Čemu nas uči film Dejvida Finčera?

Zvanični plakat za film – most kroz maglu je još jedina od fascinantnih metafora kojima Finčerovo remek-delo obiluje.

Tekst: Milan M. Ćirković

O čemu tačno govorimo kada govorimo o nauci? Jedna od karakterističnih bolesti savremenog doba jeste iluzija da je na to pitanje jednostavno odgovoriti i da “svako  to zna”. (I inače, čim na bilo koje pitanje dobijate populistički odgovor da “to svako zna,” možete biti sigurni da je u pitanju ozbiljan i zanemaren problem. Nekada je svako znao da se Sunce okreće oko Zemlje i da nema nikakve filogenetske srodnosti čoveka i šimpanze.) Nešto pametniji odgovor jeste da je nauka nešto što ima (1) specifičan predmet izučavanja, te (2) specifičan metod izučavanja tog predmeta. Na stranu to što dotična “definicija” ima mnoštvo problema i što je, striktno govoreći, u neskladu sa mnogim rezultatima savremene, post-pozitivističke epistemologije. Prihvatimo je za trenutak. Zatim zaboravimo na element (1) – na kraju krajeva, postoje brojne nauke sa brojnim predmetima proučavanja, tako da ako želimo da kažemo nešto smisleno što će biti zajedničko za sve ili bar većinu, moraćemo da za momenat apstrahujemo sve te posebnosti. Očigedno je i da sam metod (2) predstavlja zastrašujući problem za obrazovne institucije – ovo nije potrebno posebno dokazivati, dovoljno je uočiti rasprostranjenu naučnu nepismenost i posledičnu popularnost pseudonauka, od astrologije i nadrilekarstva, preko poricanja klimatskih promena i teorija zavere u vezi sa AIDS-om, sve do bizarnijih formi kreacionizma i “inteligentnog” dizajna. Zapravo, situacija sa naučnom pismenošću u ovo doba najezde pseudonaučnih i antinaučnih hordi je toliko očajna da je pomoć sa ma koje strane beskrajno dobrodošla. Ukoliko još potiče iz tako uticajnog segmenta popularne kulture kao što je holivudska A-produkcija, onda svakako to treba pozdraviti i maksimalno iskoristiti u pedagoške i prosvetiteljske svrhe.

Film Dejvida Finčera Zodijak, koji se pojavio u bioskopima u proleće 2007. godine, može biti interesantan, na prvi pogled neočekivano, upravo sa strane filozofije nauke, a još više adekvatnog prikazivanja istraživačkog procesa u pop-kulturi. Scenario Džejmsa Vanderbilta, zasnovan na knjizi Roberta Grejsmita, jednog od glavnih protagonista (koga u filmu sjajno glumi Džejk Džilenhol), karakteriše ogromno mnoštvo detalja koje je praktično nemoguće uočiti na prvo gledanje. Još manje ih je moguće prepričati; a i da je moguće bilo bi, u najmanju ruku, etički sumnjivo! Zaplet filma se do u detalja zasniva na istorijskim događajima: potrazi za zloglasnim serijskim ubicom poznatim kao “Zodijak” koji je terorisao San Francisko i okolinu (čuvena Bay Area) tokom kasnih 1960-tih i ranih 1970-tih godina, ostavljajući za sobom pet potvrđenih ubijenih i dve ranjene osobe. Specifičnost “Zodijaka” bila su njegova pisma i šifre koje je slao novinama od kojih neke nikada nisu dešifrovane, uprkos naporima najsposobnijih svetskih kriptologa i kriptanalitičara. U nekim od nešifrovanih pisama, kao i u nekim šiframa koje su uspešno dešifrovane (velikim delom naporima amatera), ubica je sebi pripisivao daleko veći broj žrtava – ukupno 37 – što nikada nije dokazano. Ovi događaji ostaju jedan od najpoznatijih nerešenih kriminalnih slučajeva do današnjeg dana, oko kojeg su se isprele mnogobrojne urbane legende i teorije zavere.

Brainstorming” Grejsmita i Ejverija u redakciji – scena koja se neprekidno odigrava po bezbrojnim institutima, fakultetima, opservatorijama i laboratorijama širom sveta, kvintesencija naučnog diskursa. 

