Pre 135 godina rođen je geofizičar, inženjer, klimatolog i astronom Milutin Milanković

Tekst: Tijana Marković

Njutnov zakon opšte gravitacije predstavlja osnovu nebeske mehanike i kada bi se planete samostalno okretale oko Sunca, za njih bi važio jednostavan oblik ovog zakona. S obzirom na to da na njih utiču i drugi objekti, dolazi do poremećaja utvrđene putanje. Premda je nebeska mehanika vremenom mnogo napredovala, to nije bio slučaj sa proučavanjem delovanja i prostiranja Sunčevog zračenja po ostalim nebeskim telima. Upravo to je bio jedan od razloga zbog kojih je Milutin Milanković odabrao ovo područje nauke kao oblast kojom će se baviti tokom svog života.

Još od 1912. godine, kada je počeo detaljnije proučavanje solarne klime i planetarne temperature, došao je do veoma važnih zaključaka o ovom problemu. Uprkos tome što isprva nisu sve njegove teorije bile prihvaćene, njihovi rezultati, naročito teorija o krivoj insolacije, doneli su mu značajnu reputaciju u naučnom svetu.  

U svojim istraživanjima pošao je od činjenica da klima zavisi od količine Sunčevog zračenja koje dolazi do određenih delova Zemlje i da je njegov intenzitet uslovljen Zemljinim položajem u prostoru i udaljenošću od Sunca. Zatim je, na osnovu ovih pretpostavki, odredio tri elementa koji se periodično menjaju kroz vreme i koji su ključni za promenu klime. To su: promena položaja Zemljine ose, koja se dogodi u periodu od oko 22.000 godina, ekscentričnosti orbite, koja traje oko 105.000 godina, i nagib ekliptike sa ciklusom koji traje oko 41.000 godina.

Ispitujući podrobnije otkrića ledenih doba izneo je numerička istraživanja proseka osunčavanja i grafike krivih, sada poznate kao krive osunčavanja. Prvenstveno su bile izračunate za tri geografske širine (55°, 60°, 65°), ali je najveći značaj pridat onoj na 65°N tokom leta, zato što je pretpostavio da osunčavanje izmereno tokom leta ima najveći efekat na glacijaciju.

Usled precesije znatno se menja ugao ose rotacije Zemlje u odnosu na ekliptiku. Iako je promena ugla mala, dolazi do različite osunčanosti Zemljine površine, te leta postepeno postaju hladnija, a zime toplije. Na geografskoj širini od 65 stepeni je to dovoljno da se ne otopi sav sneg od prethodne zime i da tokom toplijih zima bude više padavina.

Usled akumulacije, sneg se sa planina spušta u podnožja i vremenom prekriva veliki deo umerenog klimatskog pojasa. Osim precesije, menjaju se nagib ekliptike i ekscentričnost orbite, a time i ugao pod kojim padaju Sunčevi zraci, pa se razlika između godišnjih doba povećava, a određivanje periodičnosti ledenih doba postaje složenije. Ideju za pretpostavku o letu u ovom proučavanju, Milanković je dobio od matematičara Kepena.

Svi tekstovi pomenute teorije objedinjeni su u delu Kanon osunčavanja Zemlje, iz 1941. godine.

„U stogodišnjem istraživačkom radu deskriptivnim naukama je pošlo za rukom da dokažu da je u vreme najmlađeg geološkog perioda, kvartara, u severnim predelima Zemlje nastupio period velikih klimatskih preokreta, koji su svoj najsnažniji izraz našli u takozvanim ledenim dobima. Taj deo Zemljine istorije otuda je nazvan periodom ledenih doba. Jedna gotovo nepregledna količina činjeničnog materijala, koja je potvrđivala ovu prirodnu pojavu, izneta je na svetlost dana.“

Vremenom su krive osunčavanja postale standard za astronomsko objašnjavanje ledenih doba i prikazuju periodične promene poznate kao Milankovićevi ciklusi.

podeli
povezano
Tvorac Sretenjskog ustava
Asteroid Dejvid Bouvi