Ruđer Bošković je, osim izuzetne istraživačke darovitosti, imao i sposobnost da kroz umetnički izraz iznese veoma progresivne naučne stavove

Foto: Wikipedia

 

Tekst: Darko Donevski

Prošlo je nešto više od 250 godina od objavljivanja najznačajnijeg dela Ruđera Boškovića (1711-1787) u kojem pokušava da objasni strukturu Vasione. Koliko je delo Theoria philosophiae naturalis redakta ad unicam legem virium in natura existentium (“Teorija filozofije prirode, svedena na jedini zakon sila što postoji u prirodi”) uticajno, pokazuju i njegov uticaj –  neodvojivo je od današnjih shvatanja prirode i geometrije Kosmosa.

Njegova astronomska zaostavština je nemerljiva, a ovo su samo neki od doprinosa. Ispitujući krivu refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pega određuje rotaciju Sunca. Izvodi jednačinu šestog stepena za kretanje kometa, koju su kasnije prihvatili Olbers, Langranž i drugi. Zamišlja zvezde kao veća ili manja sunca. Njegova atomistika predvidela je zvezde sa vrlo gustom i vrlo razređenom materijom, divove i patuljke, koji su otkriveni tek u XX veku.

Zvezdarnica u Breri blizu Milana, za koju je izradio planove, bila je najmodernija u to doba. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mernih instrumenata dajući i formulu za ispravke grešaka. Svakako, najdalekosežnija teorija je ona o sastavu materije, koju Bošković u Teoriji filozofije prirode definiše kao skup materijalnih, “neprotežnih” tačaka između kojih deluju privlačne ili odbojne sile. Ovaj tekst, međutim, otkriva jednu osobenu stranu Ruđera Boškovića – moć da kroz umetnički, poetski izraz, iznese veoma progresivne naučne stavove.

O zračnom Titanu, svetlosti i bojama

Pored stotinak naučnih radova, Josip Ruđer Bošković se bavio i pisanjem poezije. Uz veliko prevodilačko umeće, neprestano je ispoljavao i lirski talenat. Njegovo najznačajnije i najobimnije delo ima naslov De Solis ac Lunae defectibus, libri V, cum ejusdem auctoris adnotationibus. U prevodu, naziv bi bio Pomračenja Sunca i Meseca.

Ovaj spev Bošković je pisao veoma dugo. Nekoliko puta ga je dopunjavao i menjao, započevši ga 1735. a završivši tek 1760. godine u Londonu. Francuski prevod izašao je u Parizu 1779.godine, i odlikovala ga je dosta slobodnija forma u odnosu na originalnu verziju. Sama knjiga, imala je prilično veliku popularnost, a čini se da Bošković prvi put piše nešto za šta se može dati epitet „popularna nauka“.

Iako nije imao neko naročito mišljenje o naučnom predznanju svojih čitalaca (pa je ponegde i preopširno objašnjavao pojedine pojave), Bošković na elegantan način kombinuje sebe kao pesnika i astronoma. Preporuku francuskom prevodu knjige dao je kraljevski francuski cenzor Laland, a u uvodnom delu, Bošković iznosi jedan kraći spev koji posvećuju francuskom kralju Luju XVI, gde prepliće aktuelne naučne, ali i političke prilike. Astronomski deo ovog znamenitog speva, započinje sa:

Zbog čega, ponekad, dok kroz vazduh blista

Zračni Titan i dok svetlost mu se čista

Rasipa posvud, po svemiru celom,

Lik mu taman bude, kao zastrt velom?

Zašto naglo tamna, ko nestrpljiva

Noć čak usred dana iznenada biva,

Ukrasivši Olimp sav sjajnim zvezdama?

Zašto Latonija po nebu nad nama

Dok radosno plovi sada sakriveno

Lice krije, dok joj celo obliveno

Krvlju čelo bude? Uz pomoć kamena

Latijskih se laćam da ovih promena

I zbivanja prave uzroke razjasnim.

