Da li građani Republike Srbije zaista imaju nižu prosečnu inteligenciju od drugih evropskih naroda? 

Mapa: Jakub Marian

Tekst: Slobodan Bubnjević

„Ništa nije tako pravedno razdeljeno kao zdrav razum. Niko ne misli da ga ima nedovoljno“, napisao je 1637. u delu Diskusija o metodi francuski mislilac i jedan od osnivača racionalističke filozofije Rene Dekart (1596–1650), a ova će misao, prevođena sa francuskog i interpretirana na razne načine, postati jedan od njegovih najpopularnijih citata (uz, naravno, blokbaster devizu Cogito, ergo sum).

Da li, suprotno Dekartu, ipak mislite kako vama lično nedostaje pameti? Naravno da ne – zaboravite na pitanje, bila je to samo stilska figura. Naime, većina nas će se sa lakoćom složiti kako nemamo dovoljno bogatstva, lepote, zdravlja, fizičke spremnosti, koncentracije ili discipline, pa čak ni nekog konkretnog talenta ili znanja, poneko će priznati i da nema morala, ali retki su zaista oni koji će se, bar ponekad, istinski požaliti na svoj slab intelekt.

Mada se „pravo da niko ne dovodi u pitanje naš razum“ ne nalazi na listi osnovnih ljudskih prava, u svim kulturama je u najmanju ruku nevaspitano preispitivati nečiju pamet. Ili, barem, činiti to pred njim. Možete zbog takvog postupka i na sudu da izgubite – većina sudija će vašu izjavu o nečijem „nedostatku pameti“ prihvatiti kao uvredu i nanošenje duševne boli, a da vam ne omogući da to merite i dokazujete u daljem postupku.

Nije to bez osnova – zaista bi se mnogo ljudi osećalo povređeno da im uputite takvo nepristojno pitanje, ili još gore, tvrdnju, ma kako vam se činila opravdana. Nemam, stoga, kapricioznu nameru da potpuno upropastim ovu rubriku i da vas pitam – koliko ste, u stvari, glupi? No, pitaću vas nešto manje uvredljivo, ali takođe neprijatno – koliko smo, u stvari, glupi svi zajedno?

O Bože, kako sam glup!, često neko uzvikne. Ali, da li ste ikada čuli nekog kako se ozbiljno žali: O Bože, koliko sam samo gluplji od drugih?

Nema u tome ničeg originalnog. Ako pratite beogradsku štampu, primetili ste već kako je pitanje „kolektivne, nacionalne gluposti“ ovih dana uveliko postavljeno i otvoreno za javnu diskusiju. U domaćim medijima, u letnjoj medijskoj oskudici, pojavila se prošle sedmice mapa Evrope na kojoj su date prosečne vrednosti koeficijenta inteligencije za sve evropske narode, što je dovelo do opšte debate, kako u Srbiji tako i u regionu.

Mapu je izradio češki lingvista Jakub Marijan i objavio je na svom blogu www.jakubmarian.com, pri čemu je koristio podatke iz kontroverznih istraživanja Ričarda Lina i Tatua Vanhanena. Mapa vrlo slikovito pokazuje kako su narodi Istoka, a posebno Balkana bitno niže inteligencije od naroda Zapada. No, u domaćoj štampi ovo jedva da je primećeno i sve se svelo isključivo na poređenja ko je pametniji u lokalnom okruženju, Srbi, Hrvati, Bosanci, Slovenci ili Albanci. Što je, naravno, izazvalo brojne reakcije.

Mada je to retko slučaj, moram se složiti sa delom kritika koje su, tokom bure reakcija po društvenim mrežama, išle na račun medija – čak i ako je jedna ovakva mapa verodostojna, što nije ni preispitivano, svođenje ove priče na to ko je gluplji u našem malom balkanskom dvorištu upravo ide u prilog tvrdnji da živimo u najglupljem delu Evrope. 

Ispostavlja se posebno bizarna stvar: da je mapa koja je u medijima objavljena zapravo – izmenjena. Na originalnom blogu nalaze se sasvim druge mape, budući da je autor, kako sam objašnjava, a verovatno zbog velikog broja pritužbi, uneo nove vrednosti za Hrvatsku i Bosnu, te nacrtao sasvim nove mape.

