U prvoj u seriji priča o velikim rivalima u nauci predstavljamo epski sukob dva diva 17. veka, čija je kolosalnost uma trajno izmenila tok nauke

Tekst: Nevena Grubač

Briljantni naučnik iz Engleske, fizičar, matematičar, astronom, alhemičar, filozof ali i teolog, od strane mnogih pominjan kao možda najznačajniji naučnik u istoriji, Isak Njutn vodio je usamljenički život, uvek preferirajući da radi u samoći i tišini umesto da se ističe u socijalnim krugovima.

Njegova reputacija i uspesi na poslovnom planu nisu promenili ovu njegovu karakteristiku, ali su ga ipak u nekoliko navrata isprovocirali da u javnosti odreaguje odveć oštro štiteći, navodno napadnuta, čeda svog umnog rada – svoje teorije.

Njutn nikada nije žurio da objavljuje svoje radove. Bio je suzdržan što se tiče predstavljanja novih ideja i nekad se dešavalo da prođu godine od trenutka kada bi došao do nekog otkrića do trenutka kada bi ga publikovao.

Prvi od velikih sukoba koje je mladi Njutn doživeo, imao je na drugoj strani genijalnog naučnika Roberta Huka, kustosa eksperimenata Kraljevskog Društva. Huk se bavio temama svetlosti i optike i donekle je arogantno sebe smatrao superiornim umom u odnosu na većinu naučne zajednice, a naročito kada je u pitanju tek pristigli Njutn koji je tek imao da se dokaže pred naučnim autoritetom.

Njutn je, ipak, veoma brzo optužio, a kasnije i dokazao kroz mnoštvo ekspreimenata, da je Huk mnoge svoje ideje pozajmio od francuskog naučnika i filozofa Renea Dekarta, poznatog po kovanici: “Mislim, dakle postojim”, a potom i mnoge Hukove argumente odbacio kao netačne i neosnovane.

Huk se branio do poslednjih dana svog života protiv ovih optužbi, a nikada nije ni odustao od kontra napada u kome je tvrdio kako je baš Njutn bio taj koji je pokrao njegove originalne ideje. Jedan istoričan je rekao: “Njutn je bio strašan rival; Njutnu je Huk samo bio nepodnošljivo dosadan, plašljivi šakal nemoćan da se hrani među lavovima.”

Isak Njutn

VELIKI TAKMAC

Mada prvi, ovo nije bio i poslednji veliki sukob u kome se Njutn našao tokom svoje karijere. Stari jezuitski učitelj iz Liježe, zvani Lijun, izazvao je Njutna da dokaže svoje teorije o obojenoj svetlosti, što je ovaj i učinio dajući tačne instrukcije Kraljevskom Društvu o vrsti eksperimenta koji će dokazati njegove proračune i tvrdnje.

To je i učinjeno, pa ni Lijun, a ni njegovi naslednici koji su nastavili da se bore protiv Njutnovih ideja, nisu uspeli da opovrgnu njegov rad.

Ipak, postojao je naučnik čija je kolosalnost uma i domet njegovih proračuna uspela da dosegne do samih njutnovskih granica, pa i da baci senku, u istorijskom kontekstu, na ultimativnu inventivnost koja je pripisivana Njutnu.

Odnos ovih intelektualnih divova praktično je obeležio epohu i do danas ostao trn u oku matematičke zajednice – da li je prvi Njutn, ili njegov takmac Lajbnic, otkrio kompleksne matematičke procedure diferencijalnog i integralnog računa?

Infinitezimalni račun, poznat i kao calculus, jedna je od najznačajnijih oruđa matematike, oko čijeg su se monopolizovanja dugi niz godina borila ova dva velika uma.

Danas se i Ser Isak Njutn i Gotfrid Vilhelm Lajbnic smatraju očevima diferencijalnog računa, ali mora se imati u vidu istorijski kontekst u kom su ovi naučnici izneli javnosti svoje proračune.

