Koristeći svoj dnevnik, kapetan Blaj priča priču o tome kako je izgubio brod Baunti

Yasmina, 2009.

 

Tekst: Katarina Stekić

Kapetana Vilijama Blaja bude preteći uzvici njegovih mornara. U pometnji, u jednom trenutku čuje: „Vežite ga!“ Bezuspešno se opire njihovom snažnom stisku. Izvode ga na palubu, gde sreće svog starog prijatelja Flečera Kristijana, sada vođu pobune. Kristijan mu kroz zube objašnjava kako prolazi kroz pakao već nedeljama, i kako je kapetan sam kriv za sve što se dešava. Odbija da ubije Blaja, bez obzira na zahteve posade, već ga sa 18 podržavaoca iskrcava u čamcu sa broda. Ostavlja mu za navigaciju kompas, sekstant i nautičke tablice bez mapa, dnevnik kapetana, a hrane i vode dovoljno za pet dana na moru.

Srećom ili neverovatnim pomorskim umećem, nakon 6500 kilometara pređenih u čamcu na otvorenom moru, Blaj i preživeli od njegove posade se iskrcavaju u holandskoj koloniji Kupang. Blaj, potom, koristeći svoj dnevnik kapetana, priča priču o tome kako je izgubio brod Baunti.

Najsavršenije putovanje morem

Putovanje je počelo dva dana pred katolički Božić 1787. godine. Posadu je činilo 42 mornara i dva botaničara. Uloga botaničara bila je briga o glavnom cilju putovanja – hlebnom drvetu koje je trebalo preneti sa Tahitija u kolonije Karipskog zaliva. Ovo putovanje je bila idealna prilika za Blaja da ispuni svoj san o plovidbi oko sveta, zbog čega je na ovu misiju pozvao Flečera Kristijana, svog prijatelja i ranijeg partnera u plovidbi. Kristijan i Blaj su tokom prethodnih putovanja razvili odnos koji se mogao nazvati bratskim, a Blaj je dodatno delovao na Kristijana kao učitelj, i vremenom ga učinio izvrsnim navigatorom.

Blaj je imao još jednu zamisao: da izvede najsavršenije putovanje morem. Na samom početku je čak obećao posadi da će se vratiti u Englesku sa istim brojem ljudi sa kojim je krenuo. Iz potrebe za naizgled sumanutim savršenstvnom Blaj je uveo posebne rutine za posadu Bauntija. Postojala je jasna disciplina koja se ticala higijene i ishrane. Svakodnevna obaveza bila je 20 minuta plesa uz muziku. Blaj je učinio ustupak mornarima time što je organizovao rad u tri smene, sa po osam sati odmora između svake, čime su dobili vremena za razonodu pored sna i rada. Kako je Blaj pisao u svom dnevniku, sve ovo je dovodilo do „zadovoljstva i poslušnosti svakoga“.

Problemi su počeli da se javljaju pri pokušaju zaobilaženja rta Horn, najjužnije tačke Južne Amerike. Uprkos opiranju posade i primedbama kako je okružiti rt Horn samoubilačka misija, Blaj je insistirao da se ide tim putem jer je bio najkraći, ali i zato što mu je jedino taj put omogućavao kruženje oko sveta. Nakon bezuspešnog pokušaja i velikog nezadovoljstva iscrpljene posade, Blaj je morao da pristane na promenu kursa i odustane od svog sna.

Nova putanja vodila ih je do Tahitija preko rta Dobre nade, najjužnije tačke Afrike, i Tasmanije u Australiji. Tahićani su posadu dočekali vrlo velikodušno. Mornari su bili opčinjeni polinežanskom lepotom. Blaj je posmatrao kako njegovi mornari redom postaju sve razuzdaniji i gube disciplinu, a boravak na Tahitiju je, protiv njegove volje, produžen na pet meseci.

Kristijan, koga je u toku putovanja Blaj unapredio u pomoćnika kapetana, zaljubio se u Tahićanku po imenu Mauatua i zanemario svoje dužnosti. Blaj je ostao čedan i bio vrlo blag prema ponašanju posade dokle god su izvršavali svoje dužnosti. Vremenom su ipak postajali samo gori, na šta je Blaj pisao da „nikada na brodu nije bilo tako nemarnih i bezvrednih sitnih oficira“.   

Nakon smrti brodskog doktora od prekomernog pića Blaj je odlučio da pooštri disciplinske mere. Bičevanje, koje nije praktikovao do sad, postalo je sasvim svakodnevna pojava. Posebno razočaran u Kristijana, Blaj ga je kažnjavao javno i često, zbog čega se u njemu gomilao bes. Tri mornara su odlučila da dezertiraju u želji za obilaskom ostalih ostrva, svesni da je kazna za dezertiranje vešanje. Tri nedelje kasnije su pronađeni, i bez obzira što im je sledila najveća kazna, Blaj se odlučio za blažu, ponovo, bičevanjem.