U prvim stihovima on iskazuje glavni predmet speva – pri potpunim pomračenjima Sunca obično se vide zvezde. Pri pomračenjima Meseca, “Zemlja je ta koja preseca zrake a Mesec ih gubi”. S obzirom da je i jedna i druga pojava u vezi s Febom, Bošković se poziva na Sunce kao na vladara svega što se nalazi u tom sistemu. 

Prvo pevanje u ovoj knjizi je neka vrsta skraćene astronomije, dok se u drugom pevanju govori o predviđanju prolaska Venere ispred Sunca 1761. godine koje je prvi istakao Halej. Isto tako, Bošković govori i o astronomskim časovnicima Grema, izvrsnog posmatrača, koji je u to doba ovu vrstu instrumenta doveo do savršenstva.

Celo šesto pevanje raspravlja o svetlosti i bojama. U njemu je razvijena Njutnova teorija, veoma podesna za objašnjavanje zašto je Mesec pri pomračenju često crven. U ovom istom pevanju nailazi se na podelu nebeskih tela. Po Boškoviću, nebeska tela se dele na nekretnice (zvezde stajačice) i pokretnice (planete).

Nekretnice imaju vrlo živo i trepereću svetlost zbog malog prividnog prečnika, koje i “najslabije pare naizmnično zaklanjaju i otkrivaju”. Nazivaju se nekretnicama zato što ne menjaju primetno svoje međusobne položaje. Nekada se verovalo da ih nikako ne menjaju, ali teleskopima su među njima otkrivena kretanja – zbog njihove udaljenosti veoma mala. Veliki geometar i astronom 18. veka Maskelajn držao je 1760. godine u Londonskom astronoskom društvu jedan seminar o Sirijusovoj paralaksi izvedenoj iz posmatranja sa Rta Dobre nade od strane Lakaja.

Zaključio je da prečnik Zemljine godišnje putanje odgovara na Sirijusu uglu od 15’’. Na osnovu toga se dolazi do zaključka da je udaljenost Sirijusa 27500 puta veća od udaljenosti Zemlja-Sunce. Da bi ovaj zaključak učinio izvesnijim Meskelajn je predložio da se prilikom prolaza Venere obave njena osmatranja sa ostrva Sveta Jelena zato što je Sirijus veoma blizu svog zenita a taj položaj je najpovoljniji za posmatranje.

Nekretnice imaju sopstvenu svetlost, kao Sunce. Zato se na njih gleda kao na isto toliko sunaca koja za nas gube sjaj samo zbog ogromne daljine. Hajgens i mnogi drugi nastojali su da daljinu zvezda odrede pomoću svetlosti, ali samo pretpostavljajući da je ona jednaka Sunčevoj, što je za Boškovića potpuno neizvesno. Jer, “iako astronomi razlikuju zvezde prve, druge i treće veličine, ovo razlikovanje tiče se samo njihove prividne veličine koja zavisi od jačine svetlosti koja dejstvuje na oko. Veoma je verovatno da su nekretnice neke veće, a neke manje od Sunca i to bez ikakve veze sa veličinom rastojanja, što nije slučaj sa planetama.” 

Bošković naglašava da se u tim modelima nekretnice postavljaju na „kraj vidljivoga sveta“, jer ako pod svetom podrazumevamo skup svih stvorenih stvari, tada se taj svet prostire beskonačno izvan zvezda koje vidimo. Ističe da je prava ludost misliti da se dejstvo stvaralačke moći „vrhovnoga bića“ ograničava dokle naš vid dopire, ili čak i naša mašta.

Ovaj svet koji vidimo izgledao bi nam ogroman, a da je ipak samo zrno peska u poređenju sa beskrajno većim svetom koji je stvorila „božanska moć“. Naravno, ovim tvrdnjama Ruđer Bošković jesno naglašava svoje teološke stavove koji su se provlačili kroz njegov naučni rad, što je i razumljivo ako se uzme u obzir činjenica da je pripadao jezuitskom redu.