Gotfrid Lajbnic

Calculus

U godinama koje su prethodile, mnogi veliki matimatičari već su posvećivali svoje karijere ovom problemu. Počev od Arhimeda i Euklida, koji su se bavili beskonačnošću u matematici, naši rivali su imali još mnogo prethodnika koji su im utrli put do velikih otkrića, a neki od njih su Pjer de Fermat i Isak Barou.

Vekovi bavljenja matematikom i mnogo akumuliranog znanja rezultovali su i kulminirali činjenicom da su Njutn, u Engleskoj, i Lajbnic, u Nemačkoj, došli do istih zaključaka.

Mada univerzalno pripisujemo zasluge dvojici matematičara, mnogi istoričari smatraju da je kraj 17. veka bila pravo vreme za nekog da organizuje stavove, metode i otkrića vezano za infinitezimalni račun u novi, prepoznatljiv metod, kao i da je prikupljeno znanje bilo spremno i zrelo za finalno uobličavanje.

Lajbnic je započeo rad na ovom računu 1674. godine, a po prvi put ga objavio 1684. Sa druge strane, Njutn je tvrdio da je svoj rad započeo još 1666., kada je imao 23 godine, ali ga je publikovao tek decenijama kasnije – 1693. parcijalno, a 1704. kompletno. Prvih nekoliko godina, Lajbnicu su odavane zasluge za otkriće ovog računa, imajući u vidu da je zaista prvi objavio rad na tu temu. 

EPSKI PLAGIJAT

Mada su analize pokazale da je očigledno su dva matematičara stigla na isti cilj potpuno drugačijim putevima – Njutn se služio konkretnim i realnijim metodima, dok je Lajbnic bio okrenut apstraktnom i beskonačnom – sukob između njih dvojice dobio je epske razmere i svakoj strani postalo je podjednako bitno da se dokaže ko je napravio prvi korak ka cilju.

Vremenom, a naročito nakon objavljivanja Njutnovih čuvenih “Matematičkih principa prirodne filozofije”, počeli su da se čuju glasovi o tome kako je Lajbnic pokrao Njutna, te je njegova reputacija krenula strmoglavo ka statusu plagijatora.

Glasine su se brzo širile naučnom zajednicom i  retko ko je ostao skeptičan po tom pitanju. Uvreženo mišljenje je bilo to da je Lajbnic uspeo da dođe do Njutnovih spisa i računa, suptilno ih prilagodio svom stilu i objavio pod svojim imenom.

Činjenica da je Njutn izjavio kako je nekolicini kolega blagovremeno slao izveštaje o svom radu na infinitezemalnom računu, a da su pritom neke od tih kolega zgodno bile u Lajbnicovoj blizini, nije pomogla Nemačkom naučniku da se odbrani od optužbi za plagijat.

Niko nije trošio svoje vreme na preispitivanje čitavog toka događaja niti doveo popularan stav u pitanje, a naročito nikome nije pala na pamet mogućnost da je Lajbnic nezavisno došao do svojih diferencijala i integrala.

Još jedan od argumenata koji ide u Njutnovu korist je i taj da su dvojica matematičara pre ovog incidenta prijateljski i kolegijalno komunicirala i imala redovnu prepisku. U jednom od svojih pisama, Njutn je Lajbnicu čak nagovestio principe po kojima je kasnije razradio svoju teoriju spornog računa.

Ipak, kada je godinama kasnije detaljno analiziran Lajbnicov pristup problemu, u njegovim računanjima nije prepoznat niti pronađen čak ni trag Njutnovih teorija i polaznih tačaka.

Lajbnic je u to vreme već uveliko radio na svom principu i jedino što ostaje kao mogućnost je to da mu je Njutnovo pismo eventualno moglo pomoći da proširi koncepte na kojima je radio, kao i razumevanje istih, ali je fundament ostao na Lajbnicovim inicijalnim idejama.

Commercium Epistolicum

Kako je sukob nastavio da besni, a Lajbnicova karijera i reputacija da trpe, on se konačno 1711. obratio Kraljevskom Društvu u Londonu, čiji je bio član, te zatražio da se ova rasprava okonča, donese konačna odluku o tome ko je prvi došao do otkrića, te umiri javnost i konačno zaboravi na čitavu pometnju. 

