Uoči još jedne godišnjice Černobilja i četiri godine od nuklearne nesreće u Fukušimi, u Srbiji je istekao 25-godišnji moratorijum na izgradnju nuklearnih objekata. Kako izgleda život posle katastrofe koja je 26. aprila 1986. promenila svet?  

Tekst: Slobodan Bubnjević

Reaktor broj 4 u nuklearnoj elektrani u Černobilju, na kome je došlo do incidenta 26. aprila 1986. godine, danas je zaliven betonskim oklopom teškim 1,1 milion tona, elektrana je u potpunosti ugašena pre nekoliko godina, ali nikad neće biti sasvim sanirane posledice najveće nuklearne katastrofe u istoriji.

Černobilj se nalazi na reci Pripjat, u Ukrajini, 120 kilometara severno od Kijeva i sedam kilometara od granice sa Belorusijom. U godinama posle havarije više hiljada ljudi je preminulo od radijacije, milionskoj populaciji je povećan rizik od raka i naslednih bolesti, a iz najzagađenijih oblasti je raseljeno oko 360.000 stanovnika.

Danas više od pet miliona ljudi živi u područjima koja su delimično kontaminirana. Njihov život i zdravlje tri decenije kasnije ostali su obeleženi stigmom Černobilja.

Najzagađenija zona oko elektrane, na severu Ukrajine, ograđena je bodljikavom žicom, znacima upozorenja i kontrolnim punktovima. Iz ove zone iseljeni su svi stanovnici, a kroz puste ulice, obrasle u travu i divlje rastinje u gradu Pripjatu i napuštenim okolnim selima danas lutaju samo radioaktivni izotopi.

Grad Pripjat, neposredno uz elektranu Čenobilj, nekada je bio moderno naselje sa oko 50.000 stanovnika koji su posle havarije prisilno iseljeni. Deo seoskog stanovništva je isprva odbijao da se iseli, ne obazirući se na upozorenja o smrtnoj opasnosti od zračenja. Uprkos tome, vlasti su uspele da isprazne zonu i iz nje isele više od 120.000 ljudi.

Zaštićena zona danas obuhvata teritoriju od 30 kilometara u prečniku. U Ukrajini ona ima specijalni administrativni status koji omogućuje lakšu kontrolu. Oko 800 čuvara nadzire ogradu, a unutar zone se nalazi više od 30 grobalja radioaktivnog otpada.

Pored naučnika, uz odgovarajuću zaštitu, ovu oblast ponekad razgledaju i novinari koji uglavnom svedoče da je u zoni zarobljeno vreme iz komunističke epohe – na ulicama Pripjata se mogu videti socijalizmom nadahnuti natpisi, kao i spomenik Lenjinu.

Tri decenije nakon Černobilja i četiri godine posle zemljotresa i nuklearne nesreće u Fukušimi, u Japanu, u Srbiji je istekao 25-godišnji moratorijum na izgradnju nuklearnih objekata.

Zona se često upoređuje sa „zonom“ iz romana braće Borisa i Arkadija Strugacki „Piknik kraj puta“, napisanog desetak godina ranije, po čijim je motivima Tarkovski snimio film „Stalker“.

Nuklerana katastrofa u Černobilju je postala mitski događaj, simbol opasnosti koja preti od nekontrolisane tehnologije i izaziva strah pri samom pomenu.

Smatra se da je incident u Černobilju ubrzao raspad Sovjetskog Saveza, kao i da je, sa druge strane, znatno doprineo podizanju svesti o opasnostima nuklearne tehnologije, ali je, bez sumnje, najviše uticao na život ljudi u njegovoj blizini, nalik na junake Strugackih.

Tokom prethodne dve decenije, vlade bivših sovjetskih republika Ukranije, Belorusije i Ruske Federacije, kao i razne međunarodne organizacije, pokušale su da pomognu ugroženom stanovništvu čišćenjem terena, povećanom zdravstvenom zaštitom i edukacijom, između ostalog i kroz programe kakav je Međunarodna černobiljska informaciona i istraživačka mreža.