Prema tim novim kartama, Srbi nisu ni za jedan IQ poen pametniji od ostalih (oko čega se i gradila priča), nego su praktično „najgluplji“ u regionu, a i šire (kao što se može videti na mapi gore). Sad možemo da očekujemo da će autor ovog bloga primiti veliki broj kritika iz Srbije, pa će se možda opet nešto izmeniti.

No, kako trenutno stvari stoje, a u skladu sa originalnom idejom i skalom Lina i Vanhanena, prosečna inteligencija građana Srbije iznosi 90, Makedonije 91, Bosne i Hercegovine 93, Hrvatske 98, koliki je IQ i u Sloveniji. Lošije od Srbije su prošle samo Crna Gora sa 86, kao i Albanija sa 82, što je najniži IQ u Evropi. Istovremeno, Grčka i Bugarska imaju 93, Ukrajina ima 94, Poljska 96, Španija 97, a Rusija 97. Na Zapadu Evrope je stanje u proseku bolje, Francuska i Norveška 98, Nemačka, Švedska i Velika Britanija 99, dok je najveća inteligencija u Finskoj 101.

Ove brojke su za potrebe mape preuzete iz knjige Inteligencija, jedinstveni konstrukt društvenih nauka (istražite više na direktnom linku: A Unifying Construct for the Social Sciences), koju su napisali britanski naučnik Ričard Lin sa Univerziteta Ulster i finski istraživač Tatu Vanhanen sa Univerziteta Tamptere. Na ovim mapama su korišćeni podaci samo za Evropu, mada su za potrebe knjige Lin i Vanhanen obradili podatke za praktično sve nacije sveta.

Prema tabeli koju su dobili, stanje u Evropi je daleko bolje i više ujednačeno nego u nerazvijenom delu sveta gde su ove vrednosti ponekad i ispod 70, dok, na primer, Sjedinjene Američke Države imaju prosek od 97. Ova knjižica, inače, pored razvrstavanja naroda po pameti, ukazuje i na to da je IQ u velikoj meri povezan sa rezultatom pojedinih nacija na testovima kao što su PISA ili TIMSS, koji mere obrazovanost populacija (korelacija od 0,8). A to je, ako je išta u ovakvim istraživanjima vredno razmatranja, nešto vrlo zanimljivo.

Da li se mogu porediti „inteligencije naroda“? Da li je njihova vrednost zaista povezana sa bruto nacionalnim dohotkom? 

Međutim, istraživanja Lina i Vanhanena na kojima se mape temelje, a posebno u odnosu na potencijalne posledice deljenja naroda na gluplje i pametnije, oštro su napadana od drugih naučnika kao metodološki problematična. Ključno pitanje – postoji li takvo šta kao „inteligencija naroda“? – podjednako je mutno kao i sama definicija inteligencije, koja je uz pojam života, verovatno najraznovrsnije definisana veličina u nauci danas. Lin i Vanhanen polaze od pretpostavke da je inteligencija konstrukt koji pripada svim društvenim naukama, kao fundamentalna veličina, na isti način na koji određene fizičke veličine imaju svoju ulogu u hemiji, biologiji ili medicini. No, tu tezu vrlo slabo uspevaju da odbrane.

Sa druge strane, njihova istraživanja u ovoj oblasti, mada sporna, traju već čitavu deceniju, a pomenuta knjiga je samo poslednja u seriji sličnih komparativnih analiza nacionalnih vrednosti za IQ. Ova dva istraživača, sada profesori emeritusi na svojim univerzitetima, proslavili su se 2002. godine knjigom IQ i bogatstvo nacija (IQ and the Wealth of Nations), čiji je naziv bio očigledna, pomalo pretenciozna aluzija na delo Wealth of Nations rodonačelnika ekonomije i filozofa Adama Smita.

Istražujući poreklo bogatstva naroda, Lin i Vanhanen su, koristeći razne izvore, u tom delu pokušali da izračunaju srednji IQ za 185 svetskih nacija, a potom da ih na jedinstvenoj, iznova skaliranoj listi uporede sa vrednostima bruto nacionalnog dohotka (GDP) svakog naroda. U tom istraživanju pronašli su statističku vezu, odnosno korelaciju, i izneli tvrdnju da postoji povezanost između bogatstva i inteligencije jedne nacije. Kad se odmaknete, ideja je bliska razumu, ali je metodološki klimavo postavljena.

