Da li postoje granice nakon čijeg prekoračenja uslovi života na Zemlji ne mogu da se održe?

Tekst: Slobodan Bubnjević, Marija Vidić

Amsterdam, pozni oktobar 2009. godine. Generalna skupština Rimskog kluba. Hladno veče na vodi. Dok amsterdamski brodići sa zastakljenim palubama, jedan za drugim, pristaju uz dok impresivne gradske koncertne dvorane, iz brodova izlaze nekada značajni donosioci odluka, penzionisani funkcioneri Ujedinjenih nacija, bogati privrednici i bivši političari, ugledni profesori, naučnici i mislioci koji se okupljaju kako bi, u tradiciji Rimskog kluba – jedne od onih protokolarnih organizacija za penzionisane donosioce odluka, još jednom analizirali budućnost čovečanstva.

Ostalo je svega mesec dana uoči čuvene klimatske konferencije u Kopenhagenu, koja će se, mimo svih nadanja, neslavno okončati bez novog čvrstog međunarodnog dogovora o smanjenju emisije ugljen-dioksida. No, u njenom iščekivanju, tokom čitave jeseni se širom sveta organizuju forumi i diskusije o tome šta učiniti povodom globalnog zagrevanja. Na skupštini Rimskog kluba nazvanoj „Klima, energija i ekonomski oporavak“, takođe se raspravlja o tome. Biće tu sabrane sve one ideje koje su se te godine mogle čuti i videti u gotovo svakoj televizijskoj emisiji ili novinskom članku o klimatskim promenama.

Međutim, na ovom Rimskom klubu će se prvi put pojaviti i jedan sasvim nov koncept – ideja o planetarnim graničnim vrednostima švedskog ekologa Johana Rokstroma i australijskog klimatologa Vila Stefana. Ova ideja, formulisana kao naučna teza, artikulisaće rasprostranjeni doživljaj da planeta kao sistem ima svoje krajnje granice za štetne efekte koje joj čovek nanosi. Ideja je zasnovana na okolnosti da je čovek od industrijske revolucije do danas značajno izmenio planetu i da postoje granice tih promena, takve da nakon njihovog prekoračenja uslovi života na Zemlji ne mogu da se održe u sadašnjem stanju.

Opsežni izveštaj o planetarnim granicama Rokstrom i Stefan će predstaviti u Rimskom klubu u Amsterdamu, na osnovu rada grupe od 26 naučnika iz celog sveta koji se bave planetom i životnom sredinom. Njihov rad u skraćenom izdanju, pod nazivom A safe operating space for humanity, mesec dana ranije objavljuje i prestižni časopis Nature, da bi posle Amsterdamske skupštine, on postao opštepoznat. Nakon prvih reakcija, Rokstromov i Stefanov koncept planetarnih granica naići će kako na odobravanje tako i na kritike, ali je izvesno – uticaće na novi vid sagledavanja efekta koji čovek ostavlja na svoje okruženje. Tri godine kasnije, negativni efekti počinju sve češće da se porede sa planetarnim granicama.

Naime, Rokstrom i Stefan su, zajedno sa drugim naučnicima, prvo razmotrili devet ključnih procesa u životnoj sredini i merili nivo ljudskog uticaja na njih (klimatske promene, iščezavanje živih vrsta, ciklus azota u prirodi, kiselost okeana, plodnost zemljišta, sveža voda, ozon, aerosoli i hemijsko zagađenje). Potom je utvrđeno svih devet planetarnih graničnih vrednosti koje se ne smeju prekoračiti. Rokstromov i Stefanov izveštaj daje i trenutne vrednosti izabranih devet veličina, tako da se pokazalo da je za četiri prirodna procesa (klimatske promene, iščezavanje živih vrsta, ciklus azota u prirodi, kiselost okeana) granična vrednost uveliko prekoračena, što budi vrlo depresivne poglede na budućnost.

Neki novi radovi, poput istraživanja američkog botaničara Stefana Runinga, koji pokazuje da na Zemlji ne može biti više biljaka nego što ih je sada, potvrđuju postojanje brojevnih graničnih vrednosti. No, osnovna ideja o globalnim graničnim vrednostima nije nastala 2009. Ona se javljala u raznim oblicima i ranije – već je bila viđena u knjizi i izveštaju takođe pred Rimskim klubom, koji je još 1972. godine objavljen pod nazivom Limits to Growth. Potom se pojavila i u izveštaju Ujedinjenih nacija Our Common Future, koji je objavljen 1987. godine.

Ideja o graničnim vrednostima je, sa druge strane, oslonjena na čuveni koncept Zemlje kao superorganizma, koji je Gaja hipotezom pre četrdeset godina postavio Džejms Lavlok. Po toj ideji, Zemlja predstavlja jedno složeno stvorenje koje se, kao i svaki organizam, pre ili kasnije vraća u ravnotežni položaj, odnosno homeostazu. U međuvremenu, dok se granične vrednosti u svakom od procesa na prekorače, zagađenje nema fatalne posledice. No, nakon što se to desi, ceo sistem će osetiti posledice i po svaku cenu Zemlju vratiti u novu ravnotežu. Koliko smo danas daleko od graničnih vrednosti planete? Da li ih Zemlja zaista ima? Koliko iznose i šta se uopšte može sa tim učiniti?

