Ljudi nisu savršeni, ali oni mogu stvari poboljšati promovišući ključne humanističke vrednosti

Piše: Milan M. Ćirković

U sredinama tako fanatično okrenutim prošlosti kao što je naša, nije nimalo čudno da je već širenje naučne pismenosti – o višim i kompleksnijim načinima za poboljšanje statusa nauke u društvu, na opštu korist, da i ne govorimo – pravi sizifovski zadatak. Jedan od razloga je očigledan: nauka je suštinski okrenuta ka budućnosti. Čak i one discipline koje se formalno bave prošlošću, kao što su paleontologija, kosmologija ili politička istorija, zapravo to čine radi izvlačenja predviđanja (ili retrodikcije) za budući rad. Zar se čak i u kolokvijalnom govoru, pa i političkom žargonu (dakle najprimitivnijoj i najmanje kompleksnoj vrsti žargona), ne čuje toliko puta kako „iz istorije valja izvući pouke“? Za šta tačno pouke? Očigledno, za budućnost. Pa zašto se onda tom budućnošću eksplicitnije ne bavimo? Zašto se elementarna istina da je svakodnevni deo bilo kog naučnog rada predviđanje – između ostalog, rezultata eksperimenata ili terenskih istraživanja – ne uči u školama?

Niko neće sporiti da je prošlost legitimni predmet naučnog istraživanja, naročito u istorijskim naukama (u koje, opet da naglasim, pošto se to u naučno slabo pismenim sredinama često zaboravlja, spadaju i paleontologija i dobar deo drugih geo-nauka, kosmologija i slično). Čak i van formalno istorijskih nauka – a istinska nauka ne zna za podele, za razliku od ljudskih birokratija – vrlo često se pojavljuju bitni istorijski elementi. Divan primer su pomračenja Sunca i Meseca, koja je nemoguće rekonstruisati bez razumevanja istorijskih promena u prošlosti. Kao što su odlično pokazali Mizner, Torn i Viler na samom početku njihove slavne Gravitacije, verovatno najimpresivnije naučne knjige 20. veka, mi znamo da se 14. januara 484. odigralo totalno pomračenje Sunca, koje je iz dvorišta svoje kuće posmatrao poslednji klasični filozof starog sveta, Proklus Atinjanin. Međutim – i tu sledi zanimljiv obrt – kada vratimo naš dinamički planetarijum unatrag, vidimo da to nije bilo moguće, jer je traka totaliteta prolazila daleko od Atine sve dok ne uzmemo u obzir istorijske promene Zemljine rotacije. Takođe, pre nekih dvadesetak godina vodila se u najuglednijim časopisima za fundamentalnu fiziku poput Physical Review Letters veoma interesantna rasprava oko toga da li je u eksperimentima barona Lorana fon Etveša, mađarskog fizičara sa kraja 19. i početka 20. veka, bila detektovana – ali ne i otkrivena!, što je posledica našeg savremenog tumačenja toga šta znači „otkriće“ – misteriozna „peta sila“, odnosno nova i dosad nepoznata fundamentalna interakcija, koju predviđaju neke od kvantnih teorija polja. U toj raspravi su se, između ostalog, potezali argumenti u vezi sa topografskim planom Budimpešte u doba Etvešovih ogleda, te relativni položaj njegove aparature u odnosu na značajne zgrade u blizini!

Dakle, elemenata istorijskog istraživanja ima čak i u „najčistijim“ (mada je sam atribut neprijatan) oblastima prirodnih nauka. I to se sve prihvata kao sasvim legitimno, čime otpada naivni argument koji se i dalje ponegde čuje od ostataka pozitivista, da se istinska nauka bavi samo večnim i vanvremenskim relacijama. Zašto onda elementi koji se odnose na budućnost bivaju doživljavani ili kao naučna fantastika (i to u bezrazložno pežorativnom smislu) ili kao nekakve divlje i nebulozne spekulacije (kao da su spekulacije o budućnosti po nečemu lošije od sveprisutnih spekulacija o prošlosti)?

