad, ništa manje važnom, varoškom železnicom – tramvajem. Radovima se odmah pristupilo i, uz manje poteškoće i odlaganja, centrala je zvanično puštena u rad oktobra 1893, iste godine kada je i Tesla osvetlio Svetsku izložbu u Čikagu i čovečanstvu prikazao kakva ga budućnost očekuje. Svečanost otvaranja centrale ulepšana je i uplovljavanjem u grad jednog od prvih srpskih parobroda, „Deligrada“, čime Srbija dobija još jednu važnu međunarodnu vezu – plovidbu Dunavom.

Centrala i Crkva Aleksandra Nevskog

Ma koliko da je električna energija, taj čudnovati, neopipljivo opipljivi proizvod, zapravo srž modernog doba, zgrada prve javne električne centrale, ne samo Beograda već i cele Srbije, na uglu Dobračine i Skender-begove, nije bila preterano impresivan objekat. Poznata po svega nekoliko skica i fotografija, centrala je imala prilično nesrećnu sudbinu: ozbiljno oštećena pri bombardovanju Beograda 1915, popravljena je tek toliko da funkcioniše tokom rata, da bi, po njegovom okončanju prestonica, sada već znatno veće kraljevine, shvatila da joj je neophodna neuporedivo veća energija.

Ne zna se tačno kada je podignut i danas postojeći objekat, niti ko je njegov graditelj, jer tih podataka u arhivima nema. Bilo je previše problema skopčanih „sa obnovom i rekonstrukcijom postrojenja“ kako govori dostupna dokumentacija. Centrala je u osvit rata bila u vlasništvu Belgijskog društva, koje beži pred okupatorima. Po oslobođenju 1918, Belgijanci dolaze tek kada je proizvodnja nekako uspostavljena, no Opština poništava staru koncesiju, što dovodi do višegodišnje međunarodne arbitraže. Rezultat jeste nacionalizovanje svih postrojenja i celokupne mreže tramvaja i osvetljenja, ali i nimalo skromna naknada Belgijancima.

Knez Mihailova ulica, kraj 19. veka: Jedna od prvih uličnih sijalica

Znamo, stoga, da je po okončanju arbitraže grad mogao da započne s planiranim radovima što se i desilo 1924/25. Zahvaljujući jednom izveštaju inžinjera Dimitrija Savića, šefa Mašinske službe, znamo i kada su svi radovi okončani – 1927. U godinama i decenijama koje slede, Savić će postati spiritus movens izgradnje mnogih termocentrala u prve dve Jugoslavije, kao i potonji akademik SANU-a. Uz važne izmene koje je centrala pretrpela 1946, kada je iz nje odneta sva oprema i kada su porušena dva markantna dimnjaka, to je upravo i danas postojeći objekat koji tiho i nenametljivo skriva svoju ulogu u metropolizaciji Beograda, a u kome se od 2005. nalazi Muzej nauke i tehnike. Time je, na mnogo načina, odata počast ovom jedinstvenom prostoru: u zgradi prve električne centrale u Srba sada se čuvaju materijalna dobra koja su umnogome nastala ili su barem korišćena upravo zahvaljujući njenom radu i magiji, onoj električnoj, koju je stvarala.

Ne sme se zaboraviti ni njen zenit. Početkom tridesetih godina postepeno je stišavana i gašena kako je u pogon puštana njena naslednica, druga dorćolska centrala poetičnog naziva „Snaga i svetlost“, koja je radila od 1933. pa sve do 1969.

Sudbina prve beogradske centrale po mnogo čemu je poučan primer, no ključno je da se ta pouka razume i nadalje primeni. Zato je u konačnom fokusu upravo „Snaga i svetlost“, modernistički biser Beograda, koji već decenijama propada i tone u vodu koja je polagano osvaja sa svih strana, čekajući ostvarenje sna o gradu na vodi. Nadajmo se samo da ta voda neće biti i njeno konačno ishodište.

Autor je urednik programa i izdavaštva CPN-a

podeli
povezano
Tvorac Sretenjskog ustava
Asteroid Dejvid Bouvi