Tradicija donošenja novogodišnjih odluka stara je oko 4000 godina, ali psiholozi pronalaze nova objašnjenja zašto ih se ljudi uglavnom ne pridržavaju

Foto: Pexels


Tekst: Anđela Mrđa

Sredina je marta oko 2000. godine pre nove ere. U Vavilonu uveliko teku novogodišnje pripreme za predstojeći dvanaestodnevni verski festival, poznat pod nazivom Akitu. Tada će Vavilonci svečano dočekati Novu godinu, krunisati novog kralja ili potvrditi lojalnost starom, i najzad, sastaviti liste svojih novogodišnjih odluka i obećanja koje će predati bogovima. Većina Vavilonaca obećava da će platiti dugove i vratiti predmete koje su pozajmili. Ako se toga pak ne budu pridržavali, bogovi će im okrenuti leđa tokom cele godine, što za njih znači patnju i odbačenost. 

Slično se dešava i u Starom Rimu kad 46. godine pre nove ere Julije Cezar odlučuje da reformiše kalendar i za prvi dan u godini uzima, nimalo slučajno, prvi januar. Januar dobija naziv po rimskom bogu početaka i kraja, Janusu, koji zbog svoja dva lica ima moć gledanja u prošlost i budućnost zbog čega mu Stari Rimljani poveravaju svoje novogodišnje odluke koje se uglavnom tiču boljeg ponašanja. I rani Hrišćani su na prvi dan nove godine razmišljali o svojim greškama tokom prethodne i smišljali kako da ih isprave i ne ponove. Oni su svoje ciljeve uglavnom usmeravali ka sticanju boljih osobina i pravljenju manjih grešaka u budućnosti. 

Kao što vidimo, tradicija donošenja novogodišnjih odluka stara je više od 4000 godina. Ipak, nešto se promenilo u međuvremenu. Odluke koje donosimo uglavnom se tiču našeg ličnog napretka od kojeg okolina nema mnogo koristi. Pored toga, danas više nemamo bogove kojima obećavamo da ćemo prestati da pušimo, da ćemo trenirati više, dopisivati se manje, hraniti se zdravije, i sve ono što redovno obećavamo sami sebi, a potom ne ispunimo. Možda je upravo nedostatak odgovornosti prema nekom višem autoritetu razlog što od obećanja koja sebi dajemo lakše odustajemo. Psiholozi su, međutim, ovu temu istraživali dublje i došli do veoma zanimljivih zaključaka. 

Jedan od njih je i britanski psiholog Ričard Vajsmen, koji je 2007. godine istraživao koliko ljudi zapravo ostaje dosledno svojim novogodišnjim obećanjima. Ispostavilo se da je od 3000 ispitanika, svega 12 odsto ostvarilo ono što je želelo u toj godini. Ovo je Vajsmena navelo da nastavi sa istraživanjem ključnih razlika između istrajnih (uspešnih) i manje istrajnih. Od rezultata do kojih je došao napravio je listu korisnih saveta koji bi nam mogli pomoći u 2018. godini.

„Oslanjanje na snagu volje je jedna od najvećih grešaka koje pravimo”, kaže Ričard Vajsmen. Umesto da prekorevamo sebe zbog slabog karaktera, bolje je da postavimo manje, ali ostvarljivije ciljeve koji nas neće odmah obeshrabriti. Nije dobro ni menjati ili uvoditi deset stvari istovremeno, već je korisnije rešavati jednu po jednu i svakoj se ponaosob posvetiti. Tako ćemo zadržati jasan fokus i izbeći čuvenu zamku rasplinjavanja. 

Dokazano je takođe da se mnogo bolji rezultati postižu kada svoje ciljeve najpre zapišemo, a potom svaki napredak nastavimo da beležimo u dnevniku koji je dobro napraviti u ove svrhe. Zapisivanjem i kasnijim čitanjem svega što smo već postigli pruža nam jasaniju sliku o sopstvenom napredovanju i vidljive rezultate truda koji su ključni za motivaciju. 