Srećom, situacija se poslednjih decenija menja, jednim delom zbog pojave i dramatičnog razvoja koncepata koji se odnose na nejasan i pomalo zbunjujuć pojam transhumanizma. Transhumanizam je radikalno novi pristup razmišljanju o budućnosti, zasnovan na premisi da ljudska vrsta u svom sadašnjem obliku ne predstavlja kraj evolutivnog razvitka čoveka, već pre njegov početak. Svetska transhumanistička asocijacija formalno definiše transhumanizam dvojako:

  1. kao intelektualni i kulturni pokret koji afirmiše mogućnost i poželjnost suštinskog poboljšanja ljudske situacije kroz primenu razuma, posebno korišćenjem tehnologije koja bi mogla da uspori ili eliminiše starenje i umnogome poveća ljudske intelektualne, fizičke i psihološke sposobnosti; i
  2. kao istraživanje posledica, obećanja i potencijalnih opasnosti korišćenja nauke, tehnologije, kreativnosti i drugih sredstava da se prevaziđu temeljna ljudska ograničenja.

Očigledno da je ovo drugo tumačenje za nas najznačajnije, ali valja nekoliko reči posvetiti i prvom. Transhumanizam se može posmatrati kao nastavak i produžetak humanizma, iz koga je delimično izveden. Humanisti veruju da su ljudi značajni, te da individue imaju vrednost same po sebi. Mi svakako nismo savršeni, ali možemo stvari poboljšati promovišući ključne humanističke vrednosti kao što su racionalno mišljenje, sloboda, tolerancija, solidarnost i demokratija. Transhumanisti se slažu sa ovime, ali takođe naglašavaju ono što imamo potencijal da postanemo. Ne samo da možemo upotrebiti racionalna sredstva da poboljšamo ljudsku situaciju i spoljašnji svet; mi ih takođe možemo upotrebiti da poboljšamo sami sebe, ljudski organizam. I čineći to, mi nismo ograničeni tradicionalnim humanističkim metodama, kao što su obrazovanje i kulturni razvitak. Možemo, naime, upotrebiti tehnološka sredstva koja će nam u konačnom zbiru omogućiti da se pomerimo iznad onoga o čemu se obično misli kao o „ljudskom“. Uzgred, sam termin transhumanizam skovao je jedan od najvećih biologa 20. veka i jedan od tvoraca Moderne sinteze (što je naziv za savremenu, neodarvinističku teoriju evolucije), ser Džulijan Haksli, u sjajnom eseju iz 1957. godine pod istoimenim naslovom.

Gotovo da je univerzalni konsenzus u savremenom svetu da naš ljudski oblik ili detalji naše sadašnje ljudske fiziologije nisu ono što definiše vrednost koju posedujemo, već su to pre naša htenja i ideali, naša iskustva i vrste života koje živimo. (U skladu upravo sa ovim temeljnim načelom, danas se sa potpuno opravdanim prezirom gleda na sve oblike diskriminacije na rasnoj osnovi ili diskriminacije prema licima sa invaliditetom ili nekim oblikom posebnih potreba!) Otuda potiče i veoma važan koncept prava utemeljenih u ličnosti (person-based rights), koji omogućava da se sve više i češće govori o pravima ne-ljudskih individua kao što su životinje; nije teško pretpostaviti da će slična etička načela biti razvijena kada se pojave i, na primer, inteligentni roboti. Sa stanovišta transhumanista, napredak je kada više ljudi postaje sposobno da svesno oblikuje sebe, svoje živote, i načine na koje se odnose prema drugima, u skladu sa njihovim najdubljim vrednostima. Kao što je Džim Votson, suotkrivač strukture DNK i prvi rukovodilac Projekta ljudskog genoma, pre nekoliko godina rekao sa karakterističnom otvorenošću: „Niko nema odista hrabrosti da to izgovori, ali ako bismo mogli napraviti ljudska bića boljim dodavanjem gena, zašto to ne bismo učinili?“ Konzervativci na desnici i levici – idolatristi ili „božanstva“ ili „prirode” – nisu uspeli, uprkos ogromnim naporima, da daju smislen odgovor na ovo jednostavno Votsonovo pitanje.

