Dobro došli u dolazeći svet  „uradi sam“ nauke 

Tekst: Marija Nikolić

Biti naučnik ne podrazumeva samo naporan rad, gomilu odricanja, neki unutrašnji talenat, već i dosta sreće po pitanju toga u kojoj instituciji radite. Da li ona ima dovoljno novca da pokrije sve vaše naučnoistraživačke potrebe, te da li su vam dostupne različite laboratorije u kojima ćete biti u prilici da pokažete svu svoju naučničku virtuoznost? Sa druge strane, mnogobrojni zaljubljenici u nauku, sticajem različitih okolnosti bez naučničke diplome, bivaju ostavljeni na marginama mogućnosti bavljenja praktičnom naukom.

Da li je reč o demokratizaciji nauke ili o njenom spontanom (ako hoćete i „prirodnom“) otvaranju ka svim društvenim grupama, uz budno oko zaštitnika zakona, početak 21. veka svakako je početak ere biotehnološke (r)evolucije. Čitava ideja je u tome da otvorimo nauku i omogućimo različitim grupama da učestvuju i stimulišu biotehnološku inovaciju kao takvu.  

„URADI SAM“ BIOTEHNOLOGIJA

Bio-uradi sam ili DIY-bio je pokret koji želi da razbije institucionalne barijere i približi nauku ljudima. Iako vrlo visoko poštuju etičke norme upotrebe dostupnih instrumenata i generalno tehnologiju bioloških sistema, hobisti – neprofesionalci koji u svojim garažama pokušavaju da dokuče tajne biologije, nazivaju se biohakeri.

Možda će zvučati zadivljujuće, ali osnove molekularne biologije – šta je DNK, kako su kodirane genetičke informacije, koje trostruke baze se vezuju za amino kiseline, čineći proteine koje grade vaše telo – mogu se naučiti za svega dva sata. Još dve intenzivne nedelje u zvaničnoj biohak-laboratoriji sa instruktorom i možete da počnete da radite sa njim. Na primer, kako da izolujete i održite prolaz kroz ćeliju je jednostavan kuhinjski recept, kao i algoritam zavijanja sarmi.

Ukoliko vas to interesuje, možete se kod kuće baviti biotehnologijom: imate pravo i moć da manipulišete osnovnim makromolekulima života (DNK, RNA, proteini). Ali vam nije dozvoljeno da eksperimentišete na životinjama i ljudima iz etičkih razloga. „DNK, ćelije da, životinje i ljudi ne“ – moto je svakog biotehnološkog hakera.

JEDAN DAN BIOHAKERA

Evo kako bi izgledao jedan tipičan biohakerski mizanscen: mnogobrojne žice izviru iz neke drvene kutije koja na vrhu ima metalnu ploču punu rupa. Na stolu su knjige i nekoliko laptopova, epruvete, kutija sa ljubičastim hiruškim rukavicama, nosači za pipete različitih veličina, gumene cevi povezane bočicama. Tu je moguće i narandžasta kutija koja svetli plavičastom bojom što je zapravo gel pomoću kog se radi elektroforoza – način da sortirate DNK lance po veličini. Drvena kutija je zapravo ručno-napravljeni uređaj na kom se izvodi eksperiment lančane reakcije polimeraze, što je proces kojim se mali uzorci DNK pretvaraju u dovoljne količine potrebne za analizu. Biohakeri svoje laboratorije uglvanom uređuju starom laboratorijskom opremom koju povoljno kupuju preko interneta. Mikroskope prave tako što transformišu jeftine veb-kamere. Generalno, biohakeri vole da izvrću inženjersku opremu, genetički menjaju bakterije, hakuju programe i hardvere, da rastavljaju stvari pa da ih ponovo sastavljaju. Neki vole da razmenjuju ideje na otvorenim forumima, dok drugi pažljivo čuvaju u tajnosti svoje laboratorije, u strahu da bi ih iznenadna poseta policije njihovoj garaži mogla učiniti bioteroristima.

Porast interesovanja ljudi za primenjenu biotehnologiju i njenu kućnu radinost rezultirala je i nekim vrlo zanimljivim primerima.

Meredit Peterson, programerka iz San Franciska, koju već uvažavaju kao doajena DIY-bio, u svojoj improvizovanoj laboratoriji je uspela da napravi jogurt koji svetli u mraku tako što je bakteriji dodala fluorescentni protein.