Njutn se u to vreme nalazio na mestu predsednika Kraljevskog Društva, tako da i danas postoji sumnja o tome da je on, mada povučen i tih po pitanju javnih istupanja i isticanja bilo kog tipa, ipak diskretno i u tajnosti vršio uticaj na naučni autoritet i instruirao svoje uticajne kolege da gledaju na čitav spor iz perspektive koja bi mu koristila.

Dok je Njutn imao mnogo saveznika i istomišljenika okupljenih oko sebe, lajbnic je imao samo jednog, Džona Bernulija. Bernuli je pokušao da isprovocira javnost i naučnu zajednicu da objektivno procene Njutnov kredibilitet, te je u tu svrhu engleskom naučniku napisao i poslao jedno pismo u čime je želeo da upravo ovo i učini.

Kada je kasnije bio upitan i zamoljen da pismo prokomentariše i objasni svoje motive, Bernuli je negirao da ga je ikada poslao, što je primoralo Njutna da izjavi: “Nikada nisam požnjeo veliku slavu među stranim narodima, ali sam odlučan da svoj karakter održim poštenim, što je autor ovog pisma, nalik autoritetu kakvog velikog sudije, pokušao da otme od mene. Sada, kada sam već star, nalazim malo zadovoljstva u izučavanju matematike, ali bih se radije uzdržao od upuštanja u rasprave na konto njih.”.

1715. godine, samo godinu dana pre Lajbnicove smrti, Kraljevstvo Društvo donelo je svoju presudu na spornu temu. Ser Isaku Njutnu date su zasluge za otkriće infinitenzimalnog računa, a Gotfrid Lajbnic optužen je za plagijat jer je, navodno, dokazano da je imao kontakt sa Njutnovim pismima koja su mu odala osetljive sadržaje.

Komitetom je predsedavao Ser Njutn lično, a dokument sa finalnom odlukom bio je napisan njegovom rukom. Dokument se zvao “Commercium Epistolicum“. Kasnije je, naravno, dokazano da su ove optužbe bile neosnovane i obojici su odate zasluge, no to se desilo tek nakon Lajbnicove smrti.

VEK MATEMATIKE

Tačnije, rasprava o tome ko je otkrio kalkulus nastavila je da besni i mnogo nakon što je Kraljevsko Društvo dalo svoju presudu i dugo nakon to je nemački naučnik umro.

Njutn i njegovi saradnici su čak pokušali da pridobiju ambasadore londonskog diplomatskog kruga kako bi ponovo pretresli Njutnova stara pisma i rukopise u nadi da će pronaći dokaze koji će podržati presudu Kraljevskog Društva i potvrditi da je Lajbnic zaista bio plagijator.

Još jedan od argumenata u korist ove teorije je i taj da je Lajbnic koristio alternativan skup simbola u svojim proračunima. Mada bi ovo na prvi pogled izgledalo kao znak autentičnosti, mnogima je zapravo služilo kao dokaz za “prikrivanje tragova” kako ne bi bio otkriven.

Upravo su ti simboli, notacije diferencijalnih jednačina, kao i druga osnovna pravila njegovog računa,  i dan danas u upotrebi, dok se to ne može reći za Njutnov princip.

Uprkos odluci Kraljevskog Društva, matematiku osamnaestog veka generalno je odlikovala razrada integralnog i diferencijalnog računa ne na način na koji je to Njutn činio, a koji je bio odbačen, već naprotiv, na način predložen od strane Lajbnica.

U Engleskoj je, pak, ostalo da vlada mišljenje kako je čitav skandal stvoren samo da bi se poljuljao Njutnov kredibilitet i kako je finalni stav javnosti, koji je bio nepovoljan po engleskog učenjaka, zapravo samo rezultat međunarodnog egoizma.

Shodno tome, a kao pitanje “nacionalnog ponosa”, Engleska je odbila da mlade generacije uči bilo čemu što nije Njutnova matematika. Ovaj apsurdni pokušaj držanja za nemoguću ideju trajao je čitav vek, što je Englesku ostavilo u stagnaciji na polju matematičkih otkrića, dok su druge zemlje prosperirale integrišući u svoju naučnu delatnost različite novitete koji su se vremenom rodili u svetu.