Zbog toga je ovaj zaključak u narednim godinama izuzetno kritikovan. Pojedini istraživači su uočili da su se, u prikupljanju podataka o IQ, Lin i Vanhanen koristili manipulacijom, da su preselektovali podatke, kao i da su se u određivanju vrednosti IQ služili skalom koja je podrazumevala pretpostavke kakve su kasnije dovele do uočenih korelacija. Ekonomisti su ih, sa druge strane, kritikovali zbog nedovoljno uverljive statistike koju su koristili. No, istovremeno, ovo delo, kao i potonja serija onih koje su napisali o „inteligenciji naroda“, prihvaćeni su kao pionirski pokušaji da se ova tema na neki način otvori. Ali, ne i da pruži pravu sliku.

Da li smo zaista najgluplji u Evropi? Ako je tako, ima li načina da se „opametimo“?

Možemo li ipak nešto da naučimo i iz ovog? Dok čekamo neku pouzdaniju presudu o „nacionalnoj inteligenciji“, odnosno o tome da li smo „gluplji od drugih“, ne moramo ići tako daleko. Možemo se samo osvrnuti na neke očiglednosti – bruto nacionalni dohodak nam je zaista neshvatljivo nizak, javni dug previsok, potrošnja uvek viša od proizvodnje, a uvoz od izvoza; istovremeno, demografija zemlje je više nego zabrinjavajuća; putna mreža, urbanizacija i infrastruktura su takve da svaki stranac može zaključiti kako smo malo šta sebi udesili da nam život bude lakši. Jer, lako ćemo i bez pomenute mape inteligencije, samo posmatrajući Republiku Srbiju, pronaći mnogo toga „glupog“, ali ne samo u domenu državnih poslova, nego i društvenih procesa, odnosno onog što sami sebi, kao građani, radimo. 

Tako, na primer, televizijski program nacionalnih servisa, vođen potražnjom gledalaca, kao da je pravljen za egzotične kanibale koji su pojeli Magelana; kratka vožnja po blogovima, društvenim mrežama i internet komentarima otkriva kako su pesimizam, primitivizam i zluradost istinski nacionalni sportovi, jednako kao tenis; dok laki poroci svih vrsta, alkoholizam, kockanje i hrana sumnjivog porekla, predstavljaju deo „identiteta“ kojim se otvoreno ponosimo, pa ga čak reklamiramo u turističkim spotovima. Pamet tu nema šta da traži.

Odnos prema ličnoj sreći nas stavlja na najniže mesto ne samo u Evropi, nego i u svetu, po skoro svim metodologijama merenja, ali nas to mnogo manje uzbuđuje; a radnoj disciplini, higijeni, brizi o porodici ili životnoj sredini, ako to pomenemo, nije imao ko da nas nauči. I, naravno, sasvim u duhu svega rečenog, ceo naš život natkriljuju izneverena očekivanja zbog kojih smo neprekidno uvređeni i razočarani.

Ako smo uprkos tome inteligentni, preostaje samo da zaključimo – naći ćemo izlaz.

Jedan mogući put, posebno kad se uzme u obzir da ovakva istraživanja, mada sporna, pokazuju ogromnu korelaciju sa opštim obrazovanjem populacije, kao i neosporne, snažne veze obrazovanja bilo kog pojedinca sa koeficijentom inteligencije (čak i da ne idemo dotle da otvoreno tvrdimo kako se inteligencija stiče), pokazuje da bi krajnje inteligentno za građane naše republike, ali i ostale u regionu, bilo da se u što većoj meri – obrazujemo.

Rešenje kojim svi dobijamo, a posebno „nacionalna pamet“, sasvim je jednostavno – učenje na svim frontovima. Ne samo kroz formalni obrazovni sistem. Učenje kome bi pristupila čitava nacija, svakodnevno, u svim oblicima, na trgovima, parkovima, javnim priredbama, televizijama, internetu, u kućama, restoranima i javnom prevozu. Učenje za svakog, na svakom mestu. Učenje kao jedini spas. 

 

Stavovi izneti u tekstu ne odražavaju programske ciljeve i usmerenja, niti institucionalni stav Centra za promociju nauke, već predstavljaju isključivo autorske opservacije, u skladu sa uređivačkom politikom portala Elementarijum.

Istražite više kroz Metahronike…

 

podeli
povezano
Gde je spaljen Sveti Sava?
Zašto je pao Berlinski zid?