Samim tim, ovo je za originalnog stvaraoca kakav je Finčer bio pravi zlatni rudnik. Zajedno sa Vanderbiltom i producentom Bredom Fišerom, on je proveo skoro 18 meseci u sopstvenom istraživanju istorijata i statusa ubistava pripisivanih Zodijaku – i to se očigledno isplatilo. Proizvod je verovatno najrealističniji prikaz istraživanja kao koncepta u novijoj kinematografiji, nešto što je svakako hrabar potez, koji se reditelju delimično osvetio, pošto film nije ni izdaleka postigao onaj komercijalni uspeh kome se ostvarenja u toj kategoriji i sa takvom ekipom uvek nadaju. (Mada treba imati u vidu i da su mnogo diskutovani uspesi filmova “na blagajni” velikim delom posledica čiste sreće, tj. varijanse slučajne raspodele, kao i reklamnih manipulacija.) Takođe, bio je često i na meti kritičara. U ovoj belešci želeo bih da sugerišem da upravo razlozi zbog kojih je Zodijak doživeo brojne kritike jesu oni zbog kojih ovaj film vredi gledati – i gledati ponovo, s obzirom da je bogatstvo detalja u njemu takvo da će mnoštvo ostati neotkriveno na površno gledanje. Dok su mnogi napadali nedostatak vulgarne akcije, insistiranje na detaljima i spori ritam ostaje činjenica da se cerebralna akcija forsira od početka do kraja ovog dugačkog (157 minuta original, 162 director’s cut) filma. Zapravo, ulazna špica se nije ni završila, a glavni protagonista, karikaturista Robert Grejsmit, ispraća svog sinčića u školu sa porukom Nauči puno! (Learn a lot!) Po mnogo čemu ovo je pravi moto čitavog filma – triler tu dođe nešto sasvim uzgredno. Najvažnija stvar rečena je u 15. sekundi, ali ilustracija te poente prisutna je u praktično svakom potonjem minutu ovog remek-dela.

Jer, i najprozaičnije pouke su ukorenjene u samom tkivu zapleta. Irelevantno je ko se istraživanjem bavi – jer skromni karikaturista Grejsmit čini napredak tamo gde su arogantni profesionalci (svih vrsta, od iskusnih policajaca i prevejanih krimi-novinara do kriptoanalitičara iz NSA) zakazali ili se predali suočeni sa težinom problema – ali biblioteka ostaje ključni, neizostavni sadržaj istraživanja, što na jedan ili drugi način priznaju gotovo svi protagonisti, neki nevoljno, neki podsmešljivo, neki razočarano (zbog odsustva magičnog rešenja, deus ex machina, koje bi razotkrilo istinu bez mnogo napora, udisanja prašine i gubljenja vida). Jedini realni kriterijum sposobnosti u istraživanju je sam uspeh – to je ono što u isti mah nauku čini i najdemokratskijom i najviše elitističkom ljudskom delatnošću. Grejsmita najpre svi – uključujući donekle i kolegu i prijatelja Ejverija – gledaju ili sažaljivo ili kao neku dosadnu mušicu; počinju da ga cene tek onda kad demonstrira jasan napredak u samoj istrazi.

(Naravno, ovde postoji i snažan selekcioni efekat: bilo bi teško opaziti dragulj kakav je Zodijak kad ne bi bilo toliko tupavih, bezsadržajnih ostvarenja u kojima se Jedina Prava Istina Nepokolebljivo Otkriva Bleskom Inspiracije Autentičnog Genija ili Sreća Pomaže Hrabre Istraživače ili, u najgorem, a sve češćem, slučaju, Do Istine Se Stiže Presecanjem Gordijevog Čvora; opus Stivena Spilberga, recimo, daje odlične primere u sva tri podžanra. Prava je sreća što je, recimo, Finčer u Zodijaku primenio čitav niz novih tehnologija, na čelu sa moćnom Thomson Viper Filmstream digitalnom kamerom, da dočara ne samo Kaliforniju šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka – doba koje mnogima već danas izgleda daleko poput perma ili trijasa – već i sam proces rekonstrukcije prošlosti kroz kompleksni zaplet Grejsmitove opsesivne istrage. Ironija je da, dok je sav istraživački deo filma snimljen u digitalnoj tehnologiji, jedino su usporene rekonstrukcije pojedinih napada ubice snimljene klasičnim filmskim kamerama; kao da je i ovim detaljem Finčer – poznat po vrhunskoj pažnji koju je u svim svojim ostvarenjima poklanjao fotografiji – želeo da pokaže da je ideja potpune rekonstrukcije kroz dostizanje konačne istine o nekom događaju ne samo nerealistična, već i zastarela. Ser Karl Poper bi se obradovao!)

Zagonetke, skrivene i (naizgled) neskrivene

Dakle, u pitanju je prava istraživačka drama, sa svim svojim neophodnim i čudesnim elementima – kretanje mnogim pogrešnim putevima, dospevanje u ćorsokak, povratak na početak, trenutak iznenadnog prosvetljenja, neizvesnost koja prati testiranje hipoteze, neopravdani, ali neizbežni, strah od neuspeha, rad praćen nerazumevanjem okoline – sve te stvari su veoma dobro poznate svakom ko je ikada zagazio u vode nauke. I Zodijak nas ne pošteđuje ničeg od toga – delić njegove lepote leži upravo u brutalnosti sa kojom obara naše egocentrične iluzije o pouzdanom saznanju (ništa manje nego što serijski ubica u realnosti ruši našu iluziju o bezbednosti) – i ostavlja nas u strahu i teskobi od nepredvidljivog i neizvesnog.

