Trideset godina nakon najveće nuklearne nesreće u istoriji, podsećamo se kako je izgledala kobna noć 26. aprila 1986. I šta je bilo potom

Tekst: Slobodan Bubnjević

”Neki su na venčanju. Drugi rade u bašti, a treći pecaju na reci Pripjat”, izgovorio je Vasilij Durdinjec, ukrajinski ministar unutrašnjih poslova u razgovoru sa Valentinom Šavčenko, koja je bila predsedavajući Predsedništva Vrhovne rade Ukrajine, tada u sastavu Sovjetskog saveza.

Bilo je devet sati ujutru 26. aprila 1986. godine. Sunčan aprilski dan u Kijevu. Šavčenko je telefonom pozvala ministra i tokom jutarnjeg brifinga razgovarala sa njim o tekućim pitanjima. Kako će kasnije ispričati u jednom novinskom intervjuu, ministar je na samom kraju razgovora pomenuo da se tokom noći dogodila manja nesreća u nuklearnoj elektrani Černobilj.

”Kako su ljudi?”, upitala je, a ministar je navodno odgovorio opisujući bezazlenu jutarnju atmosferu u tada modernom, socijalističkom gradu Pripjatu. Sa oko 50 hiljada stanovnika, grad se nalazio neposredno uz nuklearnu elektranu, 120 kilometara severno od Kijeva i 7 kilometara od granice sa Belorusijom.

U isto vreme, jutro je za većinu stanovnika izgledalo bezbrižno. Škole su se punile decom, šetači u parku obilazili su spomenik Lenjinu, radnici u luna parku su spavali. Nije se činilo da vatrogasne sirene i užurbanost zaposlenika elektrane predstavljaju ikakvu pretnju.

Tek poneko na ulici se žalio na metalni ukus u ustima. No, kako je dan odmicao, sve više ljudi oseća mučninu i glavobolju. Lokalna bolnica se puni pacijentima i postaje jasno – dogodilo se nešto užasno. 

Trideset godina kasnije, Pripjat je napuštena, zabranjena zona. Ova oblast na severu Ukrajine nije dozvoljena ni za prolaz, a kamoli za život. Zabranjena zona ima specijalni administrativni status, ograđena je bodljikavom žicom, znacima upozorenja i kontrolnim punktovima. Oko 800 čuvara nadzire ogradu, a unutar zone se nalazi više od 30 grobalja radioaktivnog otpada.

Danas Zona nije potpuno prazna. U nju ulaze likvidatori, tehničari i inženjeri koji rade na čišćenju radioaktivnog otpada – smešteni u blizini Zone, na ovom opasnom poslu rade u dvonedeljnim smenama. Pored tehničkog osoblja, uz odgovarajuću zaštitu, oblast ponekad razgledaju i novinari koji uglavnom svedoče da je u Zoni zarobljeno vreme iz komunističke epohe.

Mada je sam reaktor zaliven betonom, neki posetioci u Černobilju imaju dozvolu da uđu čak i u delove reaktorske zgrade – ulaz je dozvoljen u specijalnom odelu od lanene tkanine, sa maskom za disanje i obaveznim testiranjem na radijaciju pre i posle prolaska kroz zabranjeni deo. Jedno od najuzbudljivijih mesta je kontrolna soba u kojoj je pre trideset godina sve krenulo naopako.

Nuklearna elektrana u Černobilju je imala četiri reaktora tipa RBMK-1000, a u vreme incidenta su građena i dva nova, reaktori 5 i 6. Svaki od njih je bio 1 GW snage na pragu. Dan pre incidenta, direktor elektrane je naredio testiranja reaktora 4, a operateri su pokušali da izmere brzine turbine pri njegovom zaustavljanju.

Naknadni sudski proces u improvizovanoj sudnici i izveštaj Međunarodne agencije za atomsku energiju koncentrisali su se na odgovornost pojedinaca, ali će potonje istrage ukazati i da sam dizajn reaktora nije bio dovoljno bezbedan. No, testiranja su vršena pod velikim pritiskom rukovodstva i operateri su zaobišli čitav niz sigurnosnih procedura. Svi alarmni sistemi, automatika i glavni računar su isključeni tokom testa.

Incident se događa u 01.23 posle ponoći, 26. aprila. Test koji se vrši na reaktoru izmiče kontroli. U apokaliptičnom sledu događaja reaktor postaje nestabilan. Operateri pokušavaju da u njegovo jezgro spuste sigurnosne olovne šipke, ali kasne nekoliko sekundi – u reaktoru dolazi do dve uzastopne nuklearne eksplozije. Betonski oklop se otvara, a radijacija curi u atmosferu. Izbija požar na krovu reaktora.

Dozimetri su, međutim, prezasićeni i ne pokazuju da ima opasnosti po ljude. Glavni operater obaveštava direktora i vatrogasce da je došlo do požara, ali nije svestan da je reaktor otvoren. Jedinica vatrogasaca pokušava da ugasi požar na krovu. Međutim, nivo radijacije na otvorenom je takav da je dovoljno samo nekoliko minuta da bi se primila smrtonosna doza. U vrlo kratkom roku vatrogasci padaju od radijacionog trovanja. Uključujući i njihovog komandanta, strada 47 vatrogasaca koji su prve žrtve černobiljske havarije.

Radioaktivni oblak se kreće ka Pripjatu. Hiljade ljudi je izloženo trovanju koje će decenijama potom odnositi živote. Sovjetske vlasti u prvim satima reaguju sporo, funkcioneri jedni druge uveravaju da je sve pod kontrolom. Diskusije traju čitav dan. Kako razmere katastrofe narastaju, tokom večeri 26. aprila, vlasti obrazuju posebnu naučnu komisiju sačinjenu od nuklearnih fizičara iz Moskve.

Komisija stiže u Pripjat i odmah naređuje trenutnu evakuaciju grada i okoline. U jutro, 27. aprila,  36 sati nakon incidenta, u grad ulazi na stotine autobusa. Sirene i razglas pozivaju stanovnike da odmah napuste svoje stanove, da ponesu dokumenta, najnužnije potrepštine i nešto hrane.

Planirana je evakuacija u krugu od 10 kilometara, ali se vrlo brzo, ona proširuje na 30 kilometara u prečniku. Sovjetske vlasti planiraju da stanovništvo evakuišpu samo na tri dana. Međutim, 120 hiljada iseljenih ljudi se nikada više neće vratiti nazad u Pripjat.

Bliži se proslava 1. maja i u Kijevu se vodi diskusija da li treba otkazati tradicionalnu paradu. Donosi se odluka samo da se skrati dužina trajanja parade. Vesti o događaju u elektrani se drže skriveno. Međutim, radioaktivni oblak se širi Evropom, u jednoj elektrani u Švedskoj dozimetri beleže nagli skok radioaktivnosti i sovjetske vlasti najzad odlučuju da obelodane šta se dogodilo. Zvanična informacija je kratka, pominje se komisija i kontrola nad situacijom. Strah je, međutim, uveliko iscureo.

Vesti o Černobilju lutaće svetom narednih tri decenije.

podeli