Duh pobune

Proces uzgoja hlebovog drveta je u međuvremenu znatno uznapredovao, tako da su ubrzo mogli da pođu nazad, na veliko oduševljenje Blaja, ali razočarenje čitave posade. U povratku je kapetanova disciplina počela da prelazi u paranoju. Terao bi posadu da peru palubu i po tri puta za redom dok ne bi bila savršeno čista, dozvoljene porcije hrane je prepolovio, a nastavio je da bude posebno strog prema Kristijanu. Kap koja je prelila čašu je verovatno bio momenat kada ga je kaznio za krađu jednog kokosovog oraha.

Duh pobune se gradio nedeljama, sve dok veći deo članova posade nije ubedio Kristijana da su na njegovoj strani i spremni na sve. Nakon proterivanja Blaja i njemu lojalnih, posada je odlučila da se vrati na Tahiti. Svesni da su postali meta svakog britanskog broda i da im sledi kazna smrću nakon što ih uhvate, mornari su odlučili da nastane ostrvo za čije postojanje britanska mornarica nije znala.

Kristijan je iskoristio mape i svoje navigacione sposobnosti da pronađe takvo ostrvo, koje je danas poznato kao Pitkern. Mornari su sumnjali u svog novog kapetana, ali su taman pred dizanje nove pobune ugledali Pitkern, gde su se naselili sa nekolicinom Tahićanki. Svoj brod Baunti su spalili kako ih niko ne bi pronašao. I dan danas na Pitkernu žive potomci ovih mornara, a ostaci Bauntija se mogu videti blizu obale, pod vodom.

U međuvremenu, Blaj i njegova posada su se borili za život na otvorenom moru, služeći se samo sećanjem kapetana za navigaciju. Rizikovali su i iskrcali se na ostrvu gde domoroci nisu bili prijateljski nastrojeni. Tamo je Blaj izgubio jednog člana svoje preostale posade. Mornar je bio kamenovan na smrt zbog odeće koju je odbio da preda domorocima. Na putu ka sledećem uporištu Blaj je pisao da je situacija krajnje nesrećna, da pate od konstantne vlage i ekstremne hladnoće „bez ikakvog utočišta od lošeg vremena“. Postojale su prepirke i neslaganja i na ovom „brodu“, ali je kapetan uspeo da smiri strasti mornara.

Kada su se konačno iskrcali juna 1789. godine brojali su 18 mornara, iako nisu svi preživeli put nazad do Engleske. Blaj je mesec i po dana uspešno održao u životu 17 ljudi i sebe u uslovima maltene nemogućim za preživljavanje. Odmah po povratku u Englesku Blaj je tražio da pokrene poteru za pobunjenicima. Pronađeni su na Pikternu, ali tek 19 godina kasnije, pri čemu je samo jedan od članova posade bio još uvek živ. Pretpostavlja se da su ostali umrli međusobnim sukobljavanjem, a za Kristijana se veruje da se možda čak i vratio u Englesku, iako nikad nije pronađen.

Nakon što su Kristijanovi rođaci okrivili Blajovu preku narav i loše vođstvo za pobunu, Blaj je u književnoj i filmskoj tradiciji ostao zapamćen kao antagonist, iako je bio oslobođen odgovornosti za dešavanja na Bauntiju, i 1805. godine dobio čin guvernera australijske pokrajine Novog Južnog Velsa.

Međutim, nakon samo tri godine na ovoj poziciji doživeo je još jednu pobunu, poznatu kao rumska pobuna. U pokušaju da zabrani korišćenje ruma kao platežnog sredstva razbesneo je sopstvene oficire i dve godine proveo u tamnici u Sidneju. To je bio jedini put da je vlast u Australiji bila svrgnuta oružanim putem. I pored ovog incidenta, Blaj je kasnije dobio čin vice-admirala.

U poslednja dva veka mnogo prostora je posvećeno kapetanu Blaju u pokušaju da se otkrije uzrok pobune. Na brodu se disciplina i poslušnost podrazumevaju i gotovo nikada ne dovode do pobune. Gde je na Bauntiju nastao problem? Verovatno negde u sukobu Kristijanove težnje za slobodom i Blajeve potrebe za disciplinom, u duhu džordžijanskog vremena, danas možda neshvatljivom. Među familijama Blaj i Kristijan i danas postoji neprijateljstvo.

podeli