To što je predmet istraživanja gnusan zločin, odnosno serija zločina, a ne neki prirodni fenomen, ne menja puno na suštini samog procesa. Ubica (i istorijski i filmski) deluje krajnje superiorno u svom poigravanju sa policijom, novinarima, i celokupnom javnosti kojoj šalje svoje poruke, ponekad šifrovane, a ponekad ne. Ali čak i kad su šifrovane, one teže da sadrže gramatičke i pravopisne greške koje u zadatom kontekstu deluju pre sablasno nego smešno; one kao da nas upozoravaju da skrivene i tajne sile koje ne kontrolišemo slabo mare za naše konvencije i načine na koji smo uredili naš mali svet. On ispoljava i arbitrarnu neefikasnost kad su njegovi sopstveni ubilački projekti u pitanju – baš kao i Priroda, čiji zakoni ponekad, mada retko, dozvole neko izuzetno preživljavanje: kao kad stjuardesa preživi pad aviona sa 10 hiljada metara, ili neki brodolomac opstane pet dana u hladnom okeanu okružen ajkulama. Kao da imamo posla sa jednom vrstom brutalne ravnodušnosti. Njegove akcije su slučajne – makar u epistemičkom smislu da su nepredvidljive – i  upravo zbog toga toliko zbunjujuće. Zodijak deluje tako što iznenađuje; “razbija kalup”, narušava shemu (tj. policijsku shemu, shemu istraživača) – što se u filmu naročito očituje nakon ubistva taksiste Stajna u Prezidio Hajtsu. I Zodijak, baš kao i Priroda, piše u šiframa; setimo se reči koje stoje na samom početku naučne avanture: “Knjiga Prirode… pisana jezikom matematike.” (Galilej) Nažalost, usled globalne naučne nepismenosti, i matematički simboli danas većini ljudi deluju kao šifre – što je ironično, pošto je njihova svrha upravo dijametralno suprotna: da izraze najjasnije, potpuno nedvosmislene, svima jednake opšte istine, analitički tačne, koje ne zahtevaju dodatna tumačenja.

Jedna od ključnih scena u filmu je dijalog kolega iz redakcije, Ejverija i Grejsmita u kafiću, uz Akva velvu (Grejsmitov omiljeni koktel na bazi votke, džina i plavog kurasaa), oko 50. minuta u filmu. Grejsmit ne samo što demonstrira snažnu intuiciju – neophodna osobina svakog istraživača – već i prilično trivijalan ključ uspeha koji ipak predstavlja misteriju i nesavladivu tajnu za kolegu novinara (kao i najveći deo javnosti, i tada i sad):

EJVERI: Ali kako da, od A je jedan, B je dva,

stignem do razumevanja čitave šifre?

GREJSMIT: Pa, isto kao i ja. Odeš u biblioteku.

Neskrivena poenta i jeste u tome: epistemologije i metodologija nauke nisu same po sebi nimalo komplikovane oblasti i potpuno je naopako i pogrešno rašireno shvatanje da se u njih ljudi mogu upustiti tek nakon više decenija napornog učenja. Ono što ih čini teškim je isključivo intelektualna lenjost, nemarnost i ekstremna brzina koje karakterišu savremeni način života. Naravno, kroz pozitivnu povratnu spregu, ove pojave utiču na to da se naši mentalni kapaciteti odista smanjuju. Na taj način, odsustvovanje iz biblioteke odista čini ljude naivnijim, inertnijim, pa i – zašto bespotrebno birati reči – glupljim.

Scena se završava izrazito dirljivim i snažnim momentom:

EJVERI: Šta ti želiš od ovoga?

GREJSMIT: Molim?

EJVERI: Kakvu ti korist imaš? Ovo je dobar posao za sve osim za tebe.

GREJSMIT (iskreno začuđen): Kako to misliš “posao”?

(kraj scene)

Naravno, predstavljanje Grejsmita kao “udarenog” ili ne sasvim normalnog (štogod ta reč značila populistima, a svakako ne označava ugao od 90° ili p/2 radijana) na osnovu ove i sličnih reakcija je sasvim ekvivalentno standardnim predrasudama koje prema nauci i naučnicima postoje u “širokim narodnim masama” (tm), čemu uspeh duguju ne samo pseudonauke poput astrologije, alhemije, vidovnjaštva ili nadrilekarstva, već i pop-kulturni sadržaji poput filmova o Frankenštajnovom čudovištu na jednoj i serije The Big Bang Theory na drugoj strani. Grejsmit jeste opsednut misterijom Zodijaka i spreman da tome žrtvuje i ličnu sreću i porodicu i sve drugo – ali upravo to i jeste ono najplemenitije ljudsko, ili čak i više nego ljudsko (malo gde ova Sterdženova sintagma nalazi više opravdanja).