 1. Nestanak biodiverziteta

Broj izumrlih vrsta u milionima godišnje
Granična vrednost – 10
Trenutna vrednost >100
Vrednost pre industrijske revolucije – 0,1-1
Granica je pređena

Izumiranje vrsta u 21. veku postalo je drastično – prema nekim procenama nestaje čak 140.000 vrsta godišnje. Neki naučnici predviđaju da će do 2050. godine sa planete nestati oko 30 odsto postojećih vrsta, a novije studije takođe predviđaju da će za 20 godina nestati četvrtina vrsta sisara. Među naučnicima postoji konsenzus da je stopa izumiranja vrsta trenutno viša nego bilo kada u ljudskoj istoriji. Uništavanje životne sredine, povećan lov, zagađenje i izuzetno uvećanje ljudske populacije najveća su pretnja biljnim i životinjskim vrstama.

2. Biogeohemijska granica

2a. Azot uklonjen iz atmosfere
(miliona tona godišnje)

Granična vrednost – 35
Trenutna vrednost – 121
Vrednost pre industrijske revolucije – 0
Granica je pređena

 

 

2b. Fosfor koji je dospeo do okeana
(miliona tona godišnje)

Granična vrednost – 11
Trenutna vrednost – 8,5-9,5
Vrednost pre industrijske revolucije – -1
Granica nije pređena

U prirodno cirkulisanje azota oduvek su se mešali farmeri koji proizvodnju pospešuju sađenjem mahunarki poput deteline. Onda je nemački hemičar Fric Haber pre jednog veka izmislio proces kojim bi azot iz atmosfere pretvorio u hemijsko đubrivo. Danas se oko 80 miliona tona azota koristi za pođubravanje polja. Navodnjavanjem se taj azot sliva u reke i okeane, ubija osetljive vrste i uništava ekosistem.

Fosfor koji se takođe koristi za đubrenje deo je istog problema. Gotovo polovina od 20 miliona tona koje se tokom godine iskopaju, završi u okeanu.

3. Zakiseljenje okeana

Globalni prosečni odnos zasićenosti aragonita (ne sme biti manji od 2,75:1)
Granična vrednost – 2,75
Trenutna vrednost – 2,9
Vrednost pre industrijske revolucije – 3,44
Granica nije pređena

Do pre jedne decenije nije se mnogo govorilo o kiselosti okeana, ali naučnici tvrde da je stvar jednostavna, i nimalo naivna: previše ugljen-dioksida u atmosferi znači da i okean apsorbuje više CO2, stvarajući ugljenu kiselinu. Naučnici navode da je pH vrednost (kiselost) površine okeana pala sa 8,16 tokom industrijske revolucije, na sadašnjih 8,05. Sama kiselost nije problem ali ona dalje utiče na hemijsku ravnotežu okeana tako što smanjuje količinu kalcijum-karbonata na površini vode. Kalcijum-karbonat važan je sastojak za mnoga morska stvorenja, uključujući korale i sve životinjice koje imaju školjku i kojima bi, u slučaju da se ovakav trend nastavi – pretilo izumiranje.

4. Klimatske promene

Radijaciono forsiranje
Koncentracija karbon-dioksida u atmosferi (Ppm)
Granična vrednost – 350
Trenutna vrednost – 387
Vrednost pre industrijske revolucije – 280
Granica je pređena

Radijaciono forsiranje meri razliku između dolazeće i odlazeće radijacione energije preko različitih slojeva atmosfere. Rezultat pozitivnog radijacionog forsiranja je otopljavanje. Naučnici su izračunali da je od industrijske revolucije i 1750. godine emisija CO2 porasla drastično. Zapravo, smatra se da je postojeći nivo najviši u poslednjih 800.000 godina, a verovatno i poslednjih 20 miliona godina.

Jedan deo tog CO2 nastaje u prirodnim procesima: proizvode ga biljke, vulkani, sagorevanje, odnosno propadanje organske materije i slično. Ali, čovek svojim svakodnevnim aktivnostima stvara onaj problematičan deo. Sagorevanje fosilnih goriva ubedljivo najviše podiže nivo CO2 u atmosferi, a na drugom mestu je uništavanje šuma.

Na primer, 1990. godine kroz sagorevanje fosilnih goriva i proizvodnju cementa u svetu je ispušteno 6,15 gigatona ugljenika, a 20 godina kasnije, tokom 2010, čovek je na isti način generisao 9,14 gigatona. Tokom 1990, promene u nameni zemlje uzrokovale su ispuštanje 1,45 gigatona ugljenika, dok je 2010. na isti način stvoreno 0,87 gigatona ugljenika.

Ugljen-dioksid se tako iz godine u godinu taloži u atmosferi, tako da je 2009. godine dostigao nivo koji je za 39 odsto viši od vrednosti preindustrijske ere.