Drugi biohakeri su više okrenuti ka istraživanju samih sebe te se bave analizom sopstvenih genoma. Vrlo uspešan primer je tinejdžer iz Zapadnog Jorka, koji je uspeo da napravi DNK test mašinu koja košta svega 450 funti. Naime, sedamnaestogodišnji Fred Tjurner je oduvek bio zbunjen činjenicom da njegov mlađi brat Gas ima loknastu riđu kosu po kojoj se dosta razlikuje od ostalih članova porodice. Ingeniozni Fred je za godinu dana uspeo da  napravi kompleksnu opremu koja se naziva Mašina za polimersku lančanu reakciju koja je uključivala i stari video rekorder a pomoću koje je otkrio razlike u DNK njegovog brata. Nekoliko biohakerskih grupa je okrenuto upravo ka pravljenju standarda instrumenata – kao što je PCR mašina koja pojačava delove DNK (i čija je cena na tržištu oko 5000$), čineći tako „uradi sam biologiju“ mnogo dostupnijom.

Ima i onih biohakera koji teže da menjaju svet,  fokusirajući se na unapređenje razvoja biogoriva praveći svojevrsnu ćeliju biogoriva. Ekperimenata je beskarajno puno – od toga da možete da proverite da li je vaš kavijar zaista beluga do toga da analizirate musli na GMO, ali i da istražujete svoje pretke. Možete da pošaljete balon u stratosferu da pokupi mikrobe te da istražite šta se dešava tamo gore. Moguće je napraviti biosenzor i to pomoću gljive kako biste detektovali zagađenje vode. Razne stvari su moguće i to sve iz vaše relativno opremljene garaže.  Brojni su i primeri naučno-umetničkih projekata koji iz sasvim različitih uglova obrađuju društvene i ekološke probleme.

Biohakeri će vam reći da postoji nešto posebno očaravajuće u prostoru u kom radite svoj projekat a da ne morate nikome da se pravdate koliko ste novca za isti utrošili, da li će on da spase čovečanstvo ili čak da li će projekat biti uopšte vidljiv. Ono što je jedino važno, i što redovno ističu, jeste da pratite bezbednosna uputstva. 

BEZBEDNOST I REGULACIJA

                                                                       mapa biohakerskih organizacija

Diskusija oko sintetičke garažne biologije za sobom nosi bezbroj upozorenja o upotrebi veštačkih patogena i frankenštajnskih eksperimenata koji mogu da izađu iz ovakvih laboratorija i sa druge strane, lavine lakih osuda bioterorizma. Međutim, postoje sasvim opravdani razlozi da se na biološku tehnologiju iz garaže posmatra kao na informacione tehnologije i desetine onih na kojima se zasniva naša svakodnevica.

Najveće kritike dolaze od mogućih hazarda zbog odsustva u nadgledanju profesionalca ili nadležnog lica. Zato je ekstremno važno da biohakeri prate pravila i poštuju regulacije. Od 2009. godine Federalni istražni biro (FBI) je počeo da šalje svoje predstavnike na DIY-bio konferencije. Neke biohakerske grupe tvrde da se od tada broj biohakera, bar na forumima, prilično uvećao ukazujući na činjenicu da su preko 30 odsto korisnika samo posmatrači.

Problematizovanje upotrebe određenih ručno pravljenih mašina sve više počinje da liči na prapočetak pojave računara. Ni tada velikom broju ljudi nije bilo jasno zašto bi neko želeo da ima lični kompjuter. Danas jednaka nepoznanica vlada na temu posedovanja PCR mašina. Zato je važno uspešno pomirenje brige o bezbednosnom razvoju i razvoju uopšte. Dakle, da li kontrolisana dostupnost biotehnologiji na tržištu dovodi do usporavanja ukupnog razvoja? I koja je linija koja razgraničava „bio-uradi sam“ od startap kompanije? Da li svi pojedinci koje zanima prošireno znanje iz biotehnologija moraju biti sertifikovani? Ukoliko da, da li će to uticati na proces edukacije i inovacije?

I na kraju, ko zna, možda u skorijoj budućnosti, samo-svesni građani će biti u prilici da upravljaju svojim matičnim ćelijama, da ih proizvode u svojoj garaži i čuvaju u frižideru. To je potencijalno nova forma autonomnog medicinskog samo-osiguranja.

Biotehnologija je verovatno najmoćnija i najbrže rastuća tehnologija današnjice. Ona ima moć da potencijalno zameni fosilna goriva, da reformiše medicinu i utiče na sve aspekte naših života. Dakle, to je mesto za optimiste i karijere ljudi koji žele da urade vrlo važne i vrlo zanimljive stvari. 

podeli