Otkrijte zbog čega je šah jedan od najlepših načina da razumemo evoluciju svemira

 Tekst: Darko Donevski

Zagledajte se u noćno nebo. Da li vam se čini da su zvezde ravnomerno raspoređene po njemu? Princip izotropije, koji opisuje pomenutu ravnomernost u rasporedu zvezda, pokazao je slavni astronom Heršel pre više od dva i po veka. Sličan zaključak bi bio očekivan ako isti princip primenimo na galaksije.

Duž odabrane linije posmatranja stičemo utisak da vidimo približno isti broj galaksija i da su one homogeno raspoređene, ali ta prividna simetričnost krije u sebi neke od najvećih zagonetki prirode. Analizom odabranog dela neba kroz teleskop velike razdvojne moći naići ćemo na lokalne nehomogenosti. Primeri lokalnih nehomogenosti su svuda oko nas, od Sunčevog sistema do jata galaksija.

U suštini, bez narušavanja simetrije na tim „malim skalama“ ne bi postojala nikakva struktura. Što se partije šaha tiče, princip je sličan – šahovska otvaranja koja teže simetriji uglavnom idu ka nerešenom ishodu, a ređe ka kompleksnim varijantama u kojima nastaju prelepe šahovske kombinacije. Zbog toga je šah jedan od najlepših načina da kroz igru razumemo istoriju univerzuma. Kao što je slavni engleski biolog Tomas Haksli rekao: „Šahovska tabla je svet, figure su pojave u univerzumu, pravila igre su ono što zovemo zakonima prirode, a igrač sa druge strane table skriven je od nas.“

Početak partije

Tabla na kojoj su raspoređene figure predstavlja ograničen prostor kome su date tačno određene dimenzije. Svakoj šahovskoj partiji pridružuje se i šahovski časovnik koji meri vreme za razmišljanje. Dakle, ispunjen je jedan od osnovnih uslova da se zakoni prirode (koji se opisuju u prostor-vremenu) primene i povežu sa pravilima igranja šaha.

Možemo reći i da je to deo daleke istorije našeg univerzuma, kada je materija (tj. šahovske figure) bila veoma koncentrisana. Vrlo brzo, svemir je počeo da se širi (figure su se razigrale po tabli), a temperatura prostora je krenula da se menja. Meru te neuređenosti odražava entropija. Nadmetanje gravitacije i entropije predstavlja suštinu nastanka svih astronomskih struktura.

Američki astrofizičar Fred Adams u svom radu o dalekoj budućnosti univerzuma istakao je da borba između gravitacije i entropije pobedu čini vrlo izvesnom samo u kratkim vremenskim trenucima. Isto se može reći i za šahovski dvoboj – ako danas analiziramo partije starih majstora, to je slično kao kada astronomi vrše analizu mikrotalasnog „eha“ poteklog iz Velikog praska, događaja koji se odigrao pre više od 13 milijardi godina.

Primetimo još jednu stvar – na početku partije, pre nego što se suparnici za šahovskom tablom rukuju i započnu igru, prisutna je simetrija. Simetrija je jedan od ključnih pojmova u savremenoj fizici. Kako je lepo primetio ruski naučnik Okunj: „Fizičari i šahisti crtaju simetrije, a često toga nisu ni svesni.“

Nobelovac Stiven Vajnberg je, opisujući narušavanje simetrije, rekao: „Običan magnet daje nam opipljiv primer narušenih simetrija. Jednačine koje vladaju atomima gvožđa i magnetnim poljem savršeno su simetrične u odnosu na pravce u prostoru. Ipak, kad se parče gvožđa ohladi ispod 770 stepeni, ono spontano stekne svoje magnetno polje koje narušava simetriju između različitih pravaca.

Neka rasa majušnih stvorenja koja bi se rađala i ceo svoj život provodila unutar jednog trajnog magneta morala bi mnogo da se trudi da bi napokon shvatila da zakoni prirode poseduju simetriju kada je reč o raznim pravcima u prostoru.“ Dakle, pomeranjem figura narušena je „idila“ početnog položaja na šahovskoj tabli. Figure se poziciono grupišu stvarajući delove prostora koji su različite gustine. To je potpuno isti princip koji dovodi do nastanka galaktičkih superjata i praznina koja se nalaze između njih.

