Da li je modifikacija gena na putu da postane pravo i mogućnost svakog čoveka

Foto: Wikipedia

Tekst: Vasilije Glomazić

Kada se govori o osnovnim ljudskim pravima, obično se imaju u vidu pravo na život, na slobodu kretanja i izražavanja, pravo na političko delovanje, na obrazovanje jednakost pred zakonom i slično. Međutim, šta ako bi se lista tih nepovredivih ličnih sloboda proširila za pravo na modifikaciju sopstvenog genoma? To povlači čitav set pitanja, kako etičkih tako i zakonskih. Morfološka sloboda je pojam koji potiče od Maksa Mora, filozofa i transhumaniste, koji ju je pre četvrt veka u tekstu „Tehnološka samotransformacija“, objavljenom u časopisu Extropy, definisao kao „svojevoljnu mogućnost promene forme svog tela tehnologijama kao što su operacije, genetski inženjering, nanotehnologije i emulacija“. Istraživač sa Instituta za budućnost čovečanstva Univerziteta u Oksfordu, Andres Sandberg, pozvao se u radu objavljenom u Žurnalu medicine i filozofije 2010. godine na Morovu ideju morfološke slobode smatrajući da je neophodno proširivanje prava na sopstveno telo. To bi značilo da ljudi osim „vlasništva nad samim sobom“ imaju pravo i da sebe modifikuju po želji.

Danas ima na hiljade glasnogovornika ove ideje, a prvi među jednakima je Džosaja Zajner. Ovaj tridesetosmogodišnji Amerikanac sa upadljivim brojem alki u ušnim školjkama, ofarbanim pramenom kose, minimalističkim tetovažama i rečnikom koji se često oslanja na neformalne ulične fraze, može zavarati posmatrača ponesenog predrasudama. Ipak, Zajner nije ni član pank benda, niti ekscentrični multimedijalni umetnik, već naučnik. Doktorirao je biofiziku na Univerzitetu u Čikagu i proveo dve godine radeći u NASA kao istraživač, ali svemirksu agenciju napušta jer je, kako sam kaže, očekivao inovativniji posao. Sebe predstavlja kao biohakera, a široj javnosti je postao poznat kao prvi čovek koji je iskoristio CRISPR tehnologiju da modifikuje sopstvene gene.

Međutim, najzanimljiviji deo tek sledi jer Zajner želi da modifikacija gena ne bude samo pravo svakog čoveka, već i svima dostupna mogućnost. Vođen tom idejom osnovao je startap kompaniju The Odin, koja prodaje opremu za genetsku modifikaciju po ceni od nekoliko desetina do nekoliko hiljada dolara u zavisnosti od toga da li je u pitanju osnovna oprema za promenu boja bakterija, CRISPR oprema za editovanje gena bakterija ili čitava kućna laboratorija. Američka asocijacija za naučni napredak (AAAS) proglasila je 2015. godine CRISPR tehnologiju za naučni proboj godine i od tada zavređuje ogromnu pažnju naučne, ali i šire javnosti. Ona u suštini predstavlja palindromske sekvence na bakterijskom genomu DNK koje imaju funkciju odbrambenog sistema od virusa koji napadaju bakterije – bakteriofaga.

Sa uzletom CRISPR tehnologije paralelno se dešava i meteorski uspon biohakerske kulture, koja kao i drugi hakerski pokreti podstiče i propagira masovnu dostupnost, u ovom slučaju u samostalnom istraživanju biologije na koju prerogativ više ne bi imali naučnici. Biohakerstvo je jedan od aspekata „uradi sam biologije“, rastućeg sociobiotehnološkog pokreta čiji pripadnici zagovaraju genetske modfikacije kojim bi se na drugačiji način tretirale mnoge bolesti sa kojima medicina teško izlazi na kraj. U vezi sa pionirskim poduhvatom Džosaje Zajnera napravljen je i kratkometražni dokumentarni film Gut huck, koji prati glavnog protagonistu tokom procesa transplantacije fekalnih bakterija. Naime, Zajner je u februaru 2016. postao prva osoba koja je sebe genetski modifikovala tako što je u svoj organizam unela fekalne bakterije zdravog donora. Razlog je bio zdravstvene prirode jer je Zajner patio od problema u gastrointestinalnom traktu koji su se, kako tvrdi, znatno ublažili nakon ovog eksperimenta.