5. Plodna zemlja

Granična vrednost zemlje pod usevima – manje od 15 odsto zemlje (bez zemlje pod ledom)
Trenutna vrednost – 11,7
Vrednost pre industrijske revolucije – niska
Granica nije pređena

Trenutno se usevi uzgajaju na oko 16 miliona kvadratnih kilometara. Očekuje se da će se granična vrednosti od 15 odsto površine zemlje (ne računajući onu pod ledom) dostići sredinom veka. Naučnici napominju da je najveći problem stvaranje obradive zemlje na mestima gde su rasle tropske šume. Oko polovine tropskih šuma je nestalo upravo na ovaj način zbog čega se širenje obradivog tla smatra vodećim problemom koji izaziva klimatske promene i stvara negativan uticaj na kruženje vode. Nešto manji problem, sa istim posledicama, jeste širenje urbanih naselja na nekada zelene delove kontinenata, najviše u južnoj Aziji, u Severnoj Americi i pojedinim delovima Evrope.

6. Sveža voda

Globalna čovekova potrošnja vode (u kubnim kilometrima godišnje)
Granična vrednost – 4000
Trenutna vrednost – 2600
Vrednost pre industrijske revolucije – 415
Granica nije pređena

Zahvaljujući čovekovom preusmeravanju mnogih tokova i građenju brana, četvrtina rečnog sistema planete Zemlje više ne stiže do okeana, makar u jednom delu godine. Isušuje se zemljište, izumiru biljke, riba i druge životinje.

Čovek sebi i ostatku živog sveta stvara nekoliko životnih problema: nastaje manjak pijaće vode, nedovoljno je vode za navodnjavanje biljaka, a nedostatak vode utiče i na klimatske promene. Tamo gde stiže znatno manje vode do mora, leta postaju toplija i zime hladnije, a suša vlada čitave godine. Očekuje se da će seča amazonskih šuma smanjiti vlažnost tropske Amerike, a lančano će promeniti i klimu u severnoj hemisferi, uključujući i monsune u Aziji.

7. Koncentracija ozona

Koncentracija stratosferskog ozona (Dobsona)
Granična vrednost > 276
Trenutna vrednost – 283
Vrednost pre industrijske revolucije – 290

Dijagnoza u slučaju koncentracije ozona glasi: bezbedna, poboljšava se. Ozonska rupa koja se formirala u stratosferi nad Antarktikom tokom sedamdesetih godina bila je prekretnica u ekološkoj svesti ljudi. U to vreme još nije postojalo razumevanje da hemikalije koje koristimo mogu da nas oštete na jedan tako „udaljeni“ način. Zahvaljujući alarmiranju javnosti, reakcija je bila brza: zabranjene su brojne hemikalije koje utiču na uništavanje ozona i naučnici kažu da smo sada bezbedni, ali napominju da opuštanja ne sme biti. Problem je u tome što globalno otopljavanje površine Zemlje čini da stratosfera ostane hladnija i preti otvaranjem nove ozonske rupe nad severnim kontinentima.

8. Atmosferske aerosoli

Ukupna čestična koncentracija u atmosferi
Vrednosti još nisu izmerene
Nije poznato da li je granica pređena

Dok sagoreva ugalj, uništava otpad, pali šume, čovek „obogaćuje“ atmosferu sa čađi, sulfatima i drugim vrlo štetnim supstancama. Globalna koncentracija aerosoli je duplo viša nego u vreme pre industrijske revolucije, a mnogi naučnici se slažu da je ova vrsta zagađenja jedna od granica naše planete. Međutim, čitava oblast nije dovoljno ispitana, a ni izmerena. Ukupna koncentracija ovih zagađenja u atmosferi nije poznata, a čak ni njihovo sadejstvo nije potpuno jasno. Na primer, sulfati (koji reflektuju sunčevo zračenje) uzrokuju hlađenje, a čađ (koja ga apsorbuje) – zagrevanje.

Uticaj na čovekovo zdravlje mnogo je jasniji: zbog taloženja aerosoli u plućima čoveka milioni ljudi godišnje umru od bolesti povezanih sa bolestima pluća i srca.

9. Hemijsko zagađenje

Koncentracija toksičnih supstanci, teških metala, plastike, radioaktivnog i drugog zagađenja u životnoj sredini
Vrednosti još nisu izmerene
Nije poznato da li je granica pređena

Do sada smo napravili milione različitih hemijskih proizvoda u kojima je oko 100.000 hemijskih komponenti. Kao i atmosferske aerosoli, i hemijska zagađenja pre svega mogu izazvati posledice po zdravlje čoveka i živog sveta uopšte. Najopasniji su, smatraju naučnici, teški metali kao što je olovo, zatim organski zagađivači i radioaktivne supstance. Mnoge od njih talože se u tkivima i polako i konstantno truju organizam.

Uticaj mnogih od ovih supstanci još nije ispitan. Neka istraživanja sugerišu da su autizam i hiperaktivnost kod dece uzrokovani upravo izlaganjem visokim koncentracijama nekih hemikalija. No, za sada se sve svodi na mala istraživanja, pa je granicu suviše rano postaviti.

podeli
povezano
Tvorac Sretenjskog ustava
Asteroid Dejvid Bouvi