Zašto se klimatski samit COP21 smatra prelomnim za budućnost borbe protiv globalnog zagrevanja? Šta su klimatske izbeglice i da li će svetski lideri sprečiti katastrofu našeg doba?

Tekst: Slobodan Bubnjević

Pariz, decembar 2015. Izuzetne mere obezbeđenja ponovo su okupirale prestonicu Francuske. Dan ranije, širom Evrope i sveta, ekološki aktivisti organizovali su seriju marševa, ali i demonstracija u kojima je bilo sukoba sa policijom. Nakon što su se ulice i trgovi Pariza smirili, počeo je skup na kome se okuplja 147 svetskih lidera iz čak 195 zemljalja – jedan od najvećih ikada. I jedan od najbolje obezbeđenih.

Samo nekoliko nedelja nakon bolnih terorističkih napada, u Parizu se održava konferencija koja privlači pažnju cele planete – dvadeset prva po redu godišnja konferencija zemalja potpisnica Okvirne konvencije o klimatskim promenama UN (UNFCCC, United Nations Framework Convention on Climate Change). I kao što je sama konvencija jedna od najšire prihvaćenih i ratifikovanih dokumenata Ujedinjenih nacija, ova njena godišnja konferencija, poznata i kao COP, svake godine izaziva veliku medijsku pažnju.

Međutim, ovogodišnja, pariska, smatra se istorijskom. Već dve godine se čitavim nizom manjih događaja priprema teren za potpisivanje novog globalnog dokumenta koji bi istovremeno ograničio dalje sagorevanje fosilnih goriva i emisiju CO2, uz postavljanje okvira za adaptaciju ugroženih područja.

Mada COP-u prethode brojni bilateralni dogovori, kao što je onaj između Kine i SAD o smanjenju emisije do 2030. godine, nije sasvim izvesno da će Pariz predstavljati stvarni zaokret i konačni početak globalne borbe protiv klimatskih promena. U svakom slučaju, čak i utešni cilj, koji inače podrazumeva neke loše posledice globalnog zagrevanja, da globalna temperatura ne poraste za više od 2 stepena Celzijusa do 2100. godine, postaće nedostižan ako ova globalna prilika bude propuštena.

KLIMATSKI RAT

„Već 25 godina pišemo o klimatskim promenama. I nismo postigli ništa“, kaže Volfang Gede, nemački novinar i sekretar Svetske federacije naučnih novinara (WSCJ). Pitanje klimatskih promena Gede je neočekivano otvorio u govoru na Evropskoj konferenciji naučnih novinara, koja je početkom novembra održana u Akademiji nauka u Budimpešti, u Mađarskoj, na samo pola kilometra od železničke stanice Keleti, jedne od bolnih tačaka velike migrantske krize.

Istovremeno, Gede je samo jedan od uglednih evropskih novinara u sektoru nauke i životne sredine koji se na brojnim konferencijama koje su prethodile Parizu osvrnuo na čudnovatu okolnost da mediji ubedljivo obaveštavaju o mračnim posledicama klimatskih promena koje se dotiču života velikog broja ljudi, ali javnost nije dovoljno uzbuđena.

Globalno zagrevanje već izaziva mnoge mučne posledice, a neke su povezane i sa sveopštim stanjem na geopolitičkoj sceni. Sudeći po Petom izveštaju koji je prošle godine objavio Međuvladin panel za klimatske promene (IPCC), klimatske promene ne samo da su jedan od najvećih globalnih problema našeg doba, nego su i njegove posledice lokalne i već se događaju: regionalne promene klime, klimatski ekstremi, poplave i suše, ekonomske i političke nestabilnosti utiču direktno na život u gradovima i naseljima.

Istraživanje koje je u martu ove godine objavljeno u prestižnoj američkoj publikaciji Proceedings of the National Academy of Science otvorilo je jedan poznati globalni problem iz sasvim novog ugla. Istraživanje koje je predvodio Ričard Siger sa Univerziteta Kolumbija u SAD pokazalo je da su rat u Siriji i posledično migrantsku krizu u najvećoj meri izazvale – klimatske promene. Možda ste pomislili kako klimatolozi liče na čoveka sa čekićem koji u svemu vidi ekser, ali, pomenuta studija nije usamljena u ovoj tvrdnji i temelji je na višegodišnjim meteorološkim podacima.

Naime, u Siriji je u periodu od 2006. do 2011. godine zabeležen najduži i najstrašniji period suše. Ovakvi ekstremi su lokalna posledica globalnog zagrevanja koja će na Bliskom istoku i na Mediteranu biti sve učestalija do kraja veka.

Mada potekla od globalnog zagrevanja, petogodišnja suša u Siriji nije delovala globalno, već vrlo lokalno, i gotovo je uništila poljoprivrednu proizvodnju u ruralnim sredinama. To je dovelo do prvog, inicijalnog talasa migracija – od sela ka gradovima u Siriji. Sirijski gradovi su postali utočišta i pre nego što je rat počeo. Izbeglice, glad i kriza su u narednim godinama dovele do serije nestabilnosti, do revolucije i potonjeg stravičnog građanskog rata.

Migracija se nakon toga nastavila, ka Evropi, pojačavajući intenzivni priliv migranata na jugu našeg kontinenta. U ironijskom obrtu, evropski lideri neprekidno govore o globalnom problemu koji je lokalno izazvan ratom u Siriji.

