Uzorak od blizu 6.000 ljudi je ocenjivan po 14 različitih crta lica da bi se utvrdilo koji deo genoma stvara razlike u izgledu lica

Tekst: Katarina Stekić

Ako se pitate zašto imate špicast nos, možete okriviti gen nazvan DCHS2. Ako niste zadovoljni širinom svog nosa, optužite gen koji genetičari nazivaju RUNX2. Naime, studija objavljena prošle nedelje u časopisu Nature Communications otkriva pet gena koji se mogu  smatrati odgovornim za formiranje izgleda vašeg lica. 

Genetička istraživanja mogu da pruže nove odgovore na mnogobrojna pitanja koja postavljate sebi pred ogledalom, a od skora su ona postala univerzalnija. Prethodna istraživanja ovog tipa uglavnom su bila bazirana na evropskoj populaciji. Profesor Andres Ruiz-Linares i njegov tim istraživača sa odseka za bionauke Univerziteta u Londonu odlučili su da prošire svoju studiju i na afričku i američku domorodačku populaciju.

Uzorak od blizu 6.000 ljudi je analizom čitavog genoma ocenjivan po 14 različitih crta lica da bi se utvrdilo koji deo genoma dovodi do stvaranja razlika u izgledu lica. Na polovini uzorka je sprovedena i trodimenzionalna rekonstrukcija lica koja je pokazala iste rezultate.

Geni koji su otkriveni imaju ulogu u rastu kostiju i hrskavice, kao i u razvoju celog lica. Pored već pomenutih DCHS2 i RUNX2, geni nazvani GLI3 i PAX1 su se pokazali kao najuticajniji u formiranju širine nozdrva, dok je EDAR gen zaslužan za isturenost brade.

Aktivnost novootkrivenih gena se menjala tokom evolucije, zbog čega autori predlažu da ovi geni mogu doprineti rekonstrukciji evolucionog puta od Neandretalca do čoveka. Način na koji GLI3, DCHS2 i RUNX2 kodiraju naša lica danas razlikuje se od uticaja koji su imali na čovekove pretke, a posebno na izumrle članove roda Homo, Neandretalce i Denisovljane. Gen GLI3 najviše pokazuje ove evolucione razlike.

Ovoj rekonstrukciji treba pridružiti i faktore sredine. Smatra se da je za genetičko nasleđe u vidu različitih crta lica zaslužna delom i sredina. Nos je, na primer, bitan za regulaciju temperature i vlažnosti vazduha koji udišemo. Raznolikost vremenskih i životnih uslova na različitim delovima planete zadala je evoluciji zadatak  prilagođavanja organizama.

Adaptacija se na nosu ogleda tako što Evropljani imaju uže noseve sa manjom širinom nozdrva radi lakšeg podnošenja hladne i suve klime, dok afro-amerikanci koji žive u toplim i vlažnim klimatskim uslovima imaju široke noseve i nozdrve.

Ovaj faktor sredine zajedno sa novootkrivenim genima može značajno doprineti razumevanju kliničkih slučajeva genskih oboljenja kod kojih se razvijaju facijalne abnormalnosti. Otkriće posebnih gena zaduženih za izgled lica takođe može biti doprinos forenzičkim DNK tehnologijama koje imaju za cilj konstrukciju vizuelnih profila na osnovu genetičkog materijala. 

 

 

podeli