Foto: Pxhere

Međutim, Zajner ističe da dobrobiti genetskih modifikacija ne bi trebalo ograničiti samo na tretiranje zdravstvenih tegoba. Naprotiv, njihova primena je daleko šira. Zajner smatra da imamo pravo da medifikujemo sopstvene gene tako da sebi stvorimo šansu da postanemo ono što smo možda oduvek sanjali. Da bi to dokazao, krajem prošle godine je sebi u levu ruku ubrizgao CRISPR/Cas9 sistem sa ciljem da modifikuje miostatin, protein koji reguliše mišićni rast i smanjuje nivo masti u organizmu. Često se na životinjama izvode eksperimetni sa miostatinom, a Zajner tvrdi da je ovim činom pomerio granice uspostavljene rigidnošću socijalne neprihvatljivosti i zakonskih regulativa.

„Ovo ne možete zaustaviti niti regulisati“, izjavio je tokom svog performansa koji je prenosio preko Fejsbuka u oktobru prošle godine Tristan Roberts, momak zaražen HIV-om. On se šest godina lečio od ovog virusa i mučio se sa nuspojavama terapije. Voljan da stvari promeni nabolje, postaje prvi dobrovoljni pacijent transhumanističke biotehnološke organizacije Ascendence Biomedical. U sebe je ubrizgao gen N6, koji podstiče antitela da se bore protiv HIV-a. Prema istraživanju američkog Nacionalnog instituta za zdravlje, ova antitela su se u laboratorijskim uslovima pokazala kao odlična u neutralisanju većine podtipova HIV-a i trenutno se razvija vakcina na ovoj bazi. Međutim, to nije osujetilo tri Robertsova prijatelja biohakera da softverski razviju plazmid (nezavisno replikujući DNK molekul odvojen od hromozomske DNK) sa N6 genima koji bi u Robertsovom telu trebalo da podstaknu proizvodnju antitela koja bi se suprotstavila virusu. Efekti ovog eksperimenta koji je izazvao mnoge kontroverze i dalje su nepoznati.

The Odin i Ascendence Biomedical su daleko od usamljenika u pobunjeničkom biohakerskom pohodu da modifikacija gena postane svačije pravo. U poslednjih nekoliko godina širom sveta niču kompanije i udruženja kao što su Biomakers Lab, BioBuilder, Genspace, Biotech without borders i mnoge druge. Septembra prošle godine održan je Global Community Biosummit, najveći skup biohakera na kome su pored pripadnika esnafa učestvovali i privrednici i naučnici, kao što su Džordž Čerč, genetičar, profesor sa Harvrada i otac sintetičke medicine, ili Joiči Ito, prvi čovek interdisciplinarnog istraživačkog centra MIT Media Lab, koji je ogranak velikog Tehnološkog instituta u Masačusetsu. Na samitu se predstavio i  BioCurious, prva kompanija koja iznajmljuje radni prostor, opremu i naučnu podršku svima koje zanima biohakerstvo, a koja se uglavnom finansira iz kraudfanding kampanja i donacija ljudi koji dele isti entuzijazam. Moto ove kompanije koja se, gle čuda, nalazi u samom jezgru čuvene Silicijumske doline, savršeno opisuje suštinu biohakerstva i glasi: „Eksperimentišite zajedno sa svojim prijateljima.“

Međutim, veliki broj naučnika ne samo da ne misli da bi genetski eksperimenti trebalo da postanu osnovna ljudska prava i jeftina dokolica, već smatraju da je to izuzetno opasno. Takođe, postoje i ozbiljne zakonske prepreke ili, u najboljem slučaju, oblasti neregulisanosti. Američka Uprava za hranu i lekove (FDA) je nakon javnih eksperimenata Zajnera i Robertsa izdala saopštenje u kome upozorava građane na bezbedonosne rizike kao i da je prodaja opreme za biohakovanje nelegalna. Mikrobiolog Brajan Henli, koji je i sam poznat po eksperimentisanju sa genima, sada se takođe protivi tome jer smatra da amaterski pristup tako ozbiljnoj oblasti može imati katastrofalne posledice. Kao glavni problem ističe nekontrolisanost procesa, sterilnost ubrizgane materije i opasnost od endotoksina koji može dovesti i do smrti.

 

podeli