Povodom smrti jednog od očeva kibernetike Marvina Minskog (1927–2016), Elementarijum prenosi odlomak reportaže iz prvog broja časopisa Elementi

Tekst: Marija Nikolić*

Dobro veče!
Želimo da vas pozovemo na sastanak na kojem ćemo razgovarati i razmenjivati ideje sa profesorom Marvinom Minskim u njegovom domu u Bruklejnu. Ovo će biti ćaskanje pored kamina, tako da ne brinete ako mislite da ste nespremni.

Bio je to iznenadni poziv koji je usledio nekoliko dana nakon što je u februaru 2014. zvanično otkazan prolećni kurs „Društvo uma“, koji na Medijskoj laboratoriji Tehnološkog instituta Masačusets (MIT) još vodi 86-godišnji profesor Marvin Minski, osnivač Laboratorije za veštačku inteligenciju na ovom prestižnom univerzitetu.

Minski je profesor koji je odrastao u ranoj eri kibernetike i zaslužan je za razvoj naučnih ideja o veštačkoj inteligenciji. Svoj istraživački rad je započeo pedesetih godina prošlog veka, što predstavlja istorijski trenutak za razvijanje digitalnih računara. Dotad takve mašine nisu postojale, odnosno bile su analogne.

Iako obrazovan u polju matematike, Minski je oduvek razmišljao o odnosu uma i mašine, što je uticalo da njegov rad dobije na širini. U svojoj disertaciji koju je radio na Univerzitetu Prinston, analizirao je „mašine koje uče“, za koje je mislio da bi trebalo da simuliraju neuronske mreže mozga.

Uticaj Minskog, pre svega, na polje razvoja kompjuterske nauke i veštačke inteligencije za mnoge stručnjake u ovoj oblasti je neprocenjiv. Sa druge strane, neki kritičari smatraju Minskog zaslužnim za takozvanu zimu veštačke inteligencije, koja je nastupila osamdesetih godina prošlog veka kada je preterano teoretisanje smatrano razlogom za sve veći odliv naprednih umova, a samim tim i finansijskih ulaganja u ovu oblast.

Prema ne toliko skromnim rečima Isaka Asimova, Karl Segan je jedan od dvojice ljudi na celom svetu za koje je mislio da su inteligentniji od njega. Drugi je bio Marvin Minski.

Ono što Boston čini izuzetno primamljivim uprkos ledenim i dugim zimama jeste mogućnost da se na svakodnevnom nivou srećete i družite sa najvećim umovima današnjice i sutrašnjice. Iako veštačka inteligencija i računarske nauke nisu moje profesionalno polje interesovanja u tehničkom smislu, želja za popularizacijom ove i generalno oblasti nauke i tehnologije, obezbedila mi je mesto na kućnom seminaru „Društvo uma“ kod Marvina Minskog.

Mali seminar je okupljao zaljubljenike u oblast veštačke inteligencije koji trenutno borave u Bostonu, kao i one koji nisu želeli da propuste priliku da čuju nešto inspirativno od AI gurua. Ispostavilo se da je takvih ovoga puta bilo svega nas petoro.

Ulazna vrata stare porodične kuće Minskih u Bruklejnu je otvorio mladić tvrdog skandinavskog akcenta kome se ubrzo pridružila ljupka bakica povijene figure, izrazito sede kose ošišane u „paž“. Bili su to Glorija Radišč, supruga Marvina Minskog, i Heiki Ruska, jedan od njegovih asistenata.

„Dobro veče, dobro došli. Izvolite, tamo možete ostaviti vaš kaput“, Heiki me je uputio u prostoriju koja se nalazila levo od ulaznih vrata. Prvih nekoliko minuta sam se okretala po prostoriji tragajući za slobodnim mestom gde bih mogla da odložim svoj kaput, budući da je soba bila pretrpana najrazličitijim stvarima: od suvišnih fotelja, preko nekoliko redova naslaganih knjiga, društvenih igara i raznih igračaka. Bilo je potpuno svejedno gde ću ga odložiti, te sam kaput spustila preko nekoliko odevnih predmeta koji izgledaju kao da već godinama leže na toj ružičastoj fotelji.

Put od hodnika ka dnevnom boravku Marvina Minskog ispuni vas raznim utiscima. Teško je ne primetiti tri sloja različitih tepiha koji izgledaju kao da se svaki put kada je porodica odlučila da kupi novi, onaj stari ljubomorno čuvao kako bi njegovo postojanje ostalo upamćeno. Marvin Minski je, inače, jedan od onih savremenika koji smatraju da bi trebalo da se otarasimo smrti.

Nakon što smo se svi kratko predstavili, Glorija je pokušala da upamti imena prisutnih tako što je svako ponavljala, „Marvine, ovo je Džon. Marvine, ovo je Marija…“, na šta je Marvin kratko, glumeći mrzovolju, prokomentarisao: „Zar ne bi bilo mnogo jednostavnije da svi imamo jedno isto ime?“

* Odlomak iz reportaže Marije Nikolić koji je nastao nakon autorkinog boravka u Bostonu gde je pohađala medijski kurs na MIT-ju i koji je u celosti, uz ilustraciju Bratislava Milenkovića, objavljen u prvom broju časopisa Elementi

 

 

podeli