Nedavna istraživanja dovode u pitanje ono što mislimo da znamo o tome koliko dugo i na koje sve načine su šimpanze koristile kameni alat

Tekst: Nikola Zdravković

Oko 600 kilometara zapadno od Abidžana u Obali Slonovače nalazi se Nacionalni park Tai, jedna od retkih preostalih prašuma u zapadnoj Africi. Rečice N’zo, Meno i Hana svojim tokovima seku gusti šumski predeo ka jugozapadu i granici sa Liberijom. U kišnoj sezoni one se vidno šire i, presečene palim drvećem, plave gustu i mračnu obalu.

Tai je prava metropola šimpanzi. Godine 1976., kao mladi diplomac, u Tai prvi put stiže danas čuveni primatolog Kristof Beš. Tada mu je najveće terensko iskustvo bilo par meseci praćenja gorila u Ruandi, tri godine ranije, sa velikom Dajen Fosi kao supervizorom. U Taiju se okreće šimpanzama, i uz njih ostaje ceo život.

Nakon preliminarnog istraživanja i povratka u Cirih, u prašumu se vraća tri godine kasnije, i, preuređujući staru meteorološku stanicu sa svojom ženom Hedvig, organizuje prvi istraživački kamp, danas poznat kao Severni. Kristof i Hedvig sledećih deset godina provode u prašumi, navikavajući šimpanze na svoje prisustvo. 

Danas, trideset pet godina nakon nastanka, dom Bešovih postao je stecište zapadnoafričke primatologije, sa istraživačima iz celog sveta. Severnom pridruženi su i Južni i Istočni kamp. Kristof postaje jedan od najvećih svetskih stručnjaka za šimpanze, posebno njihove upotrebe kamenog alata prilikom razbijanja oraha.

Primatolozima se 2005. godine priključuje grupa arheologa predvođenih Huliom Merkaderom, španskim arheologom sa Univerziteta u Kalgariju. Zainteresovani su za predeo u blizini Bešovog Severnog kampa, u dolini potoka Audrenisru. Ovaj potok crne vode krije u svom okrilju veliko paleontološko otkriće, i Merkader želi da kopa.

Princip najjednostavnijeg rešenja

U okolini potoka nalaze se tri iskopine neobičnih imena: Noulo, Sakoglotis B i Panda 100. Prisutno kamenje pokazuje znake namenske upotrebe i fosilne ostatke hrane. Drugim rečima, alat korišćen za razbijanje oraha. Koristile su ga – šimpanze. Merkader je doveo ljude na prvo arheološko nalazište materijalne kulture primata.

Povučeni zajedničkim interesovanjima, Beš i Merkader rade na zajedničkom članku o iskopanim artefaktima. Procenjuju starost kamenja na 4300 godina. Starije je, drugim rečima, od najstarijih ljudskih naseobina u prašumi. Po Merkaderu, ovo znači da upotreba alata kod šimpanzi ima dugu praistoriju, i da možda seže u genetsku prošlost sve do naših zajedničkih predaka.

Naime, kameni alat koji koriste šimpanze deluje rudimentarno, ali ne treba ga zato zanemariti. Šimpanze procenjuju težinu, oblik i oštrinu, prenose i obrađuju kamenje čišćenjem ili lomljenjem. Ovakvo ponašanje zahteva dugu evolutivnu istoriju. Zbog toga nam parsimonija, princip najjednostavnijeg rešenja, ukazuje da mi i šimpanze možda delimo početke upotrebe alata.

Jedna druga grupa arheologa je u julu 2011. godine tražila ostatke Kenijantropusa (Kenyanthropus platyops) na obali jezera Turkana u severnoj Keniji. Kenijantropus je hominin – pripadnik kategorije kojoj danas pripadaju samo ljudi i šimpanze – star preko tri miliona godina. Tražeći njegove ostatke, arheolozi su slučajno nabasali na veliko otkriće. 

Zove se Lomekvi 3: pravi muzej najstarijeg kamenog alata ikad pronađenog; oko 150 artefakata, starih 3.3 miliona godina. Zapravo, za oko 700.000 godina je stariji od prethodno najstarijeg alata, pronađenog u Goni, u slivu reke Avaš u Etiopiji. Još važnije – i neobičnije – ovo je prvi otkriveni alat koji je stariji od ”našeg” roda Homo. 

Alat iz Lomekvija 3 je glomazan i ne uklapa se u Oldovan, tehnološku tradiciju koja, po fosilnim ostacima, počinje u Goni i traje nekoliko stotina hiljada godina, šireći se Afrikom, Azijom i Evropom. Pretpostavka je da su preci iz Lomekvija nestali pre nego što se njihova tradicija upotrebe alata proširila, ali istorijska granica je svejedno pomerena. 