Foto: Pexels

Vajsmen dalje savetuje da se umesto vraćanja na ranije neuspehe usresredimo na nove odluke i početke. Prisećanje na neuspehe svesno ili nesveno obeshrabruje. S toga ih treba izbeći ako zaista želimo promenu. Bitno je i da u svojim odlukama ne pratimo trend, već da razlog zašto nešto menjamo ili uvodimo u svakodnevni život, potražimo u sebi. Dobro je takođe raščlaniti cilj na nekoliko manjih koraka sa zadatim (napismeno) rokom kada ćemo svaki od njih ostvariti, a potom otići nekom od članova porodice ili bliskim prijateljima i saopštiti im svoje planove. Oni nam mogu služiti kao nadzor, ali i podrška. Vajsmen takođe upozorava da je povremeno vraćanje starim navikama sasvim normalan, čak nerazdvojiv deo procesa usvajanja novih oblika ponašanja.

Na primer, odlučili ste da smršate u narednoj godini. Dok razmišlja o dijeti, većina ljudi čita članke o nestvarnom mršavljenju za svega nekoliko dana i uživa u maštanju o svom zdravom i zategnutom telu. Ovo je najčešći pristup novogodišnjim odlukama koji uglavnom završava brzim odustajanjem uz osećaj razočaranja i neretko gubitka vere u sebe. Psiholozi ipak kažu da za nesupehe nije kriv naš slab karakter, već neinformisanost i pogrešan pristup ciljevima. Umesto da potpuno izbacimo iz ishrane slatkiše i testo koje smo do tada jeli svakodnevno, bolje je da ovu odluku raščlanimo na više manjih delova, tako što ćemo slatkiše, na primer, jesti tri puta nedeljno u meri koju sami sebi propišemo i zapišemo u dnevniku svojih odluka.

Testeninu možemo jesti jednom nedeljno, a hleb svesti na dve kriške dnevno uz izbegavanje u večernjim časovima. Umesto grickalica ili kalorične večere, možemo spremiti humus i svežu šargarepu i tako svoju lošu naviku pretvoriti u zdravu. Bitno je da svaki, i najmanji pomak beležimo i da se ne obeshrabrujemo ako neko veče naručimo picu i odstupimo od plana, na primer. Da bi nešto prešlo u naviku, potreban je određeni broj ponavljanja koji u početku zahteva veći mentalni napor. Na tom putu važnija od povremenih neuspeha je svest o tome da naš cilj nije nimalo lak kako nam se činio tog 31. decembra dok smo, jedući novogodišnju tortu, maštali o vitkosti. 

O značaju prethodnog suočavanja u mislima sa svim mogućim preprekama na putu usvajanja boljih navika govori psihološkinja Gabrijel Otingen, izumiteljka WOOP (W-wish, O-outcome, O-obstacle, P-plan) (želja, ishod, prepreka, plan) pristupa. Otingen kaže da bismo čitav proces postizanja cilja najpre trebalo da prođemo u mislima. Ovo je veoma važno da bismo osvestili sve dobrobiti, ali i moguće probleme na putu postizanja cilja. Pri donošenju novih odluka najbitnije je biti realan. Dakle, ako ste pili svaki dan u nedelji, nemojte započinjati prvi januar sa odlukom da više nećete liznuti alkohol. Ali ako rešite da ovu naviku praktikujete tri puta nedeljno pa na to smanjite još i količine unosa, tad znate da ste postavili stvaran cilj (W-wish, želja).

Prepustite se nekoliko minuta zamišljanju šta bi sve bilo drugačije kada biste ostvarili svoju želju. Otingen kaže da je dobro ići u detalje i osvestiti svaku prednost svoje novogodišnje promene ( O-outcome, ishod). Kad smo stvorili jasnu sliku zbog čega bi sve bilo dobro da se držimo svoje nove odluke, prelazi se na glavni i najteži deo. Psiholozi još smatraju da je ovo upravo faza koju svi previđaju, zbog čega najveći broj želja i ostaje neostvaren. Reč je o suočavanju sa svim mogućim preprekama na putu postizanja cilja (O-obstracle, prepreka).

Koliko je važno u mislima proći kroz sve dobrobiti i lepote ostvarenja cilja, toliko je, ako ne i više, važno biti svestan da do uspeha neće biti nimalo lako doći i da će nas sustizati brojna iskušenja, padovi, gubitak volje i vere u sebe, malodušnost, vraćanje na stare navike itd. Bitno je sve ove situacije predvideti kako bismo ih dočekali spremni. Kad ih predvidimo, u glavi treba naći rešenje za svaki od potencijalnih problema (P- plan, plan). Uzgred, promene treba donositi onda kada se osećamo spremno, a ne samo zato što je Nova godina. Mada, ima nešto u toj tradiciji, staroj 4000 godina.

 

podeli