Kroz ubrzani tempo tehnološkog razvitka i naučnog razumevanja, ulazimo u potpuno novu fazu u istoriji ljudske vrste. U relativno bliskoj budućnosti možemo se suočiti sa pojavom stvarne veštačke inteligencije. Biće izgrađene nove vrste saznajnih oruđa koja će kombinovati veštačku inteligenciju sa tehnologijom novih interfejsa. Molekularna nanotehnologija ima potencijal da stvori obilne resurse za svakoga i da nam omogući punu kontrolu nad biohemijskim procesima u našim telima. Time bi se eliminisale bolesti i neželjeno starenje. Kroz redizajn ili neurohemijsko obogaćenje naših mozgova mogli bismo steći povećano emocionalno blagostanje, širi raspon osećanja ili veću sposobnost za posvećenost našim životnim projektima ili voljenim osobama. Očigledno, najznačajniji naučnotehnološki prodori sa stanovišta transhumanizma leže u oblasti kompjuterskih nauka, biologije i fiziologije, te fizike koja pruža osnovu za razvoj molekularne nanotehnologije. Među dalekovidijim transhumanistima se često pojavljuje i interes za astronomiju, kao nauku koja proučava širi životni prostor budućeg čovečanstva, u skladu sa slavnom maksimom velikog ruskog inženjera i vizionara Konstantina Ciolkovskog: „Zemlja je kolevka čovečanstva, ali ko želi da čitav život provede u kolevci?“

Pored Ciolkovskog, među najvažnije intelektualne prethodnike transhumanizma u istoriji ideja možemo pomenuti engleskog filozofa iz 17. veka Frensisa Bekona (sa njegovom Novom Atlantidom), pisce Herberta Džordža Velsa i Olafa Stejpldona, teologa i paleontologa Pjera Tejara de Šardena, našeg izumitelja Nikolu Teslu, i mnoge druge. Među naučnicima 20. veka, posebnu pažnju privlače vizionari poput britanskog biohemičara i polihistora Džona B. S. Holdejna, fizičara i vizionara kosmičkih habitata Džerarda O’Nila ili medicinara Roberta Etindžera, koji su razmatrali primenu konkretnih naučnih dostignuća u cilju produženja i poboljšanja kvaliteta ljudskog života. Takođe treba imati u vidu da popularizacija nauke (u tradiciji, nažalost, pokojnog Karla Segana, Ričarda Dokinsa ili Stivena Hokinga) ima veoma veliki značaj za transhumanistički poduhvat, budući da je to za sada glavni kanal kojim se sa relevantnim dostignućima upoznaje najšira publika od koje se očekuje smisleno razmatranje i političko odlučivanje o pitanjima od suštinskog značaja za budućnost čovečanstva.

Na drugoj, tamnijoj strani, transhumanisti priznaju da neke od ovih predstojećih tehnologija mogu potencijalno prouzrokovati veliku štetu ljudskom životu. Čak i sam opstanak vrste mogao bi biti doveden u pitanje (na primer, zloupotrebom biotehnologije u svrhe bioterorizma). Traganje za razumevanjem opasnosti i rad na sprečavanju katastrofa među suštinskim su delovima transhumanističkog programa. Stoga je verovatno najznačajniji aspekt transhumanističkog interesa upravo isprovociran pitanjem mogu li transhumanističke tehnologije (poput bio- i nanotehnologije, veštačke inteligencije, virtualne realnosti i drugih) biti opasne? Odgovor je očigledno pozitivan, što povlači hitnu potrebu da se analiziraju i diskutuju problemi pre nego što postanu stvarnost. Biotehnologija, nanotehnologija i veštačka inteligencija imaju potencijal da stvore ogromne i veoma složene opasnosti ako se koriste nepažljivo ili maliciozno. Transhumanisti insistiraju da je od najvećeg značaja da počnemo da uzimamo ova pitanja najozbiljnije. I to sada.