Arheologija primata

Hulio Merkader se 2009. priključuje grupi svojih kolega u pisanju članka za Nature u kojem osnivaju arheologiju primata kao novu interdisciplinarnu nauku. Ova nauka trebalo bi da prevaziđe bazični problem sa nalazištima kao što je prašuma Tai, gde arheolozi nisu poznavali primate, a primatolozi su bili neupućeni u metode iskopavanja i datovanja.

Kristof Beš ostaje u Obali Slonovače kao domaćin primatološkim istraživanjima. Prisustvuje eksploziji popularnosti novog načina posmatranja i istraživanja životinja u divljini: kameri-zamki. To su stacionarne, neupadljive kamere koje aktiviraju snimanje kada detektuju obližnje kretanje. Snimanje se najčešće prekida nakon 60 sekudni. 

Istraživači koji ih koriste obilaze ih svakih nekoliko nedelja, kako bi pregledali snimke i zamenili baterije. Naravno, većina snimljenog materijala bude – ništa, jer kamera ne razlikuje životinju od grane koju je pomerio vetar. Međutim, nađe se, naravno, i poneko blago. Istraživači hvale ove male posmatrače i zato što ne ugrožavaju okolni svet ni na koji način.

U poslednjih nekoliko godina, organizovane grupacije ovih kamera mogu se naći u staništima šimpanzi širom Afrike, u četrnaest zemalja od Ugande do Malija. Skrivene u krošnjama i travi, motre na veliki broj porodica ovih primata, dok ih na svakih par dana obilaze istraživači sa desetina instituta i fakulteta širom sveta.

Kamera u savani Sangaredi u Gvineji 24. marta 2011. godine prvi put beleži jednu zanimljivu pojavu. Istraživači su je postavili na neobičnu lokaciju – u blizini šupljeg, suvog drveta koje je bilo puno kamenja. Kako je snimak pokazao, jedna šimpanza se izdvojila iz grupe, prišla drvetu, uzela kamen sa zemlje, vrisnula i zafrljačila ga među ostalo kamenje u šupljini stabla.

U toku sledećih nekoliko meseci, slično ponašanje se snima u još tri lokacije, kod različitih porodica zapadnoafričkih šimpanzi. Šta je u pitanju? Šimpanze su ranije bile primećene kako bacaju kamenje prilikom odmeravanja snaga, ali ovo je solitarna aktivnost. Istraživači pretpostavljaju da je ponašanje – ritualno. Šimpanze prave prve spomenike.

Znamo da životinje rade mnogo stvari koje su se nekad pripisivale isključivo ljudima: komuniciraju, osećaju bol, koriste alat, utiču na svoju okolinu, ostavljaju materijalne ostatke. Međutim, ritual – definišimo ga kao čin koji nema utilitarnu vrednost – zahteva kogniciju sposobnu da razume svet oko sebe i mašta o tome kako on funkcioniše.

Da li šimpanze imaju takvu sposobnost? Odgovor je: ne znamo. Imamo naviku da na svet gledamo antropocentrično. Ako se šimpanze ponašaju na način na koji trenutno ne umemo da objasnimo, posegnućemo za sopstvenom, dobrim delom spekulativnom, praistorijom u potrazi za tumačenjem. Možda ovo ponašanje šimpanzi nema ama baš nikakve ritualne uzroke.

Sa druge strane, isti taj antropocentrični poriv nas ponekad sprečava da uvidimo da možda i nismo baš tako posebni. Zašto bi ritualnost bila isključivo ljudska? Upotreba kamenog alata kod primata je toliko stara – nije nemoguće zamisliti da evolutivni korak od razbijanja oraha do pravljenja spomenika i ne mora biti tako velik.

Nacionalni park Tai

Ova prašuma je sve veća meta interesovanja prehrambene i farmaceutske industrije. Njena prostorna, ekološka i politička nepristupačnost dugo su krile njenu floru i faunu od zapadnih očiju. Te oči su danas uprte, između ostalog, u katamfe, biljku čiji plod sadrži taumatin, protein više hiljada puta slađi od šećera, a bezopasan za dijabetičare.

Limba ili korina je drvo poznato lokalnom narodu Krumen kao izvor leka za malariju. Kompanija ”Gibson” iskoristila je kvalitetno drvo limbe za svoje čuvene futurističke gitare Flying V Explorer. Izrazito retke, ove gitare se danas prodaju za po nekoliko stotina hiljada dolara. To ne važi za drvo, koje je, makar ovde, široko rasprostranjeno i ekološki sigurno.

U krošnjama žive slepi miševi. Hypsignathus monstrosus, slepi miševi zloslutnog imena i velikih, čekinjastih glava, noću se skupljaju uz obale reka i prave veliku buku. Pozivaju ženke. Svetska zdravstvena organizacija kaže da su ovi slepi miševi jedni od tri prenosnika virusa ebole, a prašuma Tai prirodni rezervoar ove smrtonosne bolesti.

podeli