Šahovski potezi se zapisuju. Svako polje ima svoje slovo i broj. Ono što je jednačina kretanja u fizici, to su potezi u šahu. Cilj moderne nauke je da vrši predviđanja, isto važi i za šah – predvideti plan protivnika. Priroda, bar onakva kakvu je poznajemo, predstavlja jedno rešenje svih jednačina modela čestica koji se zove standardni, ali moglo bi biti na snazi i neko drugo rešenje, svejedno koje, bitno je samo da sva ta različita rešenja ostaju besprekorno tačno spojena načelima simetrije, čak i u jednoj šahovskoj partiji!

Partija po zakonima prirode

Ako bismo šahovske figure, koje stoje na svojim početnim položajima, zamislili kao fizičke čestice, mogli bismo svakoj od njih da pripišemo i potencijal. Tako je potencijal koji poseduje kraljica najveći jer je reč o najjačoj šahovskoj figuri. Da bi se potencijal u potpunosti ostvario u jednoj šahovskoj partiji, potrebno je da se otvori što više prostora za „jake“ figure poput kraljice. Zato treneri savetuju mlade igrače da je jedno od osnovnih pravila šaha borba za centralna polja u otvaranju.

Međutim, prema kvantnoj mehanici ni same čestice nisu „samo čestice“, već imaju i svojstva talasa. Ta svojstva dolaze do izražaja kada se smanjuje prostor u kojem je čestica (šahovska figura, u ovom slučaju) prinuđena da se kreće pod dejstvom spoljašnjih sila (odigrajte partiju sa nekim odličnim šahistom i shvatićete šta znači kada vam figure imaju malo prostora za kretanje). U takvom stanju dolazi do transformacija.

Kao i kod elementarnih čestica, i za šahovske figure važi pravilo da sve dok postoje, one čuvaju identitet.

Međutim, šta se desi kada pešak dođe do poslednjeg reda i odjednom se pretvori u kraljicu, kakva je tu analogija sa fizikom? Jednostavno – pešaci imaju najveće ograničenje u pogledu svog kretanja po tabli. Njih možemo samo da guramo napred, pri čemu imaju nekakvu masu i energiju. Kako se pešak približava poslednjem polju, raste i energija što dovodi do njegovog pobuđivanja. U fizici, pobuđena čestica (na primer proton) više nije proton, već neka druga čestica. Tako i pobuđeni pešak više nije pešak, nego kraljica, ili top, ili bilo šta što želimo da izaberemo.

Kombinovanje pravila šaha sa zakonima fizike, može dovesti i do boljeg sagledavanja nekih važnih teorija koje su komplementarne. Na primer, Fajnman je dao slikovit odnos kretanja lovca sa teorijom gravitacije Njutna, a potom i Ajnštajna. Prepričana verzija te Fajnmanove rečenice glasi: Ako znate za Njutnov zakon, to je kao da ste saznali da se lovac kreće samo unapred po jednoj boji polja na šahovskoj tabli. Ako znate i za Ajnštajnovu teoriju gravitacije, tada ste saznali da se taj lovac može kretati po celoj dijagonali!

Za kraj – MAT. Kralj je osuđen na milost i nemilost protivničkih figura koje mu potpuno oganičavaju kretanje. On je slobodan u svom „mikroprostoru“, ali izvan njega nema gde. Ovakav prikaz u fizici je ništa drugo nego beskonačno duboka potencijalna jama. Polje koje stvaraju druge čestice ne dozvoljava „zarobljenoj“ čestici da ga napusti. Jedna šahovska partija je završena, ali mogućnosti otkrivanja novih tek čekaju, poput galaksija koje u dubokom svemiru strpljivo čekaju da budu pronađene, često i greškom.

Jer, kako kaže Savijeli Tartakover, francuski velemajstor: „Postojanje šaha dokazuje da je pravljenje grešaka obavezno.“

podeli