Naravno, i “druga strana medalje” je u Zodijaku dostojno reprezentovana. Aktivnost koja pretenduje na naučnost, kao što je grafologija, predstavljena je kao poprište nekompetenecije, sujete i autoritarnosti. Mladi grafolog kome se napokon obraćaju Grejsmit i inspektor Toski radi provere jednog novog nalaza uplašeno kaže za svog sada već penzionisanog, a inače neobično pompeznog i iritantnog, mentora, “Ne bih nikako da se zamerim Šervudu. Pa on me je obučavao!” Kako se ispostavlja, mentor je šarlatan kome ni u jednom trenutku tokom više od decenije istrage nije palo na pamet da bi autor zagonetnih pisama mogao biti ambideksteran, te pisati neka pisma desnom, a druga levom rukom. Neprikosnovenih (i najčešće lažnih) autoriteta ne manjka u nauci, kao ni potrebe ljudi da prema njima budu servilni; nauka je ipak ljudska delatnost i sve mane i slabosti se u njoj u proseku podjednako manifestuju kao i, recimo, u umetnosti, bankarstvu ili sportu. Utoliko je Finčerov prikaz i takvih neprijatnih nuspojava istraživačkog procesa kredibilniji i dragoceniji.

Robert Grejsmit, autor knjige Zodijak

Dalji takvi primeri su problemi nadležnosti i sva sila birokratije koja je sa njima povezana, još jedna uznemirujuća sličnost naučnog i policijskog rada. Pokušaji (u filmu uprkos svemu simpatičnog) inspektora Toskija da se snađe u haosu lokalnih policija/sudija/tužilaca u kalifornijskim opštinama – i ne samo sporost, već i neminovna nepotpunost takve istrage – jako podseća na manje vesele aspekte nauke, naročito onda kada se pokušava rešiti neki istinski interdisciplinarni projekat. Granice među disciplinama su, ipak, proizvod ljudske kulture, istorije i navike, a ne same prirode; još manje društva, jer se, kako mi se kolege iz tih domena često žale, kerberi i samozvani čuvari čistoće na granicama društvenih disciplina ponašaju još agresivnije i bahatije nego što iskustvo govori da je slučaj u naukama o prirodi. Ponekad su odista neophodne godine i decenije, baš kao u istrazi Zodijaka, da bi se sabralo 2 i 2, ukoliko se sabirci čuvaju u različitim disciplinarnim tvrđavama, između kojih se pružaju pustinje koje bi i za Pobesnelog Maksa predstavljale izazov. Ili je, alternativno, potreban istinski genije kalibra Ronalda Fišera, Pola Diraka ili Lajnusa Paulinga da u naizgled potpuno različitim fenomenima, pa i čitavim oblastima, pronađe duboko skriveno zajedništvo.

Kad bi se adekvatno shvatili svi pomenuti (a i mnogi drugi, za koje u ovom kratkom ogledu nije bilo mesta) aspekti Zodijaka, bilo bi jasno da Finčerov film predstavlja odlično sredstvo za promociju naučnog mišljenja i naučno obrazovanje kroz popularnu kulturu. Zodijak uspešno vraća bar deo dostojanstva istinskom istraživačkom duhu koji je ovo doba komercijalnog uspeha, blaziranosti i zamene razumevanja informacijom (najčešće nebuloznom) odavno izgubilo. On predstavlja traganje za istinom kao nešto što je suština ljudskosti, prometejska tradicija, nešto svakako plemenitije i vrednije naše pažnje od investicionog bankarstva, političke agitacije, mešanja papira, socijalnih i drugih “umrežavanja”, bizMisa svih vrsta, “borbe za mir u svetu” u izvedbi misica i starleta, te drugih u kulturi današnjice glorifikovanih zanimanja i aktivnosti. Problem koji na prvi pogled izgleda nesavladiv – zanimljivo i pristupačno predstavljanje složenog skupa koncepata koji karakterišu savremeno shvatanje naučne metodologije, kao i realnosti naučnog rada – može se, očigledno, rešiti uz malo mašte i domišljatosti, kao i razvijene tehničke mogućnosti kojima je režiser raspolagao. Naravno, kao i kod svakog umetničkog dela, u pitanju je uzgredna korist (ili, rečnikom političkih diletanata koji se kod nas predstavljaju kao ekonomski eksperti, dodata vrednost) koju dobijamo; ona suštinska, estetska jeste ono što nalazimo u retkim trenucima uživanja u lepoti. Nezaboravnim rečima Halila Džibrana, sve drugo je samo vrsta čekanja

podeli