Kako ostajemo bez obradivog zemljišta i da li zelena revolucija ima i svoju distopijsku stranu?

 Tekst: Boris Klobučar

Na periferiji grada je sagrađena nova zgrada. Jedna po jedna, kao da niču iz zemlje. Gradovi se brzo šire i zauzimaju sve više prostora. Sve je više ljudi u tim gradovima, a ljudi će uvek morati da jedu.

Ono čega nema su obradive površine. Kako će čovečanstvo uzgajati hranu u sledeći 10, 20, 50 godina?

Poljoprivreda je u modernom dobu problem koji se rešava na globalnom nivou. Veliki plus slobodnog tržišta, kada je u pitanju poljoprivreda, jeste što do nekog nivoa umanjuje problem individualnih potreba država za ogromnim obradivim površinama. Velike kompanije se sada takmiče u količini obradive površine na kojoj se uzgaja hrana i izvozi u skoro sve  države sveta.

Ovo nikako ne znači da hrane ima dovoljno. Naprotiv, glad je jedan od gorućih problema na našoj planeti, iako je problem zemljišta kao nepokretnog resursa slobodnim tržištem izbegnut na nacionalnom nivou. Gde je onda problem?

Problem je u količini ovog resursa, koji nemilice crpimo.

Takozvana zelena revolucija, koja je bila u punom zamahu između 1950. i 1970. godine, propagirala je što veće iskorišćavanje obradive zemlje, upotrebu đubriva, pesticida, navodnjavanja i semena koje daje velike količine hrane. Fosilna goriva prividno su nadomestila problem nedostatka zemljišta i proizvodnja je rasla.

Početkom 21. veka, ograničenja revolucije postala su očigledna. Industrijska poljoprivreda je, usled intenzivne i neprikladne obrade, velike količine zemljišta ostavila neupotrebljivim. Potrošene su ogromne zalihe goriva, što kroz fabrike za proizvodnju đubriva i pesticida, što kroz mašineriju, što svakako nije imalo pozitivan uticaj na globalno zagrevanje. Upravo iz ovih razloga, ali i zbog iscrpljivanja fosilnih goriva, rešenje se traži u biogorivima, što samo povećava poljoprivredne zahteve čovečanstva.

S druge strane, ljudi na planeti nikada nije bilo više, pa potrebe za hranom takođe nikada nisu bile veće. Povećanja potreba za prostorom utiče na ekosistem, a intenzivna obrada zemljišta ostavlja oštećenja. Prema istraživanjima organizacije World Wildlife Foundation, godišnje se poseče više od 12 miliona hektara šuma. Time se ne smanjuje samo količina kiseonika koju šume prizvode, već i raznovrsnost biljnog i životinjskog sveta.

Evo nekoliko brojki. Prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu pri Ujedinjenim Nacijama, našu planetu trenutno čini oko 33 odsto zemljišta predviđenog za poljoprivredu, od čega je trećina plodnog zemljišta, odnosno oranica. Gradovi zauzimaju oko 1 do 2 odsto zemljine površine, sa tendencijom porasta, pa prema proračunima, do 2050. godine ova brojka može biti i do 4 odsto.

Gradovi se šire, i obradive površine se troše na prostor za život. U periodu izmeću 1960. godine, kada je zelena revolucija bila u jeku, i 2007. godine, količina obrađene zemlje porasla je za 11 odsto, odnosno za 150 miliona hektara. Ukoliko se nastavi ovakav rast, odnosno ovakvo povećanje potreba čovečanstva, do 2050. godine bi moglo da nam treba još 800 miliona hektara. To je površina nešto veća od površine Australije.

Zemlja poseduje oko 1.4 milijardi hektara oranica. To znači da svaka osoba na planeti ima na raspolaganju svega 2000 kvadratnih metara obradive površine. To je trećina fudbalskog igrališta.

Prema procenama razvojnog programa Ujedninjenih nacija, ukoliko ljudi nastave da eksploatišu zemljište i seku šume ovim tempom, planeta će već 2020. godine stići do granice ekološke samoodrživosti. 

podeli