„Tog dana se odlično sećam“, rekla je istražiteljima ovog programa Zoja Blaško, koja je 1986. godine učestvovala u evakuaciji ljudi iz zone, a danas je glavna sestra u lokalnoj bolnici u Dobrušu u Belorusiji. „Bila sam kod kuće, a deca su se igrala napolju. Bio je neradni dan. Najednom sam začula buku na ulici. Izašla sam na terasu i ugledala strašan sivi oblak na zapadu. Brzo sam zatvorila sve prozore i vrata.“

Prema zvaničnim podacima Svetske nuklearne asocijacije, ukupno je bilo 56 direktnih žrtava incidenta. Međutim, smatra se da je više od 9000 ljudi preminulo od raka zbog izloženosti radijaciji, ali tačan broj žrtava nikad nije ustanovljen. Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), oko 6,6 miliona ljudi bilo je izloženo radijaciji.

„Ništa nismo znali do 1. maja i povela sam decu na prvomajsku paradu“, objasnila je gospođa Blaško. „Tog dana je naišla velika oluja. Povezala sam taj dan sa eksplozijom. Prošlo je dosta vremena dok nam nisu rekli o eksploziji u nuklearnoj elektrani“, rekla je ona i dodala da je havarija dramatično uticala na njeno i zdravlje njene porodice, ali je se seća samo povremeno.

Sve je počelo u 1:23 posle ponoći, 26. aprila. Tada su se dogodile dve uzastopne eksplozije na reaktoru broj 4. Dan ranije počeli su testovi na ovom reaktoru, a operateri su pokušali da izmere brzine turbine pri njegovom zaustavljanju mada je on pokazivao veliku nestabilnost pri maloj snazi.

Testiranja su vršena pod velikim pritiskom rukovodstva i operateri su zaobišli čitav niz sigurnosnih procedura. Svi alarmni sistemi su isključeni. U apokaliptičnom sledu događaja reaktor je postao nestabilan i mada su operateri u poslednjim trenucima ipak pokušali da u njegovo jezgo spuste sigurnosne olovne šipke, bilo je prekasno – došlo je nuklearne eksplozije. Betonski oklop se otvorio, a radijacija je iscurela u atmosferu.

Niko u elektrani nije bio svestan šta se zapravo desilo. Kad je na krovu reaktora primećen požar, jedinica vatrogasaca je pokušala da ga ugasi. Međutim, u vrlo kratkom roku, vatrogasci su primili smrtonosne doze radijacije. Uključujući i njihovog komandatna, stradalo je 47 vatrogasaca koji su bili prve žrtve černobiljske havarije.

Ni u narednim danima vlasti nisu shvatile razmere katastrofe. Inženjeri koji su pokušali da rashlade reaktor nisu imali nikakvu zaštitu i kasnije su preminuli od trovanja radijacijom.

Naseljena mesta takođe su bila izložena jakom jonizujućem zračenju, ali je prošlo punih šest dana dok nije počela evakuacija stanovništva Pripjata i okoline. Grad je evakuisan 1. maja, a tri dana kasnije iseljeno je još 100.000 ljudi u prečniku od 30 kilometara od elektrane.

„Incident je zvanično obelodanjen tek neposredno posle prvomajske parade“, rekao je pedesetogodišnji Aleksandar Veličko, danas direktor poljoprivredne škole u naselju Opitnaja stancija („ogledna stanica”), u okrugu Novozibkov.

„Sećam se da smo tog dana sadili krompir kod mojih roditelja u selu Globučka. Podigao se jak vetar i počela je kiša dok smo se vraćali kući. Dežurni oficir na oglednoj stanici je držao dozimetar na kome je odjednom primetio da je pozadinska radijacija značajno porasla. Shvatili smo da se nešto dogodilo.“

Tokom devet dana posle 26. aprila, iz reaktora 4 iscurelo je mnogo radioaktivnih materija, plutonijuma i raznih fisionih produkata. Pare radioaktivnog cezijuma i jodina izašle su u atmosferu prilikom eksplozije i zagadile ogromne površine.