DVA POGLEDA NA SVET

Važno je razumeti da je sukob oko infinitezimalnog računa bio, da tako kažemo, samo marginalni aspekt mnogo dubljeg, fundamentalnog neslaganja između ova dva genijalna čoveka.

Njutn i Lajbnic gledali su na svet toliko različitim očima i bili toliko uvereni u ispravnost sopstvene perspektive, da su takva dva stava, a imajući u vidu posao kojim su se bavili, sociološke odlike njihovog vremena i kolosalnost njihovih umova, prosto morala rezultovati nekim dramatičnim ali konkretnim sukobom.

Težište sukoba ležalo je u razumevanju ustrojstva sveta i fizičkih zakona koji u njemu vladaju. Njutn je u svojim računanjima i zakonima koje je doneo, utvrdio determinizam. Verovao je i oslanjao se na stvari poput mase, inercije, gravitacije, smatrao da je svet kom pripada stvaran i konkretan i da su stvari u njemu merive.

Verovao je da se univerzum nadasve sastoji od praznog prostora, a da materije ima tek u neznatnom procentu. Smatrao je da svojim merenjima može predvideti položaje svih tela u vasioni, a da između svih tela postoji prazan prostor.

Lajbnic je, pak, bio apstraktniji. Smatrao je da se prostor sastoji od jedne konačne celine i da, ako pokušamo da delimo materiju u beskonačnost, nećemo doći do opipljivih gradivnih elemenata, već samo do energije koja mora biti u neprestanom kretanju.

Možda će upravo Lajbnicova izjava uspeti da nam približi različitost ova dva bogata sveta i ukaže nam na neumitnost sukoba koji se i desio: „…jedan konačan materijalni Univerzum, koji se ceo šeta u jednom beskonačnom praznom prostoru jeste obična fikcija“; jer „ne samo što uopšte nema realnog prostora izvan materijalnog Univerzuma“, već isto tako „jedno ovakvo delovanje bilo bi bez cilja, značilo bi raditi a ništa ne činiti, agendo nihil agere“.

 

VELIKI RIVALI NAUKE

Istorija pamti mnoge situacije u kojima je rivalstvo bilo blagotvorno, pa čak i poželjno, kako bi poguralo donekle uspavane ili pasivne koncepte koji su žudeli za demistifikacijom ili, pak, kako bi na već stvorene sadržaje nadogradilo novu mudrost, nove dimenzije i slojeve, a sve u svetlu zdrave kompeticije i takmičarskog duha aktera.

Ipak, znamo i da je rivalitet katkad dolazio i kao nus-pojava već kreiranih sadržaja i da se tada ispostavljalo veoma teškim doneti pravedan i realan sud o tome čija je zaista odgovornost to što je čovečanstvu poklonjen dar novog, epohalnog otkrića.

Trka nacija u Hladnom Ratu učinila je da čovečanstvo kroči na Mesec, rivalstvo Mocarta i Salieria donelo nam je potresno lepu umetnost a strastvena želja za pomeranjem granica mogućeg, u kojoj su se utrkivali Dr Denton Kuli i Dr MajklDeBakej, rezultovala je čudesnom prvom transplantacijom srca u istoriji.

I dok je bezbroj primera koji su za čovečanstvo bili samo plodni, ima i onih koji su formalnostima i zajedljivošću usporavali progres nauke, a samim tim vršili atak na prvobitnu i esencijalnu ideju koja okružuje želju za stvaranjem – dobrobit i napredak za svako biće na planeti.

Bilo je i slučajeva puke koincidencije, kada bi dva naučnika, na dva različita dela zemaljske kugle, došla do identičnog, ali zapanjujuće važnog otkrića na koje se čekalo dugo i koje će promeniti način na koji ljude vode svoje živote. Mnogima od ovih slučajeva istorija nije dala konačni sud ni ultimativnu zaslugu, pa ni danas nismo sigurni da li zahvalnost za, recimo, otkriće telefona dugujemo Aleksander Graham Belu iliti Eliši Greju.

podeli
povezano
Damadian i Loterbor
Frenklin i Votson