Postoje ogromna etička, društvena, kulturna, filozofska i naučna pitanja u vezi sa budućnošću ljudske vrste koja treba razmotriti u detaljima. Potrebno je mnogo istraživanja, kao i najšira moguća javna rasprava. Takođe je potrebno stvoriti institucije i međunarodni okvir koji će omogućiti vođenje odgovorne politike i implementaciju razumne i odmerene regulative. Sve ovo će zahtevati mnogo vremena, i što pre počnemo, to su naše šanse da izbegnemo najopasnije zamke veće. Ovde je važna nova kategorija, tzv. egzistencijalnih rizika, tj. opasnosti koje prete opstanku čovečanstva kao celine, ili, u najboljem slučaju, vode do trajnog zaustavljanja napretka čovečanstva i onemogućavanja realizacije svih ljudskih kreativnih potencijala. Dok su neki egzistencijalni rizici (npr. opasnost od sudara Zemlje sa asteroidom ili kometom) prirodnog porekla, i nama je zapravo neophodna tehnologija da bismo sa njima izašli na kraj na duge staze, dotle je većina pretećih egzistencijalnih rizika danas posledica čovekove delatnosti. U ovu grupu spadaju tako heterogene pretnje kao što su globalno zagrevanje i drugi klimatski poremećaji, opasnost od globalnog nuklearnog ili biološkog rata, kao i zloupotreba nanotehnologije ili veštačke inteligencije. Važno je napomenuti da se standardna analiza rizika (kakvu primenjuju, na primer, osiguravajuća društva) ne može primeniti na egzistencijalne rizike. Jedan od razloga za ovo jeste što standardne statističke metode analize rizika ne pridaju nikakvu vrednost životima budućih generacija, a upravo je to ono što egzistencijalni rizici najviše ugrožavaju! Očigledno je da je za ove svrhe neophodno razviti čitavu novu metodologiju analize, što je posao pred kojim se tek nalazimo. Dobar primer je Foresight Institute (http://www.foresight.org/), koji već više godina promoviše istraživanja na temu transhumanističkih tehnologija i njihovog razumevanja u širokoj javnosti, fokusirajući se posebno na molekularnu nanotehnologiju.

Transhumanizam danas postaje deo mejnstrim kulture, kako sve veći broj naučnika, naučno obrazovanih filozofa i društvenih mislilaca počinje da ozbiljno uzima spektar mogućnosti koje transhumanizam obuhvata. Postoji čitava familija transhumanističkih grupa koje se umnogome razlikuju u svojim osobinama i fokusu, koja se brzo proširuje, kao i mnogo diskusionih grupa u mnogim zemljama širom sveta, koje su sakupljene pod kišobranom Svetske transhumanističke asocijacije. I to se odnosi ne samo na nauku već i na druge velike oblasti ljudske delatnosti – mada ne možemo ulaziti u to u ovom tekstu, transhumanistička umetnost je jedna od velikih struja savremenog umetnikog razvoja, predvođena stvaraocima poput Stelarc-a, Alfreda Harta ili Nataše Vita-Mor. Transformativni potencijal transhumanizma, mada uočen od strane vizionara još veoma davno, tek je na samom početku realizacije čak i u najapstraktnijim stvaralačkim formama, tako da nas svakako ovde očekuje krajnje uzbudljiva plovidba njutnovskim „okeanom nepoznatog“.

podeli
povezano
Tvorac Sretenjskog ustava
Asteroid Dejvid Bouvi