Dejstvo oslobođene radijacije na živi svet i ljude bilo je fatalno. Životinje su prestale da se razmnožavaju, a kod onih koje nisu, pojavile su se razne genetske devijacije. Borova šuma, koja se prostirala na četiri kvadratna kilometra u blizini elektrane, posle eksplozije dobila je tamnosmeđu boju i uginula. Zbog boje je dobila naziv „crvena šuma“.

Prema zvaničnim procenama IAEA, danas je na nivou višem od jednog kirija po kvadratnom kilometru cezijumom 137 zagađeno između 125.000 i 146.000 kvadratnih kilometara zemljišta, što je površina veličine Srbije, Crne Gore i Makedonije zajedno.

U zapadnoj Evropi postoji zabrana prodaje mesa životinja koje rastu na zemljištu zagađenom više od 0,025 kirija po kvadratnom kilometru, što je hiljadu puta manje nego u oblastima oko Černobilja. Radioaktivno zagađenje veće od 40 kirija po km2 prostire na 310 kvadratnih kilometara u Rusiji, 640 km2 u Ukrajini i čak na 3000 km2 u Belorusiji, na koju je palo više od 60 odsto opasnih materija.

Zagađenoj teritoriji danas pripada pet oblasti u tri države: Černjigov i Gomel u Ukrajini, Mogiljev u Belorusiji, Brajnsk i Tula u Rusiji. Ove oblasti danas pokušavaju da se privredno oporave, ali je napredak spor, a najveća briga stanovništva je zdravlje.

„Bili smo u selu Terekovki u to doba“, rekla je Valentina Sikorskaja, koja je u vreme havarije imala 29 godina, a danas radi kao upravnik u distribuciji hemijskih proizvoda. „Tada sam bila u četvrtom mesecu trudnoće. Černobiljska katastrofa je mnogo uticala na zdravlje naše dece i odraslih. Kad se rodio moj sin Jaroslav, pozvan je u jednu američku porodicu u okviru programa ‘Deca Černobilja’. Tamo je proveo devet godina.“

Černobilj se često upoređuje sa američkim nuklearnim incidentom na Ostrvu tri milje, ali postoje dve teorije o uzrocima nesreće. Prema zvaničnoj sovjetskoj verziji, uzrok je neodgovornost pojedinaca i nepažnja operatera kojima je kasnije suđeno. Međutim, postoje mišljenja da je ova vrsta reaktora značajno doprinela havariji.

Sve je počelo u 1:23 posle ponoći, 26. aprila 1986. godine. Dogodile su se dve uzastopne eksplozije na reaktoru broj 4.

Nuklearna elektrana u Černobilju je imala četiri reaktora tipa RBMK-1000, a u vreme incidenta su građena i dva nova, reaktori 5 i 6. Svaki od njih je mogao da proizvede 1 GW električne energije.

Reaktor 4 je zatvoren u betonski sarkofag sa više od milion tona betona. Čišćenje terena posle havarije smatra se jednom od najvećih akcija u istoriji – u njoj je učestvovalo oko 200.000 „likvidatora“. Nažalost, mnogi od njih danas imaju ozbiljnih zdravstvenih problema.

Elektrana Černobilj je sasvim zatvorena 15. decembra 2000. godine, kad je tadašnji predsednik Leonid Kučma isključio reaktor broj 3, poslednji koji je proizvodio struju.

Velika nesreća u Černobilju zastavila je razvoj nuklearne tehnologije. Malo je poznato da se polovinom osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji planirala izgradnja kapaciteta od 2000 MW, a zatim još četiri elektrane sa 4000 MW. Bio je raspisan međunarodni konkurs, ali se upravo tada, u aprilu 1986. godine, dogodio – Černobilj. Zbog toga posao oko međunarodnog konkursa nikada nije priveden kraju, antinuklearni lobi uspeo je da obustavi sve dalje aktivnosti.

U junu 1989. godine Skupština SFRJ usvojila je Zakon o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana. Ovaj zakon, poznat i kao Moratorijum, bio je na snazi u Republici Srbiji sve do kraja prethodne godine. 

 

podeli
povezano
Tvorac Sretenjskog ustava
Asteroid Dejvid Bouvi