Sunce, “mnogo bliže od nekretnica, ipak je veoma daleko od Zemlje. Ako je, kao što se veruje, naročito od Lakajevih posmatranja sa Rta Dobre nade, paralaksa ovog tela približno deset i po sekundi, daljina od Zemlje bila bi 19640 njenih poluprečnika”, zaključio je dubrovački naučnik. To bi značilo da je udaljenost Zemlja-Sunce oko 125 astronomskih jedinica, za šta danas znamo da nije tačno i razlikuje se od 1 AU, odnosno 149,5 miliona kilometara kolika je srednja vrednost rastojanja ustanovljena 1976. godine. Sunčev položaj u odnosu na zvezde toliko se menja da ono načini celi krug po nebu prolazeći ekliptikom.

Foto: nepoznati izvor

 

Zvezde, što nebom lutaju

Bošković ispravno primećuje i da planete menjaju mesta. Putanje Merkura i Venere bliže su Suncu od Zemljine, zato ih nazivamo donjim, a u odnosu na nas one imaju dve optičke konjunkcije sa Suncem – jednu danju, kada su između Zemlje i Sunca, a drugu gornju, kada su za nas iza Sunca. Ostale tri planete nazivaju se gornjim i nikada se ne mogu naći između Sunca i nas, jer su od njega više udaljene od Zemlje, a kada se nalaze na istoj strani i na istom pravcu kao Zemlja u odnosu na Sunce, one su u opoziciji.

Što se kretanja kometa tiče, Bošković naglašava u svojoj knjizi da ponekad izgleda kao da one idu pravim linijama i jednakom brzinom, što se događa kada su dalje od Sunca.  Polazeći od ove poslednje pretpostavke, Kazini je bio predvideo (dosta uspešno) kojim putanjama bi trebalo neke od njih da se kreću. Ali, ovu pretpostavku je osporilo veoma krivo kretanje primećeno kod nekh kometa blizu perihela.

Ono na šta je Bošković ukazao u svojoj knjizi o pomračenjima je primenljivo na one koje se počinju pojavljivati prilikom spuštanja ka perihelu. “One se tada pojavljuju sa repovima i kretanje im je u početku skoro pravolinijsko. Potom se povijaju, njihov dim i svetlost se pojačavaju se dok najzad ne priđu toliko blizu Suncu, da sjaj dana ili sumraka sprečava da ih vidimo”, pisao je Ruđer.

Apsolutna brzina kometa mnogo se menja, a “još više se menja u odnosu na Zemlju, jer u odnosu na nju je čas ubrzano a čas usporeno. To im se događa više puta. U odnosu na Sunce one u samom perihelu menjaju svoje ubrzanje u retrogradaciju (retrogradno kretanje)”. Zbog svih ovih promena dugo su smatrana za slučajna isparenja. Ruđer Bošković još ističe da je to bio i glavni razlog što komete nisu sistematičnije posmatrane. Revolucija je u tom smislu otpočela sa Halejevim predviđanjem dolaska komete 1759. godine čiji je period 76 godina. Ta kometa je po njemu i dobila ime.

Mesec je telo koje je najbliže Zemlji i po Boškoviću udaljeno od nje svega 60 Zemljinih poluprečnika. Prividni prečnik Meseca je približno jednak prividnom prečniku Sunca. I jedan i drugi se menjaju sa promenom udaljenosti, tako da su nekada malo manji jedan od drugog, ali oni su samo malo veći od polovine stepena nebeske sfere. Izlazak i zalazak Sunca, dakle neizmenično smenjivanje toplote i hladnoće, toliko potrebno rastinju, zavisi od dnevnog kretanja.

