Nova studija istraživača sa nekoliko evropskih univerziteta pokazuje da je vodenica u današnjoj Francuskoj – jedan od najstarijih industrijskih kompleksa u istoriji – radila samo nekoliko meseci u godini

Foto: Vikipedija

Tekst: Ivana Nikolić

Gradić Arl u Provansi na jugu Francuske poznat je po mnogo čemu, između ostalog i po čuvenom holandskom slikaru Vinsentu van Gogu koji je upravo ovde, pred sam kraj 19. veka, naslikao preko 300 slika i crteža. Običnim turistima će, međutim, najverovatnije promaći da se baš blizu Arla nalazi jedno od najvažnijih građevina rimskog sveta – Barbegal, kompleks vodenica i akvadukta.

Ovo mesto se već decenijama smatra najranijim i najvećim poznatim industrijskim hidro-postrojenjem rimskog društva. Kompleks se sastoji od čak 16 vodenica zbog čega se i opisuje kao „najveća poznata koncentracija mehaničke moći u antičkom svetu“ koji nema ekvivalent ni u rimskoj ni u azijskoj civilizaciji.

Veličina, izgled i značaj vodeničkog kompleksa može da vas natera da zamislite ovakvu sliku u glavi: vodenice rade „punom parom“ čitave godine, desetine vodeničara ovde žive i rade svakodnevno, bez prestanka. To je slika koju su i mnogi istraživači i arheolozi prvobitno zamislili, verujući da je Barbegal konstruisan krajem 3. veka nove ere, kada je grad Ari bio rezidencija cara Konstantina, kako bi proizvodio brašno za carsku administraciju, vojsku i čitav grad.

Međutim, to nije prava slika Barbegala i života njegovih radnika. Istraživanje pod nazivom „Barbegalske rimske vodenice iz drugog veka: Odgonetanje zagonetke jednog od najstarijih industrijskih kompleksa“ (The second century CE Roman watermills of Barbegal: Unraveling the enigma of one of the oldest industrial complexes), koje je petoro istraživača sa nekoliko evropskih univerziteta nedavno objavilo u časopisu Science, pokazuje da je kompleks radio sezonski, od zime do ranog leta.

Kako su naučnici uopšte uspeli da dođu do ovog zaključka? Ovo se nameće kao logično pitanje s obzirom na to da je 16 vodeničnih kola odavno gotovo sasvim propalo. Naime, istraživači su koristili naslage karbonata iz vode koje su na drvetu napravile svojevrsne kalupe. Oni su očuvani u fragmentima i pružaju jedinstven uvid u učestalost korišćenja i održavanje vodenica, pa čak i u strukturu vodenih komora. Proučavanjem izotopa naslaga karbonata otkriveno je da je aktivnost vodenica redovno prekidana na nekoliko meseci. Ovo u velikoj meri dokazuje da vodenički kompleks nije bio korišćen za stabilno snabdevanje stanovnika obližnjih mesta brašnom kao što se dugo mislilo. Umesto toga, naučnici tvrde, velika je verovatnoća da je vodenički kompleks služio da proizvede hranu koja može dugo da stoji i to za obližnje luke. Reč je, kako tvrde istraživači, o tzv. hardtack-u, veoma jednostavnoj vrsti biskvita ili krekera, koji se pravi od brašna, vode i ponekad soli, koji su najviše koristili mornari na dugim plovidbama.

podeli