NASTOJANJA EVROPE

Šta se zapravo očekuje od Pariza? Kako bi se došlo do obavezujućeg sporazuma, zemlje potpisnice UNFCCC-a su se nakon prošlogodišnjeg skupa u Limi izjasnile o nameravanim doprinosima smanjenju CO2 do 2030. godine. Ove mere bi trebalo da postanu obevezujuće za sve zemlje nakon usvajanja novog protokola u Parizu.

U spremnosti da se odrekne sagorevanja fosilnih goriva svakako prednjači Evropa koja namerava da smanji emisije za 40 odsto u odnosu na nivo iz 1990. godine. Evropska komisija, ali i vlade brojnih članica, nalazi se u pravoj klimatskoj ofanzivi već mesecima, sa idejom da novi sporazum bude “ambiciozan, sveobuhvatan i pravno obavezujući”. Taj cilj nije tajna, niti novinska spekulacija – proklamovan je kao zvanični stav na sajtu Evropske komisije.

Evropa ima jasan plan do 2020. godine namerava da smanji emisije gasova staklene bašte za 20 odsto na teritoriji svojih država članica, u poređenju sa stanjem iz 1990. godine. Takođe, do 2020. namerava da poveća energetsku efikasnost za 20 odsto. I da bar 20 odsto ukupne potrošene energije proizvodi iz obnovljivih izvora.

Nakon ovih, slede i ključni ciljevi za narednu deceniju, za 2030. godinu, za koju se planira smanjenje emisija od 40 odsto, povećanje energetske efikasnosti za 27 odsto i rast korišćenja obnovljivih izvora na 27 odsto. Uz ove ambicije, Evropa ima i dugoročniji plan – da do 2050. praktično svede na minimum emisije ugljen-dioksida i drugih gasova nastalih sagorevanjem fosilnih goriva, odnosno da ih smanji za 80 do 95 odsto.

Tako zadati, vrlo veliki, vrlo precizni ciljevi čine Evropu jednim pravovernim zagovornikom borbe protiv globalnog zagrevanja. Ako posmatramo problem klimatskih promena na raznim nivoima upravljanja, globalno, evropski i nacionalno, najživlja akcija se i odvija na evropskom planu, što je posebno postalo jasno u poslednje dve godine. 

Republika Srbija se kao i druge zemlje, takođe odredila u odnosu na borbu sa klimatskim promenama. Naš predlog je da do 2030. godine, a u odnosu na nivo iz 1990. godine smanjimo emisiju ugljen-dioksida za 9,8 odsto. Budući da se energija u Srbiji dominantno proizvodi sagorevanjem uglja, ali i da je privreda u zastoju već godinama i da emisija nije rasla, ovo smanjenje nije značajno i oslanja se na ideju iz energetske strategije o uvođenju upotrebe obnovljivih izvora u tolikoj razmeri.

NOMADI DANAŠNJICE

Zašto je pitanje klimatskih promena toliko važno? 

Prema podacima američke Agencije za životnu sredinu (EAP), postoje tri osnovna načina na koja globalno zagrevanje utiče na regionalnu klimu: otapanjem lednika, promenom hidroloških ciklusa isparavanja i padavina, kao i promenama okeanskih struja i strujanja vazduha u atmosferi.

Prema IPCC izveštajima, a oni uključuju radove više od 800 nezavisnih eksperata iz celog sveta, globalno zagrevanje će uticati na celu planetu, ali je nekoliko regiona posebno ranjivo: Arktik, Afrika i mala pacifička ostrva. No, stvari nisu jednostavne. Naprotiv. Ako pažljivije pogledamo – lokalni problemi ovih oblasti prelivaju se na susede.

Prema radu iz 2007. godine koji potpisuje Anisimov sa saradnicima, temperatura u Severnom ledenom okeanu će do kraja veka porasti između 2 i 9 stepeni, što će dramatično uticati na živi svet i, na kraju, zbog otapanja leda, uticati na rast nivoa mora i potapanje brojnih obalskih zona širom sveta. To će bez sumnje dovesti do iseljavanja i novih migracija ka unutrašnjosti kontinenata.

U Africi je situacija drugačija, ali su posledice jednako dramatične – rast temperature će najverovatnije uništiti inače ranjivu poljoprivrednu proizvodnju i destabilizovati kontinent. Teški uslovi života koji su krajnja posledica već dovode do velike migracije iz pravca Afrike, posebno iz podsaharskih oblasti. Sa druge strane, male zajednice na tropskim ostrvima kojima preti potapanje zbog globalnog zagrevanja već se iseljavaju i u potpunosti će se preseliti na kontinente.

Razmere seoba koje dolaze teško je i pretpostaviti. “Klimatske promene mogu da učine oluje jačim, talase hladnoće dužim, a zalihe vode manjim. Međutim, da li mogu da izazovu rat?”, pita se Mark Fišeti, autor časopisa Scientific American koji je prvi pisao o istraživanju koje povezuje klimu i rat u Siriji. Nema sumnje da rat jeste jedna od mogućih posledica, nepredviđena izveštajima IPCC-ja i dosadašnjim naučnim radovima.

No, možda je još strašnije to što klimatske promene i bez ratova izazivaju posledice nalik na one koje stvaraju oružani sukobi. O tome nam je govorio i poznati Šternov izveštaj, koji je pre celu jednu deceniju predvideo da će klimatske promene koštati kao ceo jedan svetski rat. O tome, na kraju, govore ljudi koji zbog poplava i suša, zbog nestašice i očaja, napuštaju domove i kreću u seobu, kao novi nomadi današnjice – klimatske izbeglice.

podeli