Isto tako i plima i oseka (dizanje i spuštanje vode okeana) ostvaruju se pod uzajamnim položajima Sunca i Meseca. Ovde Bošković još ističe i činjenicu da se sve zvezde okreću oko polova, tako da je omogućeno Velikom i Malom Medvedu da pokazuju strane sveta na vidiku koje posebno označava severna zvezda koja se nalazi na repu Malog Medveda. Sva nebeska tela (pa i nekretnice) imaju još jedno zajedničko kretanje – oko polova ekliptike. Ovo kretanje je toliko sporo, da po Boškoviću jedan krug ispuni za 25000 godina.

Kretanje planeta, koja bi bila veoma pravilna za posmatrača sa Sunca, za nas su veoma nepravilna. Sa Sunca bi se videle kako se uvek kreću na istok i obilaze ne po krugnu nego po elipsi, odnosno po liniji obrazovanoj kada se kupa ili valjak preseku ukoso. Ako je ovaj presek malo nagnut, jedna od osa neće biti mnogo duža od one druge, pa će elipsa biti malo spljoštena u bokovima. Takve su putanje po kojima se planete kreću oko Sunca, koje se ne nalazi u središtu, već u jednoj od tačaka nazvanih žižama, a koje u malo stisnutim elipsama su i malo udaljene od središta. To je i prvi Keplerov zakon o kretanju planeta.

Isto tako, Bošković pominje i drugi i treći Keplerov zakon. Opet se dotiče kometske staze (putanje) za koju kaže da je izdužena skoro kao parabola koja ide u beskonačnost, ali da su te putanje zapravo elipse što utiče na to da se i komete podvrgavaju istim zakonima kao i planete.

Preostaje zato da saznati treba

Uzrok. Budući da poprečnom hodaju

Stazom one zvezde što nebom lutaju…

Ovde Bošković navodi da se radi o čvorovima u kojima putanje planeta seku ekliptiku. “Ovi čvorovi imaju veliki značaj za pomračenja; Mesec se nikada ne pomračuje sam po sebi, i ne može pomračiti Sunce sem ako nije blizu čvora. Merkur i Venera takođe ne mogu da se pojave na Suncu, sem ako su u svojim čvorovima ili sasvim blizu njih.”  Vrlo vešto, pisac drži pažnju čitaocu, a kulminaciju dostiže na kraju petog pevanja gde kaže:

Kad iz pogibelji tako osobito

Strašne izvukoh se, ponovo te sile

Udvostručene su opet obnovile

Nasrtaje besne na istraživača,

A bistroga duha, zablude prezreti

Na koje naiđem. Više se ne sveti

Umorna priroda i shvatiti mora

Da je pobeđena, a bez prigovora.

Zanimljiv je i razlog zbog kog Ruđer nije ranije objavio ovo delo. Naime, u nekoliko navrata, žestoko kritikuje arhaična crkvena učenja, preispituje ulogu jezuita, kao i ulogu mitskih ličnosti. Vrhunac kritike je stih u kojem direktno naglašava da su mitski junaci „skloni ljudskim porocima“, što je za ono vreme bila sloboda koju nije svako sebi mogao priuštiti. Zbog svega iznetog, nije čudno što su za Boškovića govorili da je „fizičar i matematičar u rokoko salonima“.

Neki filozofi nauke, pomalo u šali, pomalo u zbilji, pitali su se: „Da li je Ruđer Bošković duh dvadesetog veka u odajama osamnaestog“? Na kraju, svakako je očigledno da je Bošković bio jedan od onih velikih umova koji su jezik nauke mogli da svedu na jezik billo kog znatiželjnog čoveka. Veliki deo njegovih rukopisa čuva se u biblioteci retkih knjiga na Berkli univerzitetu u Kaliforniji, dok se u Srbiji deo štampanih izdanja i njihovi prevodi nalaze u bibliotekama Matice srpske, kao i u Narodnoj biblioteci. 

podeli